Foto: Screenshot; YouTube/biblijski filmovi

Kao što ćete saznati kasnije u ovoj knjizi, ja sam ljubitelj promjena. Bez njih stagniramo ili čak umiremo. I dok su rezultati promjena uvijek mješoviti, promjena je donijela mnogo dobra u svijet. No promjena stvara i žrtve.
Moj je djed rođen 1898., a umro je 1977. Promjene koje je vidio tijekom svoga života zacijelo su katkada bile ogromne. Rođen je u svijetu konja i kola, a doživio da je vidi planet pun automobila, aviona i svemirskih putovanja, a da ne spominjemo javljanje tada novonastalih tvrtki poput Applea i Microsofta.

Brzina promjena

Možda je značajnija od tehnološke revolucije koja se odvija pred našim očima upravo brzina kojom se ona odvija. Prije sto godina, kad je moj djed bio mladić, ljude bi smatrali sretnima ako bi pročitali ekvivalent od pedeset knjiga informacija u životu.1 Razmislite o tome na trenutak. Tipični su ljudi čitali rijetko, često ne zato što im je nedostajala želja ili čak sposobnost, već zato što im je nedostajao pristup informacijama.
Zamislite ritam života 1898. godine. Vaš krug prijatelja bio je mali i lokalni, najvjerojatnije sačinjen od ljudi koji su živjeli u blizini.
Možda biste putovali nekoliko desetaka milja na jednodnevni izlet u susjedno selo kako biste trgovali ili kupovali ili posjetili rođaka, ali to je bilo rijetko i u posebnim prigodama. Otišli biste u krevet ubrzo nakon zalaska sunca, a ustali biste nakon njegova izlaska.
Iz dana u dan viđali biste iste ljude na tržnici, na ulici ili u crkvi. A kad ne biste naporno radili, razgovarali biste, igrali igre, slušali glazbu, pleli, šili, čitali ili se bavili nekim hobijem.

Ne gledam TV mnogo, ali nedavno, dok sam skrolao po mobitelu, ugledao sam Malu kuću i, iz nekog razloga koji još uvijek ne razumijem, impulzivno sam kupio cijelu seriju. Dok sam gledao tu prvu epizodu, iznenadilo me nekoliko stvari, prvenstveno tempo života

Ako želite snimku tempa i tona života otprije više od jednoga stoljeća, pokušajte pogledati dvosatnu pilot epizodu Male kuće na preriji. Ne gledam TV mnogo, ali nedavno, dok sam skrolao po mobitelu, ugledao sam Malu kuću i, iz nekog razloga koji još uvijek ne razumijem, impulzivno sam kupio cijelu seriju. Dok sam gledao tu prvu epizodu, iznenadilo me nekoliko stvari, prvenstveno tempo života. Radnja je smještena u 1870-ima i 80-ima, samo nekoliko desetljeća prije rođenja moga djeda, a tempo je života spor… Spor kao da su melasa i maslac od kikirikija napravili dijete. Toliko je spor da gotovo i nema radnje. Obitelj ima domaćinstvo u Minnesoti, a osim toga, radnja se svodi na sljedeće: „Danas sam cijepao drva. Je li pileći gulaš za večeru? Hajdemo svi sjediti dok popravljamo čarape.”

Gdje je nestala povezanost?

Ako nas Mala kuća na preriji može išta naučiti, to je koliko se život promijenio tijekom desetljeća

Kinematografija, glazba i odvijanje priče također su me pogodili. Tipično za način na koji su serije snimane 1970-ih: glazba je spora, scene su spore, a dijalozi su, eto, vrlo spori. Kamera se dugo zadržava na likovima, bez snimaka reakcija ili mijenjanja kadrova. Drama, takva kakva jest, odvija se ležernim tempom. A računalna grafika i vratolomije? Pa… Razlika između te emisije i najnovijega filma o superherojima je zapanjujuća – i, prema mome mišljenju, osvježavajuća.
Ako nas Mala kuća na preriji može išta naučiti, to je koliko se život promijenio tijekom desetljeća – ne samo od kasnih 1800-ih nego i otkako je serija snimljena 1970-ih i 1980-ih.

U Maloj kući ima toliko malo žurbe, toliko prostora za odnose, toliko ležernoga razgovora, toliko vremena za obradu vrta. Sve to, iskreno, izmiče većini nas ovih dana. Možda najviše od svega, ova nam televizijska serija pokazuje koliko smo izgubili povezanost s drugim ljudima.

Cijeli tekst možete pročitati u knjizi „Ni nakraj pameti“ autora Careyja Nieuwhofa. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.