Portret sv. Ksenije Petrogradske

Sveta Ksenija Petrogradska (Ksenija Grigorjevna Petrova, rus. Kseniя Grigorьevna Petrova) ruska je pravoslavna svetica, jurodiva. Rodila se je između 1719. i 1730. godine a datum njezine smrti nije poznat, no smatra se da nije bila živa nakon 1806. godine.

Prve publikacije narodnih predanja o Kseniji pojavljuju se 1840-ih godina.

Ime njezina oca bilo je Grigorije, a majčino je ostalo nepoznato. Nakon punoljetnosti, Ksenija Grigorjevna stupila je u brak s pukovnikom Andrejom Fjodorovičem Petrovim, koji je vodio brigu o crkvi svetog Andreja u Sankt Peterburgu.

Nakon muževljeve iznenadne smrti, Ksenija je izabrala jurodivost (pojam je objašnjen na kraju teksta), kako bi okajala neokajane grijehe svoga supruga. Svoje imanje je poklonila Pokrovskoj crkvi i siromašnima. Lutala je ulicama Sankt Peterburga, odjevena u suknju i vojnu uniformu pokojnoga muža. Odazivala se samo na ime Andrej i govorila da je on živ, a Ksenija mrtva.

Ruska pravoslavna zagranična Crkva kanonizirala ju je 1978. godine. Nakon dugogodišnjega štovanja koje je uživala u narodu, Ksenija Petrogradska je pribrojena liku svetih na Pomjesnom saboru Ruske pravoslavne crkve 6. veljače 1988. godine.

Pravoslavna crkva njezin spomendan slavi 24. siječnja po julijanskom, odnosno 6. veljače po gregorijanskom kalendaru.

Asketski život na ulici

Detalji o djetinjstvu i mladosti svete Ksenije nisu poznati a u narodu se je sačuvalo samo ono što je vezano za sam početak njezina života kao jurodive, kad je njezin suprug umro iznenadnom smrću, te se tako prije smrti nije ni ispovjedio.

Potresena tim strašnim događajem, tada dvadesetšestogodišnja Ksenija, kako bi okajala muževljeve grijehe, odrekla se je sveg svjetovnog bogatstva i svog zvanja. Uzela je ime svog supruga, i na dan njegova pogreba odjenula njegovu odjeću te je tako odjevena krenula u pogrebnu povorku.

Dar proricanja, spasavanje duša…

Rodbina i njezini prijatelji mislili su da joj je Andrejeva smrt pomračila razum i svi su je veoma sažalijevali. Tako je započelo njezino lutanje ulicama Petrograda.

Kuću, koju je naslijedila nakon muževljeve smrti, Ksenija je odlučila pokloniti Paraskevi Antonovoj, koja je kod nje unajmljivala sobicu, sav svoj imetak odlučila je razdijeliti sirotinji, a novac darovati crkvi za pokoj duše „sluškinje Božje Ksenije”.

Kad je rodbina njezina muža doznala što je Ksenija odlučila, zamolili su mjesnu vlast da Kseniji ne dopusti da u bezumlju razdijeli svu svoju imovinu. Međutim, nakon odgovarajućeg ispitivanja, zaključeno je da je potpuno zdrava i da ima pravo raspolagati svojom imovinom kako želi.

Nakon toga, Ksenija je razdijelila sve što je imala te je započela svoj asketski život na ulici. Izložena svakojakim optužbama i podsmjesima po čitave je dane, i zimi i ljeti, po žezi i studeni, lutala Petrogradom. Ali Ksenija je, neprestano moleći, ustrajala.

U to vrijeme počela se je graditi kamena crkva na Smolenskom groblju. Budući da je podignuta građevina bila već veoma visoka, zidari su morali najprije podići cigle na skelu, pa tek onda graditi. Ksenija je odlučila potajno pomagati graditeljima, i tako je svake noći, bez obzira na vremenske prilike, podizala cigle i slagala ih na skelu. Radnici bi se izjutra veoma čudili tome. Najzad su odlučili saznati tko je taj nevidljivi pomoćnik; došli su na gradilište tijekom noći, i ustanovili da je to čitavom Petrogradu dobro poznata „bezumna” Ksenija.

Malo-pomalo, kršćani su počeli primjećivati da Ksenija nije „samo glupa prosjakinja”, već da nosi u sebi nešto posebno. Milostinju koju su joj davali nije uzimala od svakoga, već samo od srdačnih ljudi. Uvijek uzimajući samo kopjejku, odmah je davala siromasima sličnima njoj.

Kada se muževljevo odijelo na njoj s vremenom već bilo istrošilo, počela se je i zimi i ljeti oblačiti u bijedne krpe, a na bosim i od mraza natečenim nogama, nosila je poderanu obuću. Mnogi su joj nudili toplu odjeću i obuću, ali svetica to nije htjela uzeti te je naizmjenično odijevala ili crvenu bluzu i zelenu suknju, ili zelenu bluzu i crvenu suknju.

Danju je Ksenija lutala gradom, a noću je, sklanjajući se od ljudskih očiju, odlazila izvan grada, u polje, gdje je provodila vrijeme u molitvi, naizmjenično se klanjajući na sve četiri strane svijeta. U polju je, prema njezinim riječima, prisutnost Božja bila „vidljivija”.

Ubrzo su ljudi počeli primjećivati da Ksenija ima dar proricanja, da se u njezinim riječima i djelima krije duboki smisao. Ovim svojim darom mnogima je pomogla da si ‘srede’ život, i u spasavanju duša. Poznat je slučaj kada se Ksenija pobrinula za dobrobit i spasenje tada još nerođenog djeteta.

„Ti tu sjediš a Bog ti je poslao sina!”

Jednog je dana došla kod Paraskeve Antonove, kojoj je bila poklonila kuću, i rekla joj: „Eto, ti tu sjediš i šivaš čarape, a ne znaš da ti je Bog poslao sina! Idi što prije na Smolensko groblje”. Iako silno zbunjena, Paraskeva je ipak poslušala i otišla. Na groblju je vidjela gomilu svijeta, a kada je prišla bliže, saznala je da je neki kočijaš srušio trudnu ženu. Tu, na zemlji, žena je rodila dječaka i ispustila dušu. Svi su se pitali tko je ona i ima li rodbine, ali nisu uspeli saznati. Vidjevši u tom događaju Božju providnost, Paraskeva je dječaka uzela k sebi, usvojila ga i odnjegovala u svoj strogoći kršćanskog života. Sin je veoma poštovao majku i skrbio se za nju do duboke starosti, a Paraskeva je zahvaljivala Bogu i službenici Božjoj Kseniji.

Zahvalni za uslišane molitve

Još za života i tijekom 19. i 20. stoljeća Ksenija je bila poštovana kao brza pomoćnica i čudotvorka, te su po njezinu zagovoru mnogi doživjeli uslišanje svojih molitava.

Ksenija je gotovo živjela četrdeset i pet godina kao jurodiva, pa se prema tome zaključuje da je svoju dušu predala Gospodinu početkom 19. stoljeća.

Od njezine smrti prošlo je oko dva stoljeća, no narodno sjećanje na nju ne iščezava a čuda po njezinu zagovoru se nastavljaju događati. Vjernici joj se mole za dobivanje posla, stana, zdravlje, izlječenje od alkoholizma… Njezina kapela na Smolenskom groblju prepuna je zahvala za uslišane molitve.

Jurodivost (ili ludost za Krista)

Jurodivost je pojam koji dolazi iz ruskog jezika (rus. Юродство) a odnosi se na naizgled nerazumno ponašanje, odricanje od svjetovnoga načina života, dragovoljno siromaštvo, koje se u kršćanstvu smatra jednim od najtežih i najsmjelijih oblika nasljedovanja vjere.

Osobe koje prakticiraju jurodivost nazivaju se jurodivi dobrovoljno se odriču svih zemaljskih dobara, svoje rodbine, postojbine, svijeta u kojem žive i uobičajenoga svjetovnoga ponašanja.

Jurodivost podrazumijeva dvojni život: vanjski, kao što je opisano, i unutrašnji, gdje duša živi u ljubavi prema Bogu.

Jurodivi često poste, mnogo mole, odijevaju se vrlo skromno, nemaju svoju materijalnu imovinu ni nekretnine u svom vlasništvu. Smatra se da doslovno ispunjavaju Isusove riječi: »Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?« (Mt 6,25-26).

Primjeri jurodivosti: prorok Izaija, koji je, predskazujući sužanjstvo Misiraca i Etiopljana, tri godine hodao gol i bos (Iz 20,2-3); Jeremija je načinio sebi jaram oko vrata da bi ga poslao gospodarima susjednih zemalja za svjedočanstvo volje Božje (Jr 27 i 28); Ezekiel, predstavljajući opsadu Jeruzalema i prorokujući protiv onih što prestupiše zakon Božji je 390 dana ležao na lijevoj i 40 dana na desnoj strani svoga tijela, jedući pljesniv kruh (Ez 4,1-12); sv. Ivan Krstitelj; sv. Šimun Stilit iz 5. stoljeća, koji je 37 godina živio na vrhu stupa; sv. Franjo Asiški; sv. Benedikt Labre iz 18. stoljeća…

Najveći procvat jurodivost doživljava u Rusiji, gdje se razvija počevši od 11. pa sve do 17. stoljeća. Ruska pravoslavna crkva kanonizirala je ukupno 37 jurodiva, najviše iz 15. i 16. stoljeća, među kojima je i Ksenija Petrogradska, Vasilije Blaženi i još mnogi.

„U ovoj kapeli pokopana je službenica Božja…”

Prostrana kamena kapela podignuta je na njezinu grobu na Smolenskom groblju 1902. godine i danas je jedna od najvećih svetinja Petrograda koju pohodi veoma velik broj hodočasnika. Na zidu kapele nalazi se mramorna ploča s natpisom koji glasi:

»U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. U ovoj kapeli pokopana je službenica Božja blažena Ksenija Grigorjevna, supruga pjesnika Andreja Fjodoroviča. Ostala je udovicom u 26. godini, i otuđena od svijeta živjela je 45 godina. Kao udovica nazvala se je muževljevim imenom: Andrej Fjodorovič. Poživjela je 71 godinu. Od 1794. do 1796. godine sudjelovala je u podizanju Smolenske crkve, tajno po noći dovlačeći opeku za izgradnju hrama. „Tko me je poznavao, neka se spomene moje duše radi spasenja svoje duše”. Amen.«

Tropar (liturgijska pjesma) sv. Kseniji

Odbacivši taštinu ovoga svijeta,
uzela si na sebe krst bezdomnog bogotražiteljstva.
Nisi se plašila dubokog bola i neimaštine, niti onih što ti se rugaše
jer si poznala ljubav Kristovu
I sada, naslađujući se ovom ljubavlju na nebesima,
Ksenija Blažena i božanski mudra,
Moli za spasenje duša naših.

Izvori: Wikipedia, www.pravoslavie.ru