Osobni razvoj

KUPOVANJE VJEČNOGA ŽIVOTA

Još uvijek imaš vremena. Oslobodi mjesta za ono što donosi vječni život! Većina ljudi dolazi u taj dućan – Crkvu – ne da bi kupila vječni život, već da malo razgleda. U svojim džepovima grčevito stišću svoje novčanice – „vrijeme“, i kao pravi škrtci zadovoljavaju se samo razgledavanjem proizvoda vječnosti

Foto: Shutterstock


 

Treba se prisjetiti Isusove prispodobe o čovjeku koji pripravlja gozbu. Sjetimo se tko nije došao i zašto. Nisu došli oni koji su se sredili u ovom životu: jedan se oženio (čovjek može skrenuti pozornost duše s Boga, pa je tako za mnoge obitelj važnija od vječnosti), drugi je kupio njivu (danas je možemo dočarati kao „veliku njivu za samoostvarenje“, „veliko poduzeće u centru grada“ ili „velik voćnjak pod Varšavom“), treći je kupio pet jarmova volova (posjedovanje salona vozila ili štale s konjima, što može potpuno odvratiti ljudsku pozornost). Nijedna od tih okolnosti nije grješna. No, upravo stoga one su postale zamke. Neko drugo dobro koje obuzima naše srce može se pretvoriti u snagu koja je u stanju odvratiti nas od gozbe koja je začetak vječnoga života (Lk 14,16-24).

Sin je Božji, da bi nas otkupio, platio cijenu vlastita prolaznog života

Život je kupovanje vječnoga života. Došavši u dućan, posežem u džep, uzimam novac i dajem ga kako bih kupio proizvod do kojega mi je veoma stalo. Moj je novac zapravo prolazan život i sve što on sa sobom nosi. Sin je Božji, da bi nas otkupio, platio cijenu vlastita prolaznog života. Njegovi su sakramenti – poslužimo se ranijom usporedbom – proizvodi u skromnu pakovanju koji se nude na policama Crkve, koji u sebi skrivaju radost vječnoga života. Moramo li i mi platiti sadašnjim životom da bismo zaslužili život vječni? Većina ljudi dolazi u taj dućan – Crkvu – ne da bi kupila vječni život, već da malo razgleda. U svojim džepovima grčevito stišću svoje novčanice – „vrijeme“, i kao pravi škrtci zadovoljavaju se samo razgledavanjem proizvoda vječnosti. Boje se izgubiti ono što posjeduju. Čovjek koji raspolaže novcem kojim ništa ne kupuje zapravo mu umanjuje vrijednost. Novac prestaje biti vrijednost i postaje bezvrijednom hrpom papira. Jednom je prilikom Isusu prišao bogat mladić. Isus mu je rekao: „Sve rasprodaj…“, a on je otišao „tužan“ (Lk 18,22). Postao je svjestan da ne posjeduje ono što ima – ne raspolaže onim što mu se čini da ima. Jednako je i s onim koji se bojao iskoristiti svoj jedini talent.

Jedino što na ovoj zemlji ima smisla jest, odjednom ili svakoga dana pomalo, osloboditi se svega i tako načiniti mjesta onomu što donosi život vječni

„Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubî.“ (Mt 25,29-30).

Jedino što na ovoj zemlji ima smisla jest, odjednom ili svakoga dana pomalo, osloboditi se svega i tako načiniti mjesta onomu što donosi život vječni. Život je dakle svojevrsna kupoprodaja, trgovina, posao. Zbog toga je Isus, između ostalog, ispričao prispodobu o prekrasnom biseru (a ne o školjci), za koji je neki kupac (trgovac) prodao sve što je imao – ne polovinu ili većinu svog imutka, već sve! Ili biser ili sve drugo! Biser koji nije s ove zemlje za blaga te zemlje (usp. Mt 13,45). „Ostavimo se nečasne trgovine da bismo zadobili dragocjeni biser.“

 

Ulomak iz knjige „U potrazi za Božjim duhovnicima“ autora p. Augustyna Pelanowskog.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh