Foto: Shutterstock

Usamljena sam!

Razlog mojeg pisanja primarno je usamljenost. Nastanila se u meni i ne izlazi. O plaćanju stanarine ili čišćenju neću ni govoriti. Toliko puno uzima, a premalo daje i ništa ne vraća. Vrtim se u krug jer ponekad poželim društvo, a usamljenost ne dopušta da je izbacim iz njezinih sigurnosnih okvira. Umorna sam.

Gdje mogu tužiti usamljenost? Koji se sud bavi takvim slučajem?! Da, poprilično je smiješno što mi ljudi u svemu tražimo pravdu i živimo po „pravici”. No, našu nemoć zemaljski svijet ponekad zbilja ne može riješiti. Treba preživjeti, a ne osporavati.

Napokon je istjerao usamljenost iz moga srca

Situacija je jednostavna. Upoznaš osobu koja ti se brzo svidi. Puno je sličnosti između vas, isto gledate na svijet, imate zajedničke sitnice koje vas ispunjavaju i čine sretnima. U tom periodu ta ti osoba pruži sve, cijelog sebe, i jednostavno te kupi svojom osobnošću i talentima koje posjeduje.

I mene je kupio. Brzo i bez razmišljanja. Napokon je istjerao usamljenost iz moga srca i nastanio se u njemu. Nekoliko dana sati istinske sreće i mira dalo mi je snage za još stotinu novih poraza koji me čekaju i žele me osnažiti za onu 101. pobjedu. Što se događa u muškom mozgu da ti pruže „sve” i poslije pobjegnu, nestanu, ignoriraju te.

U čemu griješim?!

Što toliko loše činim? Gdje li to griješim? Jesam li ja sama sebi uzrok vječne nesreće ili samoće? Uvijek ista priča, isti potezi, samo drugi glumci. Doslovno glumci. Pitala bih ih baš ponekad što nisu za glumce išli kada tako vješto mogu odglumiti osjećaje i sakriti pravu istinu.

Ova play, repeat, stop igrica uništava moju vjeru u sebe, u bolje sutra, u pravu ljubav. Moji me porazi više ne čine jačom osobom koja uči na svojim pogreškama. Sabotiraju me. Svakodnevno me bacaju na dno kada uvide da klečim na koljenima, pokušavajući se podići na noge. Zadaju mi prebolan udarac i opet ležim na dnu.

Blatna.

Prljava.

Poražena.

Izgubljena.

Leće koje nosim istrošile su se. Opseg mojeg vida uvelike se smanjio. Ne prepoznajem lica ljudi koji žele biti tu za mene. Jasnoća moga pogleda slična je mutnom jezeru u kojem ima svega samo ne bistrine.

Nemam hrabrosti priznati joj koliko me boli…

Danima već nisam razgovarala s majkom. Raspala bi se. Izvukla bi iz mene svaki detalj i shvatila bi koliko patim. Ne želim da ona zna za moje dno jer tada bi se previše brinula za mene. Krijem svoju tugu kao zmija noge. Nemam hrabrosti osobi koju najviše volim, mami, priznati koliko me boli i što su mi učinili. Žalosno. Umjesto da joj kažem kako sam dobro i da dobro učim, da mi je na poslu lijepo, a sve je samo ne lijepo i dobro! Sve je…

Bojim se. Bojim se jer imam osjećaj kako ova bol nikada neće otići i kako ove suze nikada neće presušiti. Kada se pogledam u ogledalo, moje je lice natopljeno suzama. Nikako da se poplava povuče i da se tlo osuši.

Zamijeni ga nekim boljim tko će ostati tu

Bože, kako da se izliječim od njega? Pomozi mi, pokaži mi! Molim te. Zamijeni ga nekim boljim tko će ostati tu. Tko će me voljeti i kome ću istinski pripadati. Čija ću cijela biti i najbolja mu u svojoj nesavršenosti.

Spasi me!

Iz knjige „Četiri zida” autorice Elene Jurković. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

AKCIJA! Do 28. veljače, knjigu možete nabaviti po sniženoj cijeni od 2.79 € (21.00 kn) (redovna cijena iznosi 9.29 € (70.00 kn)).