Foto: Shutterstock

Car je gol

Plodovi čitanja svake, pa tako i ove knjige ovise o tome kojim ćemo je naočalama čitati.

Nikad u novijoj povijesti, ni jedan papa nije bio izložen tolikim napadima i kritikama. Žalosno je čitati što sve mnogi katolici, koji sebe smatraju vjernicima, na društvenim mrežama pišu o papi Franji. Cijela je Crkva molila za njegov izbor, cijela Crkva na svakoj Svetoj Misi moli za njega, i unatoč tomu milijuni katolika širom svijeta ogovaraju ga i kleveću (umjesto da mole za nj), uvjereni kako ovaj papa želi uništiti Crkvu. Čitajući komentare na najavu knjige, ostao sam zabezeknut koliko ga tih ‘vukova’ u Hrvatskoj otvoreno napada. Pogledao sam komentare Talijana kod kojih je knjiga izašla puno prije, i mogu reći da su oni u ogromnom postotku vrlo pozitivni. Talijani koji su knjigu pročitali, jasno izražavaju svoj stav kako je ta knjiga napisana objektivno, za Crkvu, s maksimalnim poštovanjem prema svim papama.

U kakvom je stanju Crkva u Europi danas? Kakvu je Crkvu papa Franjo naslijedio od pape Benedikta? Statistike nisu samo poražavajuće nego su katastrofalne. Hoćemo li se svi mi vjernici i dalje praviti kao da car nije gol, hoćemo li i dalje držati glavu u pijesku i gledati kako Crkva u Europi propada?

Čim je izabran, papa Franjo odlučio je mnogo toga promijeniti. Mnogi su se odmah pobunili jer su mislili da njegova nakana, na neki način, ukazuje na to da njegovi prethodnici, a posebno papa Benedikt, nisu dobro vršili svoje poslanje, nisu učinili ono što on sada želi učiniti. Postavimo si svi potpuno iskreno pitanje: U kakvom je stanju Crkva u Europi danas? Kakvu je Crkvu papa Franjo naslijedio od pape Benedikta? Statistike nisu samo poražavajuće nego su katastrofalne. Hoćemo li se svi mi vjernici i dalje praviti kao da car nije gol, hoćemo li i dalje držati glavu u pijesku i gledati kako Crkva u Europi propada? Nemojmo gledati Crkvu iz perspektive stanja u Hrvatskoj, u kojoj barem 15 % krštenika živi svoju vjeru, iako je to po kriterijima Dobrog Pastira više nego katastrofična statistika. U mnogim drugim zemljama taj je postotak ispod 3 %. Isus, Dobri Pastir, govori o jednoj izgubljenoj ovci, govori da se trebamo zabrinuti ako samo 1 % vjernika odluta od Crkve, da ih trebamo pronaći, a većina nas vjernika ponaša se kao da u Hrvatskoj vjera cvate. Nedugo nakon što je postao papa, dao je dekret svim vjernicima da izađu iz crkvenih zgrada i odu potražiti izgubljene ovce. Znamo da od toga u Europi nije bilo gotovo ništa, da se je malo tko potrudio reevangelizirati. Kako to da papa koji želi uništiti Crkvu, svim srcem želi vratiti vjernike u nju?

Nepovjerenje u crkvene institucije

Zanimljivo je to da ogromna većina krštenika koji više ne dolaze u crkvu na bogoslužje, ipak i dalje tvrde da vjeruju u Boga, no ne vjeruju u Crkvu. Papa Franjo odlučio je spasiti brod koji tone, na način na koji misli da će u tome uspjeti. Vjerujem da nitko od nas ne misli da će on to moći učiniti, a da ne učini i mnoge pogreške. Ako su njegovi prethodnici bili nepogrešivi i isključivo vođeni Duhom Svetim, kako je onda Crkva u Europi došla na tako niske grane? Nemojmo ni pomisliti da njegovi prethodnici nisu htjeli učiniti sve da zaustave propadanje Crkve. Ivan Pavao II. putovao je svijetom i evangelizirao, i to je imalo ogroman pozitivan utjecaj na mnoge vjernike. Sjetimo se samo što su njegova putovanja značila nama u Hrvatskoj.

Financijski skandali, pedofilija, homoseksualne orgije, nemoral svećenika… danas se teško mogu sakriti. Posebno je žalosno što se je sve to događalo i još se uvijek događa i u Vatikanu, u samom središtu Crkve. Svakako da je najteže mnogim biskupima i svećenicima (u Vatikanu i cijelom svijetu) koji…

Papa Benedikt razlog je propadanja vjere vidio u navodnim pogreškama Drugog vatikanskog koncila, a posebno po pitanju liturgije. Svim se je silama trudio da na mala vrata vrati latinski jezik u bogoslužje, i da vrati ‘dostojanstvo’ biskupa i svećenika na nivo na kojem su bili prije Koncila. U tu se je svrhu, nakon niza papa koji to nisu učinili, zakraljio za kralja Vatikanske države i sjeo na kraljevsko prijestolje, na koje je papa Franjo odbio sjesti. Papa Benedikt silno se je trudio, kao i neki naši ugledni liturgičari (htio bih iskreno povjerovati da su to činili u najboljoj namjeri), da pričest više ne bude intimni susret s Isusom od kojeg je papa Ivan Pavao II. živio i o kojem je pisao u svojoj enciklici o Euharistiji; susretu od kojeg je, poput nebrojenih svetaca, živio i sveti Toma Akvinski i ispjevao svoj Klanjam ti se smjerno. Moramo vjerovati da je papa Benedikt imao najbolju namjeru, no njegove su se namjere u mnogo čemu pokazale promašenima, s obzirom da se je za njegova pontifikata dogodio strahovit otpad od Crkve u Europi. Nije li potpuno logično da papa koji ga je naslijedio pokuša nešto drugo?

Zašto pape ne uspijevaju?

Mnogo toga utječe na povjerenje vjernika u Crkvu. Crkva, tj. pojedini crkveni službenici, poput mnogih drugih službenika ogromnih organizacija, podložni su pogreškama i skandalima. U vrijeme današnjih mas-medija ti se skandali ne mogu više niti uspješno sakrivati niti negirati. Financijski skandali, pedofilija, homoseksualne orgije, nemoral svećenika… danas se teško mogu sakriti. Posebno je žalosno što se je sve to događalo i još se uvijek događa i u Vatikanu, u samom središtu Crkve. Svakako da je najteže mnogim biskupima i svećenicima (u Vatikanu i cijelom svijetu) koji itekako dobro i sveto obavljaju svoje poslanje, a izloženi su nepovjerenju i osudi zbog šačice onih kojima očito nije mjesto u kleru.

Ova bi knjiga mogla mnogo toga promijeniti u srcima onih koji će je s pažnjom pročitati, mogla bi u čitatelju probuditi ljubav prema Crkvi, prema papi i prema svim njezinim pastirima dobre volje, mogla bi nas…

Papa Benedikt dugo je godina u Vatikanu, poznaje sve i svakoga i zna što se sve u njem događa, pa ipak je izabrao strategiju zataškavanja i šutnje. Papa Franjo odlučio je prestati sa šutnjom i zataškavanjem. Svi znamo Isusove prispodobe, poput one o žitu i kukolju, za koji je Isus rekao da ga ne treba čupati kako s njime ne bismo iščupali i pšenicu; svi znamo da Crkva treba oprostiti svakome tko se iskreno kaje, no svi znamo da treba i spriječiti potencijalne pokornike da se vrate starim porocima.

Čitajući knjigu Franjo među vukovima, iskreni će čitatelj zaključiti da ni jedan od papâ kojima se knjiga bavi nije sam kriv što njegove metode nisu bile uspješne u mjeri u kojoj su trebale biti. Kad u knjizi vidimo s kakvim se sve problemima svakodnevno susreće jedan papa, shvatit ćemo da su pape više nego bilo tko drugi silno potrebni naših molitava. Istina, svakodnevno se na svim Misama širom svijeta izgovaraju molitve za papu, no budimo potpuno iskreni – te su molitve prazne riječi jer iza njih ne stoji naše srce, ne stoji naše iskreno htijenje. Zašto tako kilavo molimo? Možda baš zato jer nismo svjesni koliko su Papi potrebne naše molitve. Ova bi knjiga mogla mnogo toga promijeniti u srcima onih koji će je s pažnjom pročitati, mogla bi u čitatelju probuditi ljubav prema Crkvi, prema papi i prema svim njezinim pastirima dobre volje, mogla bi nas potaknuti da počnemo srcem moliti. Dakle, pape ne uspijevaju jer nemaju našu molitvenu podršku.

Bilo bi lijepo kad bismo se svim srcem odlučili moliti i postiti za njih. Jer, moleći za njih, molimo za sebe i za svoje potomstvo

Svaki je papa izabran Božjom voljom. Isus je jasno rekao da trebamo biti poslušni vlastima jer sve dolaze od Boga. Bilo bi lijepo kad bismo mi vjernici Hrvati prestali suditi, ogovarati i klevetati pape, bilo bi lijepo kad bismo svim srcem odlučili moliti i postiti za njih. Jer, moleći za njih, molimo za sebe i za svoje potomstvo.

Dakle, svim srcem preporučam knjigu Franjo među vukovima.

Josip Lončar; Book.hr