Svijet

DAN S MASAIMA

NOVO JAVLJANJE MISIONARKI „ZDENCA” IZ TANZANIJE: „Misionari Milosrđa u svakoj prilici trebaju znati sami pronaći najpotrebitije i stupiti u akciju spašavanja”

»Njima uvijek odlazimo punih ruku, jer ljudi žive u „bushu“. To je suha prašnjava zemlja ispucala od suše, nisko raslinje te stabla s izrazito velikim trnjem« ‒ ovako volonterka Anđela iz udruge Zdenac započinje svoje najsvježije izvješće s terena iz misije Ujewa, Tanzanija. Ovaj put iznosi kako izgleda jedan njihov dan s plemenom Masai.


Trenutno se na ovoj misiji u Tanzaniji nalaze predsjednica s. Ljilja Lončar i volonterka Zdenca, Anđela Salapić. Obilaze djecu i siromašne i napuštene starije osobe.

Još jedan dan s Masaima

»Raslinje je trnovito i nikakvo drugo stablo tu ne uspijeva. Naizgled nigdje kuće, a sve je nastanjeno.

Promatrajući taj krajolik, teško je zamisliti da ćemo tu, usred ničega, susresti mnoštvo djece i staraca

Kućice su od blata s krovovima od suhe slame. Savršeno se uklapaju u ovaj okoliš i zbog toga je dojam kao da na tom području nitko ne živi. Promatrajući taj krajolik, teško je zamisliti da ćemo tu, usred ničega, susresti mnoštvo djece i staraca.

 

 

Već pet godina zaklada Civilizacija Ljubavi iz Varaždina preko Zdenca pruža financijsku pomoć školskoj djeci Masaia, koja su bez jednog ili oba roditelja.

Pripremili smo 60 vreća hrane u kojoj ima svega pomalo: riža, ugali, grah, kikiriki, šećer, sapun, keksi, zubna pasta, četkice za zube.

Nakon što smo vreće s hranom natrpali na kamionet, Ana, naša prevoditeljica, Kitindi voditelj Zdenca u Tanzaniji, Josef i Elias, naša dva odabrana učenika, te neizostavni vozač Kasanga, s. Ljilja i ja krenuli smo kod Masaia.

 

 

Put do Mwanavale, gdje nas očekuju Masai, trajao je oko sat vremena, no ubrzo po polasku stali smo kupiti vodu i kekse jer naši pratitelji ne doručkuju, a očekuje nas cijeli dan bez jela i pića, tj. predaha.

Krajolik se na putu prema Mwanavali mijenjao i to posebno kada smo s asfaltirane ceste prešli na makadam. Na tom dijelu puta, koji je i najduži, od pustog „drndanja“ vozila naš učenik Elias je odmah po dolasku sjurio s kamioneta i izbacio iz sebe sve što je imao. Dali smo mu vode i vremena da dođe k sebi. Masai su se već počeli okupljati, dok su neki pristigli već ranije.

 

 

Šarenilo njihove odjeće i nakita zaista fascinira, a možda čak i više od toga oduševljava ponos kojim zrače, uspravno držanje i atletska građa, visina specifična za njih kao narod, što nije slučaj kod ostatka tamošnjeg stanovništva.

 

Šarenilo njihove odjeće i nakita zaista fascinira, a možda čak i više od toga oduševljava ponos kojim zrače

 

Odmah smo se bacili na posao. Predali smo hranu starijim osobama o kojima skrbimo kako bi mogli ići svojim kućama, da ne moraju čekati do kraja našeg programa na vrućih 34 stupnja.

Sve smo ih okupili u učionicu. Ondje smo ustanovili jesu li svi s lista prisutni. Naravno, kad se dijeli hrana, uvijek ima još netko.

Uslijedila je zajednička molitva. Sestra Ljilja u rukama je držala plastificirane slike Ruže Otajstvene s molitvom za Zdenac i dobročinitelje. Rekla je da nas je Gospa dovela k njima da im pomognemo prije pet godina, da zna da su luterani i da nemaju štovanje prema Gospi. Naglasila je tko želi moliti Gospu i imati njezinu sliku u kući neka se javi, a tko ne želi, ne mora, jer poštujemo njihova uvjerenja. Svi su podigli ruke jer su svi htjeli sliku i molitvu.

 

 

Sestra Ljilja mi je poslije ispričala da ih je kad su prvi put došli u Mwanavalu, dočekao Odbor sela s njihovim pastorom i još nekolicinom predstavnika svih sela. Pitali su ih imaju li vjerske namjere te, ako imaju plan nametnuti svoju vjeru, oni to neće prihvatiti bez obzira na pomoć koja im se nudi. I evo nakon pet godina Gospa je objeručke prihvaćena te je prvi put došla u ovu savanu vidjeti kako žive njezini Masai i biti im na pomoći, nastaniti se u njihovim kućama kao majka i učiteljica Božjeg puta.

 

Ruža Otajstvena

 

Najprije je svatko pročitao molitvu (pisanu na svahiliju) u sebi te smo nakon toga zajedno, u jedan glas čitali posvetnu molitvu Zdenca Ruži Otajstvenoj, imajući Vas, dragi kumovi i prijatelji, u toj molitvi.

Tada je sestra Ljilja primijetila djevojčicu koja je odskakala od drugih po svojoj glavi bijeloj od kožne bolesti. Njezina odjeća i obuća bili su u raspadu i sam njezin izgled govorio je da se za nju nema tko zauzeti

Nakon molitve došao je jedan predstavnik sela s grupom djece i ponekom majkom. Sva su ta djeca bez jednog ili oba roditelja. Neki žive s djedom i bakom. Nakon njihova upisivanja u naš registar kumstava, izašli smo iz učionice i uputili se prema kamionetu.

Tada je sestra Ljilja primijetila djevojčicu koja je odskakala od drugih po svojoj glavi bijeloj od kožne bolesti. Njezina odjeća i obuća bili su u raspadu i sam njezin izgled govorio je da se za nju nema tko zauzeti. Tužan pogled, povlačenje, gledanje ispred sebe. Odmah smo se raspitali tko je ona. Rekli su da su joj roditelji jako daleko i da zbog blizine škole živi kod bake. Bila je jako zapuštena.

Uzeli smo njezine podatke, upisali je u naša kumstva i to s velikim osjećajem zadovoljstva jer nju nitko nije zagovarao.

Misionari Milosrđa u svakoj prilici trebaju znati sami pronaći i zauzeti se za najpotrebitije. Trebaju ih vidjeti, zamijetiti i stupiti u akciju spašavanja.

Zaustavilo nas je nekoliko žena. Pri samom dolasku najavile su da za nas imaju poklone…

Kad smo se već polako spremali sjesti u kamionet i krenuti prema naselju Mahongole, gdje nas je očekivalo još djece, zaustavilo nas je nekoliko žena. Pri samom dolasku najavile su da za nas imaju poklone.

 

 

Jedva su dočekale taj trenutak: radosno i ponosno su izvadile ogrlicu i naušnice za mene, koje su željele da odmah stavim na sebe, što sam i učinila dajući im komplimente za njihov trud i prekrasnu izradu nakita.

 

 

Sestri Ljilji su poklonili ogrlicu s križem i to u misijskim bojama. Zahvalila im je i rado je odmah stavila, no onda su joj pokazali da za nju imaju i narukvicu. Tad su je posjeli na mali tronožac i navukli joj na ruku narukvicu koja zahtijeva dovršenje na licu mjesta, jer narukvice koju oni izrađuju nemaju kopče koje bi omogućavale skidanje i stavljanje. Kad se stavi, dovrši se „pletenje“ i narukvica se može skinuti jedino ako se nečim prereže, što znači i uništavanje cijele narukvice koja je sastavljena od mnoštva perlica.

I tako je časna Lilja za to dovršavanje narukvice na licu mjesta, ne znajući što je čeka, sjela na tronožac i provela narednih sat vremena na direktnom podnevnom suncu, dok su tri Masajke oko nje pomno finiširale svoje remek-djelo.

Tih sat vremena provedenih na suncu nije se dobro odrazilo na sestru Ljilju, osim crvenila u licu, ostatak dana imala je i blagu glavobolju i ošamućenost. Afričko sunce nema milosti. Upravo zato Masai najradije i najčešće borave u sjeni trnova stabla, iako njihova koža ima prirodnu zaštitu, a i naviknuto je na jako UV-zračenje.

U jednom kutu kuće nalaze se lonci i potrepštine za kuhanje, u drugom mjesto za spavanje – i to je sve.

Napokon smo krenuli dalje prema naselju Mahongole. Usput smo svratili posjetiti domove djece koja su nova u našem programu. Vozeći se preko savane, pred nama je brzo niknula kuća kojoj smo išli.

Ta kućica od blata sa slamnatim krovom ima uski prolaz, vrata koja su toliko uska da je ući u kuću moguće samo bočno. Unutra je sve mračno. Samo nekoliko rupa na zidovima izrađenima od blata omogućuje strujanje zraka i malo sunčeve svjetlosti. Kućice su jako malene za naše pojmove – nepojmljivo malene. U osam m2 živi po više članova obitelji.

U jednom kutu kuće nalaze se lonci i potrepštine za kuhanje, u drugom mjesto za spavanje – i to je sve.

 

 

Masai većinu vremena provode izvan kuće gdje pred sobom imaju cijelo prostranstvo.

Nakon obilaženja nekoliko kuća stigli smo u Mahongole, naselje u kojem Zdenac također ima djece u svom programu pomoći. To naselje je jako siromašno, gotovo pa ekstremno. Upisali smo još nove djece i podijelili hranu starijim osobama i novima.

Svi već umorni i žedni završili smo svoj planirani radni dan.

 

 

Gotovo žurno uputili smo se u obližnje naselje po vodu. Nismo ni slutili da se u naselju, koje vrvi ljudima, održava nešto poput sajma, buvljaka, pazara. Mnoštvo robe, hrane bilo je izloženo posvuda, i po podu. Bio je to šarolik prizor i bili smo gotovo posve uvjereni da ćemo odmah naći vodu, no nije bilo tako. Do vode smo jedva došli. Nakon što smo u potrazi za vodom obišli pola toga sajma, ali bezuspješno, već napola dehidrirane stale smo pored našeg kamioneta i razgovarale kad nam je Bog poslao neočekivano iskušenje za naše živce i strpljenje.

Naime, počeo nas je opsjedati vidno pijan čovjek starije dobi nešto pričajući, nitko ne zna što. Nisu ga razumjeli ni naši pratitelji koji pričaju svahili. Čovjek nam se doslovno unosio u lice veselo nam nešto objašnjavajući i stalno se smijući dok je pivskom bocom u ruci mahao oko naših glava. Ispit je bio doista težak, no mislim da smo ga svi položili jer nitko od nas nije pokazao ni iznerviranost. Lijepo smo pozdravili veselog i pijanog gospodina i okupljeno „mnoštvo“ koje kao da je čekalo hoće li možda ti misionari, dobročinitelji pokazati i lošu stranu. Ali to se nije dogodilo.

Izgledalo nam je kao nagrada za taj ispit, kada smo na sljedećem stajalištu pronašli vodu. I to ne običnu vodu…

Izgledalo nam je kao nagrada za taj ispit, kada smo na sljedećem stajalištu pronašli vodu. I to ne običnu vodu, onu sobne temperature, kakva se po običaju prodaje, već hladnu i to možda od jedinog trgovca koji ondje ima frižider, za tamošnje uvjete čudo od tehnike.

Kako smo samo bili sretni! Kako čovjek u takvim trenutcima doživi što znači doista se radovati malim stvarima.

Na kraju snaga, no s velikim zadovoljstvom u duši, jer znamo da će stotine djece i odraslih neko vrijeme imati što jesti te da će se utjecati pod zaštitu nebeske Majke Marije, i tu smo večer zaspali dubokim i spokojnim snom.«

Anđela Salapić, volonterka Zdenca

 

Detaljnije o misiji Tanzanija pročitajte ovdje. Više o radu udruge „Zdenac“ možete saznati ovdje. Kontaktirati ih možete OVDJE.

Veliki intervju sa s. Ljiljom Lončar možete pročitati ovdje.

JAVLJANJE MISIONARKI „ZDENCA” IZ TANZANIJE: „Tu se ne čeka da potrebiti dođu tražiti pomoć, nego mi, pod vodstvom Duha Svetoga, dolazimo njima” 

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh