Foto: Pixabay

„Jedino ti nedostaje da shvatiš kakvoga divnog oca imaš na nebu“, govorila sam joj svako malo, jer nakon mise vjenčanja više nije kročila u crkvu, „ne misliš valjda da sve to ne dolazi od njega? Znaš li koliko sam puta molila za tebe? Ne vidiš li kako je vodio tvoj život i došao je ponovno spasiti te čudom?“

Dijagnoza – tumor dojke

…oteklina pod pazuhom dugo je vremena bila na broju dvjesto i daleko na njezinu popisu obveza

Ne, nije to uviđala. Ali budući da Bog ponekad koristi brusni papir, kao što piše moja prijateljica Barbara Ughetti, Carmen je mjesecima zanemarivala oteklinu ispod pazuha, kao što to samo neomame znaju činiti, u onoj fazi života kada je tvoja jedina ideja prijestupa da odeš s lažnim dokumentima u hotel s najmom na sat i odspavaš tri sata, sama, skrivena od svih, ali očito je da to nikada nećeš učiniti jer znaš da – znanstveno je dokazano – ostaviš li djecu da bi učinila nešto za sebe, dogodit će im se nešto jako loše. Ukratko, oteklina pod pazuhom dugo je vremena bila na broju dvjesto i daleko na njezinu popisu obveza, tik pod točkom „iščetkati lišće zabijeno u dugo krzno na stražnjici peruanskoga zamorca“. Dakle, kada se nelagoda pretvorila u bol, a zatim u nepodnošljivu bol, bila je prisiljena otići liječniku: dijagnoza je bila tumor dojke.

…ona ne može umrijeti. Barem ne sada

Malo je toga jasno jednoj mami male djece koja već tri godine ne spava šest sati u komadu – ne zna je li platila registraciju automobila, ali to i nije važno jer se nikada neće sjetiti gdje ga je parkirala, ne zna zašto im čita priču o Piku već tri sata uzastopno umjesto da ih malo drogira iPadom… – no sa sigurnošću zna samo jednu stvar na svijetu: ona ne može umrijeti. Barem ne sada. To je jedini nepromjenjivi zakon u svemiru, fiksiran u maminu srcu, jasniji od načela akcije i reakcije: sve dok tvoje dijete siše tvoje mlijeko, sve sile dinamike i povijesti konvergirat će se u jednoj točki. Ti ne možeš umrijeti. (…)

Ali Carmen je još uvijek imala malu djecu: sigurno su zamijenili medicinsku dokumentaciju, rekla je samoj sebi. Nisam ja ona s tumorom, to nije moguće. Ili možda napokon spavam i nisam to ni primijetila: to je san, očito je. Zatim, malo-pomalo, vidjevši da se san nastavlja, potonula je u očaj. A onda se još jako naljutila. Pobunila se. Nismo naučeni suočiti se s nečime što ne kontroliramo. Ipak, upravo nam ta stvar govori istinu o nama: da smo krhki, da smo mali i da, na kraju, kontroliramo vrlo malo uistinu važnih stvari.

Priča o spasenju

Gospodin pokreće povijest spasenja i često to čini preko velike boli

Gospodin pokreće povijest spasenja i često to čini preko velike boli. Čovjek u blagostanju ne shvaća, poput životinja je koje ugibaju, kaže Biblija. I tako je otuda krenula Carmenina priča o spasenju.
Kada sam je došla posjetiti, moja me prijateljica s pravom pitala je li onaj Bog koji joj je prema mojemu mišljenju poklonio onu lijepu obitelj bio isti onaj koji joj ju je želio oduzeti. Jer ako je to bio način da se sprijatelji s njom, hmm, to baš ne bi išlo.

Predaj svoju bolest Bogu. Tada se pokrećeš, ulaziš u privilegirani odnos, koji često, ne znam zašto, prolazi kroz bol

Nije stvar u tome da Bog učini da ti sve bude dobro – pokušala sam joj reći – već da svoja ograničenja staviš u njega. To otkriješ i boriš se s Bogom, poput Jakova, suočavaš se sa svojim strahovima s njime, poput Jakova na rijeci Jabbok (op. prev. rijeka Jabbok istočni je pritok rijeke Jordan. Jakov ju je prešao nakon noćne borbe s anđelom) i na kraju vidiš stube koje vode u nebo, neku vrstu Stargatea (op. prev. Zvjezdana vrata, američka znanstveno fantastična televizijska serija nastala 1997. godine prema istoimenome filmu iz 1994. godine), prolaza u drugu dimenziju. Predaj svoju bolest Bogu. Tada se pokrećeš, ulaziš u privilegirani odnos, koji često, ne znam zašto, prolazi kroz bol. To je jedinstveni, pravi, veliki misterij kozmosa: zašto bol?

Patnja koja nas snađe nikada nije pogrešna, jer u svakome slučaju, predamo li je Bogu, on je okreće na dobro

Uzmimo priču o Josipu, koji je bio toliko lijep da su ga svi, čak i u obitelji, mrzili. Odlika izabranika je da, poput Josipa, bude prognan, da ga braća prodaju kao roba i da zatim završi u Egiptu, gdje postaje faraonov miljenik. Josip ne kaže: „Gospodin je to dopustio“, već „učinio je to“ kako bi mogao postati egipatski upravitelj. Patnja koja nas snađe nikada nije pogrešna, jer u svakome slučaju, predamo li je Bogu, on je okreće na dobro.

Ne ozdravlja nas svaki križ, već svaki križ koji nosimo s Isusom

Prolazak kroz patnju omogućava nam ozdravljenje, čini nas sposobnima za nebo, tjera nas da prijeđemo u drugu vrstu života. Ne ozdravlja nas svaki križ, već svaki križ koji nosimo s Isusom. „Poravnite staze“ znači prestati misliti na način na koji ste mislili do sada. Dakle, počnimo promišljati da križevi možda nisu zla kob, već svi mogu biti milost. Tada nas, ako smo pozorni, Vječni Otac vodi na ispravni kolosijek i u tome trenutku postajemo posrednici između njega i braće.

Susret sa svećenikom

Carmen je jednoga dana pristala razgovarati s mojim prijateljem svećenikom, ne zato što su je moje propovijedi uvjerile, već prvenstveno stoga što je željela nekoga s kime bi se svađala, svjesna da ne može izravno udariti Boga. Susrela se s njime s istim očekivanjima koje je imala od horoskopa, i onoga Alahovog oka koje je nosila na narukvici zajedno s Gospinom medaljicom. Recimo da je redefinirala ulaganja. Jedno će od svih tih upaliti, govorila je samoj sebi. Pomoći će mi Bog, Alah, Buda ili horoskopski znak ovna.
Ipak, u trenutku u kojemu je dotaknula svoju nemoć, u kojemu je iskusila svoje ograničenje, njezino se srce opredijelilo na ispravan način. Suočen s boli, možeš se naljutiti ili ozdraviti, jer postoje izliječena srca i u najbolesnijim tijelima, kao i bolesna srca u tijelima sa Sports Illustrated kalendara (op. prev. Sports Illustrated – američki sportski magazin). Carmenino je srce odlučilo podijeliti sa mnom blagodat sumnje i ponizno saslušati svećenika kojemu sam je poslala. Stvar nije izvjesna: u nama postoji savjetnik koji u presudnome trenutku čini sve da ga Bog ne zahvati i tako slušamo katehezu za katehezom, no ostajemo daleko. Naš je život organiziran kako vjerujemo da je najbolje, a Bog se ne miješa, mi smo ti koji sve organiziramo. No kada naše planiranje propadne, postajemo otvoreni, štoviše, žedni riječi nekoga tko će nas spasiti. Carmenina je sreća bila njezina bolest. Da, više manje, parafraziram Kennedyja, ne pitaj se kako se osloboditi križa, pitaj se što tvoj križ može učiniti za tebe.

Više nije imala ništa za obraniti, sve je gubila i njezine su se uši otvorile, njezino srce je počelo ponizno moliti…

Nastavak čitajte u knjizi „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ autorice Costanze Miriano. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.