Poučne priče

JESMO LI U SVOJOJ POTRAZI ZABORAVILI ONO NAJVAŽNIJE?

„Samo-još-to i bit ću sretan!” »Svijet ne može utažiti našu žeđ jer mi žeđamo za Bogom i nebeskim životom. Međutim, stalno se vraćamo svijetu i nasjedamo na iste laži misleći: „Ovoga će puta biti drugačije“… U potrazi za „samo-tom-još-jednom-stvari” zaboravljamo ono najvažnije…«

„Samo-još-to i bit ću sretan!”

Foto: Shutterstock


 

Jedna od najvećih prijevara ovoga svijeta jest nametnuti način razmišljanja prema kojemu trebamo dobiti ili učiniti još samo jednu stvar i tada ćemo biti sretni…

„Još samo ovo… i tada ću biti sretan / sretna”

Tako se zavaravamo i mislimo: „Kada bih barem imao malo više novca, bolji posao, najnoviji iPad ili kad bih barem bio u braku s tom i tom osobom i kad bismo barem živjeli u boljem kvartu… tada bih napokon bio zadovoljan i sretan.“ No taj „napokon“ nikako da se dogodi u mome životu čak i kada mi se ostvare želje. Međutim, kao što Propovjednik kaže: „Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale… Tko novac ljubi, nikad ga dosta nema; tko bogatstvo ljubi, nikad mu dosta probitka.“ (Prop 1,8; 5,9)

Iako smo svjesni toga, nekako uvijek ponovno nasjedamo na iste laži: „Još samo da dobijem ovo!” Kada se, potrošivši novac i vrijeme, napokon domognemo željene svari, tada naše zadovoljstvo traje najviše dvadeset minuta. Radi se o tome da nas svijet zapravo nikada ne može zadovoljiti.

Priča koja slijedi prikazuje tu beskonačnu traku za trčanje koju nam svijet podmeće pod noge dok trčimo za „još samo jednom stvari“. U konačnici, zbog te prijevare zaboravljamo ono najvažnije.

Priča o papigi koja nije željela pričati

Bio jednom jedan usamljeni čovjek kojemu je na pamet palo da bi njegovom društvenom životu dobro došao kućni ljubimac. Otišao je u trgovinu kućnim ljubimcima. Pogled mu se odmah zaustavio na natpisu iznad jednog kaveza: „Papiga koja govori. Dolazi uz jamstvo.“ U tome je trenutku ovaj čovjek pomislio: „To je to! Riješeni su svi moji problemi. Ova životinja čak i govori!“

„Cijena papige je 250 dolara“, reče trgovac. „Uzimam je“, spremno će čovjek.

Tjedan dana kasnije, čovjek se vratio u trgovinu požalivši se: „Papiga ne želi pričati!“ „Želite reći“, trgovac će na to, „da se papiga nije popela na ljestvice i pričala?“ „Ljestvice? Pa niste mi rekli da joj to treba!“ „Ispričavam se, gospodine”,reče trgovac. „Evo, jedne za deset dolara.“

Nakon tjedan dana, čovjek se ponovno vrati u trgovinu: „Moja papiga i dalje ne govori!“ „Želite reći“, trgovac će, „da se papiga nije popela na ljestvice, pogledala se u zrcalo i počela pričati?“ „Zrcalo? Pa niste mi rekli da joj to treba!“ „Ispričavam se, gospodine“, reče trgovac. „Evo predivnog zrcala za deset dolara.“

Tjedan dana kasnije sve se ponovilo: „Moja papiga i dalje ne govori!“ „Želite reći“, trgovac će na to, „da se papiga nije popela na ljestvice, pogledala se u zrcalo, kljucnula zvončić i počela pričati?“ „Zvončić? Pa niste mi rekli da joj to treba!“ „Ispričavam se, gospodine“, reče trgovac. „Evo jedan zvončić za deset dolara.“

Sljedećeg tjedna, čovjek se vrati u trgovinu i reče: „Moja papiga i dalje ne govori!“ „Želite reći“, trgovac će na to, „da se papiga nije popela na ljestvice, pogledala se u zrcalo, kljucnula zvončić, skočila na ljuljačku i počela pričati?“ „Na ljuljačku? Pa niste mi rekli da joj to treba!“ „Ispričavam se, gospodine“, reče trgovac. „Evo jedna ljuljačka za deset dolara.“

Tjedan dana kasnije, čovjek je ponovno došao u trgovinu, a trgovac ga upita: „I, kako je papiga?“ „Uginula je!“ reče čovjek. „Uginula?“ čudio se trgovac… „Je li progovorila prije nego što je uginula?“ „Da, konačno je progovorila!“ reče čovjek. „I, što je rekla?“ „Rekla je: ‘Zar u toj trgovini ne prodaju hranu za ptice?’”

Još samo ovaj modni dodatak; samo još ova dijeta; novi automobil, veća kuća, zatezanje lica…

Ova nas priča na šaljiv način uči da svijet i „princ ovoga svijeta“ uvijek obećavaju izvrsne rezultate. No kada ti rezultati izostanu, događa se da mi tada tražimo još više onoga čemu smo težili na početku. Najprije papiga, zatim ljestvice, potom zrcalo, pa zvončić i na kraju ljuljačka. Umišljamo da postoji još samo jedna stvar, još samo nešto što trebamo nabaviti ili učiniti i tada će se dogoditi onaj savršeni učinak kojemu težimo! To je laž. Laž se pojavljuje u mnogim oblicima: još samo ovaj modni dodatak; jedan proizvod platim, drugi dobijem; najnoviji model ovog proizvoda sigurno će riješiti sve moje probleme; samo još jedno piće; još samo da isprobam ovu dijetu; novi automobil, veća kuća, zatezanje lica, podvezivanje želuca… i tako u nedogled. Uvijek mi treba još samo jedna stvar i tada ću biti sretan.

Sjećate li se što je Isus rekao o vodi iz zdenca (koja predstavlja svijet) razgovarajući sa Samarijankom: „Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti“ (Iv 4,13). Da, to je prava istina o svijetu: svijet ne može utažiti našu žeđ jer mi žeđamo za Bogom i nebeskim životom. Međutim, stalno se vraćamo svijetu i nasjedamo na iste laži misleći: „Ovoga će puta biti drugačije“.

Naravno, razumno je služiti se stvarima koje svijet nudi a koje nam pomažu ispunjavati naše osnovne dužnosti. No te stvari ne mogu ispuniti naše najdublje potrebe. Velika je laž da svijet to može učiniti. Iako smo se već razočarali, dopuštamo toj laži da naraste zavaravajući se da će, ako se željeni proizvod još samo malo popravi, to biti upravo ono što smo tražili. Jasno je da ta velika laž s vremenom postaje još veća.

U potrazi za „samo-tom-još-jednom-stvari” zaboravili smo ono najvažnije…

U potrazi za ljestvicama, zrcalima, zvončićima i ljuljačkama, zaboravljeno je ono najvažnije – hrana. To vrijedi i za nas. Sakupljamo kojekakve bezvrijedne igračke i prolazne sitnice, a zanemarujemo vječnu stvarnost. Uvijek nađemo vremena za gledanje televizije, praćenje sporta, ogovaranje, kupovinu… No u toj našoj potrazi za ljestvicama, zrcalima, zvončićima i ljuljačkama, zanemarujemo ili potpuno zaboravljamo vrijeme posvetiti molitvi, čitanju Svetoga pisma, sakramentalnom životu, liturgiji, slavljenju te razvijanju bilo kakvog odnosa s Gospodinom. Buljimo u zrcalo previše usmjereni na sebe. Zvona ovoga svijeta sazivaju nas na nebrojene sastanke koji su dugoročno gledano potpuno beskorisni. Penjemo se na ljestvici uspjeha malo mareći na kakav smo ih zid naslonili.

Sve mnogo manje važne stvari odvraćaju nas od onoga najvažnijega: nahraniti svoju dušu Gospodinom. „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu… tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni…“ (Iv 6,56-57)

Nemate vremena? Otići na misu, moliti, pričestiti se? Ne stignete! Zapitajte se: Trznem li se čim me zvono podsjeti na još jedan sastanak? Jesam li prezauzet penjanjem po ljestvama koje vode do uspjeha? Jesam li prezaokupljen svojim odrazom u zrcalu kako bih sve učinio da se svima svidim?

„Je li papiga progovorila prije nego što je uginula?“ „Da, konačno je progovorila!“ reče čovjek. „I što je rekla?“ „Rekla je: ‘Zar u toj trgovini ne prodaju hranu za ptice?’“

Eto, samo sam vam želio ispričati ovu malu prispodobu o đavolskoj prijevari i lažnim obećanjima svijeta.

„Čovjekova duša je besmrtna i vječna. Stoga se ona može hraniti samo Bogom, jer je samo Bog besmrtan i vječan“ (dr. Tomislav Ivančić)

„Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta“ (Iv 6,51)

Autor: mons. Charles Pope (blog.adw.orgBook.hr)

Priredila i prevela Dubravka Rojc

Monsinjor Charles Pope župnik je žive župe Holy Comforter-St. Cyprian u Washingtonu DC. Uveo je proučavanje Biblije u američki Kongres i Bijelu kuću. Veoma su popularne i plodne njegove radijske emisije, koje se emitiraju na radiju Catholic Answers Live.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Na vrh