Foto: Shutterstock

Kristova ispovijest o Njegovu Tijelu poprima iznimno značenje u svjetlu Poslanice Efežanima, u kojoj čitamo o bračnoj vezi muškarca i žene. Crkva je Kristova zaručnica, slično kao što je žena svome budućem suprugu.

Što je Bog sjedinio, čovjek neće rastaviti, jer su muž i žena jedno tijelo. Eva je stvorena iz Adamova rebra, zato jedna od inačica tog fragmenta Pavlove poslanice glasi: „iz njegova rebra“, ne bi li se još jasnije naglasila aluzija na brak. Oni koji su uređivali lekcionar, spojili su fragment iz Poslanice Efežanima u kojem se pripovijeda o jedinstvu tijela muža i žene s euharistijskom Isusovom pripoviješću koja je sablaznila većinu učenika. Krist, kao jedan od najosjećajnijih muškaraca, jednim se euharistijskim Tijelom povezuje s cijelom Crkvom i svakim od nas, sa svakom dušom koju je Otac izvukao iz tame do jedinstva koje se može usporediti s brakom. (…)

Nevidljivi Bog postao je vidljivo Tijelo, jer je želio biti… poljubljen. Nema ljepše ljudske geste od najčišćeg poljupca…

Velika je Božja ljubav prema meni i tebi! Moramo podignuti kapke neosviještenosti i opčinjeno vidjeti kako nas Bog sa zanimanjem promatra. Ipak, tko danas tako doživljava svetu pričest? Tko je od nas toliko svjestan da spozna što se uistinu događa u trenutku kada, klečeći, otvaramo usta i trenutak poslije dodirujemo Tijelo Sina Božjeg? Možda bi nam štošta o tome imala reći ona žena kojoj je Isus oprostio brojne preljube, a ona je, klečeći, Njegove noge obasula poljupcima i namazala mirisnim uljima. Želio bih tijekom svoje pričesti osjetiti ono što je ona onomad osjetila. Nevidljivi Bog postao je vidljivo Tijelo, jer je želio biti… poljubljen. Nema ljepše ljudske geste od najčišćeg poljupca, premda ga je upravo s obzirom na suptilnu ljepotu tog znaka ljubavi lako nagrditi izdajom. U to nas uvjerava Sveto pismo, na mjestu gdje se govori o Judi, koji je upravo poljupcem izdao Sina Čovječjeg. Mnogi su voljeli Isusa, ali mnogi su ga i mrzili.

Trebali bismo se voljeti onakvima kakvi jesmo, a ne onakvima kakvi bismo željeli biti

U prvom dijelu Pjesme nad pjesmama nalazimo sljedeći stih: „Poljubi me poljupcem usta svojih!“ Izgovara ga Zaručnica s golemom čežnjom za Zaručnikom. Židovska je tradicija u tom zazivanju vidjela čežnju Izraela za Božjom Riječju. Ako se Božje Riječi koje dolaze iz Njegovih usta mogu tumačiti kao poljupci Duha Svetog koji završavaju u ljudskim dušama, zar nije još veća čast kad nam je već dopušteno ostati u Kristu, poljubiti Njegovo najsvetije Tijelo? Trebali bismo se voljeti onakvima kakvi jesmo, a ne onakvima kakvi bismo željeli biti. Možemo prouzročiti previše očaja i gnušanja kada se ustrajno držimo svojih častohlepnih predstava o sebi samima…

Ulomak iz knjige „Ranjeno svjetlo” autora patera A. Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.