Duhovnost

BOG TRAŽI ČOVJEKA

Je li Bog protivnik našeg zadovoljstva i sreće Sestra Bogna postala je svjesna da je kao mlada redovnica, slušajući neke sadržaje o nošenju križa, o žrtvovanju i ispunjavanju Božje volje, o samoodricanju (to su dobri sadržaji, zar ne?) – izvukla iz njih pogrešne zaključke koji se tiču ljudske sreće i zadovoljstva... Odličan tekst

Je li Bog protivnik našeg zadovoljstva i sreće

Foto: Shutterstock


 

Gospodin Bog ne želi naše trpljenje i on nije tvorac smrti, bolesti, katastrofa i drugih nesreća. Stvorio je čovjeka jer je čeznuo za našom srećom. I još uvijek čezne.

Zbog Sotonine zavisti na svijetu se je pojavio grijeh, a po grijehu došlo je do smrti i nevolja. Grijeh je slobodna odluka, dakle Bog, poštujući ljudsku slobodu, nije popravio svijet od loših posljedica. Nije rekao: „Prevrtimo film i napravimo kao da se ništa nije dogodilo.“ Povijest ide dalje, a Bog popravlja svijet izbavljenjem, odnosno ozdravljenjem te situacije u kojoj smo se našli nakon grijeha. Važan element tog ozdravljenja jest čak i korištenje posljedica grijeha da bi obnovio puninu ljudske sreće. Tako je. Korištenje! To nazivamo „Božjim dopuštenjem“. Ne znam bolje riječi, iako te nisu najbolje. Bog nešto dopušta, odnosno, to nije bila njegova ideja, ali on uspijeva to uključiti u ostvarenje svojih planova. U tom kontekstu molitva da nas obrani od zla ili ozdravi od bolesti jest ispravna i nebrojeno puta uslišavana, ali to ne isključuje situaciju da i dalje vjerujemo, doživljavajući kakvu muku ili trpljenje koje traje unatoč molitvama, da će Bog dati i tom događaju smisao i dobar rezultat.

Ne molimo jer ne vjerujemo da nam Bog uistinu može i želi pomoći. Treba moliti. Poput djeteta. Iskreno zovući pomoć…

Ponekad Gospodin odstranjuje neku prepreku iz našeg života, a ponekad počinje mijenjati naše srce da bismo mogli prepoznati prigodu za razvoj iz te prepreke. Iako moramo porezati svoje dlanove na rubu te školjke, to ima svoj smisao, jer u njoj je biser.

Važno je da se to ostvari u odgovarajućem redu. Najprije molimo za ozdravljenje, oslobođenje od zla, da bi nam bilo bolje. Pasivno stajalište, poput onoga „nek’ se vrši volja neba, s njom se uvijek slagat treba“, često je samo zavjesa naše nevjere da Bog uistinu može nešto promijeniti. Ne molimo jer ne vjerujemo da nam Bog uistinu može i želi pomoći. Treba moliti. Poput djeteta. Iskreno zovući pomoć. Bez diplomacije i kombiniranja.

Reakcija izostaje? Onda moli: „Oče, pokaži mi kako sve to u meni želiš urediti.“

Reakcija izostaje? Onda moli: „Oče, pokaži mi kako sve to u meni želiš urediti.“ Da bi to bila prava kršćanska molitva, naglasak mora biti na odnosu s Ocem. S Taticom u kojega imamo potpuno povjerenje. Ako je što dobro za mene, dat će mi to. Ako ne daje, vidim, on zna bolje. Inače se koncentriramo na događajima. Počinjemo tretirati Boga kao alat za ispunjenje naših željica: „Učini ovo, olakšaj ono.“ Ne dozvoljavamo Bogu da odlučuje. Često se na njega ljutimo ili se počinjemo pitati je li on uopće na našoj strani.

Izvukla sam pogrešne zaključke, da je Bog protivnik mojeg zadovoljstva i radosti. Došlo je do toga da, kad sam što željela, nisam molila za to, jer bi Bog „mogao saznati“ da ovisim o nečemu…

Prisjećam se primjera iz vlastitog života kad sam i sama jasno iskusila kako zloduh pokušava usaditi u čovjeka sumnju prema Bogu. Kao mlada redovnica posvijestila sam si, slušajući neke sadržaje o nošenju križa, o žrtvovanju i ispunjavanju Božje volje, o samoodricanju (to su dobri sadržaji, zar ne?), da sam slušajući te sadržaje izvukla iz njih pogrešne zaključke, da je Bog protivnik mojeg zadovoljstva i radosti. Došlo je do toga da, kad sam što željela, nisam molila za to, jer bi Bog „mogao saznati“ da ovisim o nečemu i mogao bi učiniti upravo suprotno od mojih želja. Kad sam si posvijestila tu herezu u svojoj glavi, s predumišljajem sam zamolila Boga da mi dopusti putovanje koje sam si odavna priželjkivala, a koje nije bilo ostvarivo. Odgovor je bio gotovo ekspresan. Otišla sam na to putovanje! Ali nije me samo to putovanje toliko obradovalo, koliko ponovno zadobiveno povjerenje u Boga i novo iskustvo njegove ljubavi.

Bog žudi za našom srećom. Sotona je taj koji pokušava poljuljati u nama povjerenje i napuniti nas gorčinom sumnje prema Bogu. A radi to upravo onda kada trpimo, a čini nam se kao da Bog šuti. Bog je uvijek na našoj strani. On je uz nas. (…)

Ulomak iz knjige časne sestre Bogne Młynarz „Bog traži čovjeka – O utjelovljenju, duši i Božjoj ljubavi prema nama“. Knjiga izlazi uskoro u izdanju Biblioteke Figulus!

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh