Roditelji i djeca

IZBJEGNITE NAJČEŠĆE GREŠKE U ODGOJU DJECE Kako sam se pobrinuo da mojih dvanaestero djece može sâmo platiti svoje visoko obrazovanje Mnogi roditelji upadnu u zamku razmišljajući za svoju djecu: Još su mala, radit će kad porastu ili: Mene su moji roditelji tjerali da radim, ja neću biti takav prema svojoj djeci, i slično. No, u tome i jest 'kvaka': djecu ne treba tjerati na rad. Naprotiv, ako im zadate razumne zadatke, prikladne za njihovu dob i sposobnosti, obavit će ih s 'guštom', i još će biti ponosni, u njih će se razvijati samopouzdanje i odgovornost.

Kako sam se pobrinuo da mojih dvanaestero djece može sâmo platiti svoje visoko obrazovanje

Supruga i ja smo tijekom petnaest i pol godina dobili dvanaestoro djece. Danas naše najstarije dijete ima 37 godina, a najmlađe 22. Uvijek sam imao vrlo dobar posao i izvrsna primanja, pa tako i dovoljno novca da svojoj djeci priuštim gotovo sve međutim supruga i ja smo odlučili da to nećemo učiniti.


Želio bih s vama podijeliti što smo to uradili u odgoju, i odnosu prema svojoj djeci. Dopustite da vam najprije iznesem rezultate: svih dvanaestoro djece ima diplomu visokih škola (ili su još na fakultetu) a mi, roditelji, nismo platili njihovo školovanje. [U Americi prosječna cijena studiranja iznosi otprilike osam tisuća dolara godišnje, što je otprilike 45 tisuća kuna, no mnogi fakulteti naplaćuju i mnogo više (najskuplji studij iznosi 16 tisuća dolara godišnje).] Oni koji su u braku, imaju supružnike s istim moralnim načelima i obrazovanjem. Imamo osamnaestoro unučadi i oni uče iste stvari koje su učila naša djeca a to su: samopoštovanje, zahvalnost i želja da doprinesu društvenoj zajednici u kojoj žive.

Svoju smo obitelj podigli u Utahu, na Floridi i u Kaliforniji, a supruga i ja sada živimo u Koloradu. U ožujku ćemo proslaviti 40 godina braka. Najveći dio uspjeha u odgoju i podizanju djece pripisujem čvrstoj i postojanoj ljubavi među nama. Djeca su vidjela stabilan obiteljski život s predanošću koja nema kompromisa. Evo što smo dobro učinili (bilo je i mnogo lošega, mnogo pogrešaka kojih je svjestan svaki roditelj, ali one su za neki drugi popis):

Poslovi

Djeca su morala obavljati poslove po kući od svoje treće godine. Trogodišnjak ne može dobro očistiti WC, ali do svoje četvrte već dosta nauči pa se može reći da je to obavljeno prilično dobro. Džeparac su dobivali ovisno o tome koliko su uspješno obavili svoje tjedne zadatke u kući. Sva su djeca naučila prati svoju odjeću već do osmog rođendana. Perilica nije tako kompliciran stroj. Svi su imali svoj dan u tjednu, i doba dana za brigu o odjeći. Kad su znali čitati, mogli su početi pripremati večeru čitajući recept. Nije trebalo mnogo vremena da nauče i udvostručavati količine u receptima. I dječaci i djevojčice morali su naučiti šivati.

Vrijeme za učenje

Uvijek smo mnogo držali do obrazovanja. Vrijeme za učenje u kući je bilo svakim radnim danom od 18 do 20 sati. U to vrijeme nije mogao biti upaljen televizor, računalo ili videoigre… Nije bilo nikakvih drugih aktivnosti dok ne bi istekla ta dva sata. Oni koji su trebali učiti više, mogli su nastaviti nesmetano za svojim radnim stolovima. Ako neko dijete nije imalo domaću zadaću, ili potrebe za svladavanjem nekog gradiva, u to je vrijeme moglo čitati knjigu. Onima koji su bili premaleni za školu, netko bi čitao. Nakon isteka vremena za učenje, mogli su raditi što ih je volja sve do vremena koje je bilo određeno za odlazak u krevet.

U osnovnoj i srednjoj školi postojala je mogućnost upisa djece u napredne razrede. Uvijek smo zahtijevali da naša djeca idu u takva odjeljenja kako bi dobila što šire i što temeljitije znanje, a kod kuće smo se potrudili pomoći im u razumijevanju kako bi mogli položiti ispite za zahtjevnije predmete.

Događalo se da dijete dođe kući govoreći kako ga nastavnik ne voli ili nije pravedan. Uvijek bismo odgovorili da treba pronaći način kako bi se nosio i složio s nastavnikom čiji nastup ili karakter nije lako prihvatiti. Potrebno je svladati gradivo, uzeti znanje od osobe koja ti ga prenosi. U životu možemo imati šefa koji nas ne voli. Nismo dopustili djeci da svale krivicu na nastavnika ako ne uče. Odgovornost za svladavanje materijala određenog predmeta za nas je uvijek bila na djetetu. Napominjem da smo im svakodnevno pomagali u učenju, te smo im dva sata dnevno bili na raspolaganju za sva pitanja u vezi nastavnog gradiva.

Nema izbirljivaca

Svi smo uvijek zajedno doručkovali i večerali. Doručak je bio u 5,15, a zatim su djeca imala vremena za kućne poslove do odlaska u školu. Večera je bila u 17,30.

Priča o hrani je zanimljiva. Željeli smo osigurati da se djeca hrane raznoliko i uravnoteženo. Znali smo dobro koliko nam je mrsko bilo kad su nas naši roditelji prisiljavali da pojedemo sve s tanjura. Ponekad smo bili siti i jednostavno nismo mogli više. Naše pravilo je bilo ponuditi djeci najprije ono što najmanje vole. Obično je to bilo neko povrće. Zatim bi dobili ostalo. Nisu morali pojesti. Mogli su otići od stola. Kad bi se kasnije žalili da su gladni, iznijeli bismo onaj isti tanjur na kojem je ostao njihov obrok, podgrijali bismo ga u mikrovalnoj pećnici i ponudili ponovno. I opet nisu morali pojesti. No, nisu dobili drugu hranu do sljedećeg obroka.

Nije bilo grickanja između obroka. Obrok se uvijek sastojao od četiri grupe namirnica (meso, mliječni proizvodi, žitarice, voće i povrće), a gotovo uvijek je bio nekakav desert za večeru. Ni danas, pouzdano znamo, naša djeca nemaju straha isprobati neku drugačiju, novu namirnicu i nemaju nikakvih alergija na hranu. Jedu vrlo raznoliko i jedu samo do sitosti. Nijedno dijete nije nimalo pretilo. Svi su vitki, sportski aktivni i vrlo zdravi. Moglo se očekivati da će od dvanaestoro djece barem jedno ima neku alergiju ili posebnu potrebu u prehrani, ali nema. (Ja nisam liječnik. Samo roditelj.)

Dodatne aktivnosti

Sva djeca su se od osnovne škole morala baviti nekim sportom. Mogli su birati, ali nije dolazilo u obzir ne izabrati nijedan. Nije bilo bitno je li to plivanje, nogomet, baseball, tenis ili nešto drugo. Mogli su mijenjati sportove, otkrivati što im najbolje odgovara, ali morali su biti redoviti.

Svi su morali biti uključeni u neki klub, neku sekciju društvenog tipa: izviđače, povijesno društvo, dramsku sekciju…

Povremeno su morali nekako doprinijeti društveno korisnom aktivnošću. Mi smo bili volonteri u gradskom udruženju i u crkvi. Eagle Scouts projekti aktivirali bi cijelu obitelj. Jednom smo prikupili rabljenu odjeću i odvezli pakete u Meksiko te ih podijelili ondje. Djeca su mogla vidjeti kakav je život mnogih obitelji i doživjeti da njihov trud i rad može druge usrećiti i učiniti bitan pomak.

Samostalnost

Kad bi dijete napunilo 16 godina, kupili bismo mu automobil. Odmah je prvo naše dijete naučilo što to znači: vučna služba je dovukla (davno „nov“) automobil u dvorište, a najstarija kći je vrisnula: „Tata, ovo je olupina!“ Ja sam rekao: „Da, ali olupina Mustanga iz 1965.! Ovdje su ti priručnici za popravljanje. Alat je u garaži. Ja ću platiti svaki dio ili dodatni alat koji ti bude trebao. Rad neću platiti.“ Prošlo je jedanaest mjeseci. Auto je imao obnovljen motor, prijenos, novi sustav za kočenje i boju, a nanovo je i bio i presvučen i uređen iznutra.

Moja kći je imala najbolji auto u srednjoj školi, a ponos zbog toga što ga je sama sastavila bio je neizmjeran. (Dodajem da nijedno moje dijete nije svih ovih godina platilo nijednu kaznu zbog prebrze vožnje.)

Djeci smo, kao normalni roditelji dopuštali pogreške. Pet godina prije negoli bi dobili automobil „na dar“, morali su početi sudjelovati u održavanju obiteljskog automobila. Jednom sam zamolio sina Samuela da promijeni ulje i pitao ga treba li mu pomoć. „Ne, tata. Mogu ja to“, odgovorio mi je. Za sat vremena došao je u kuću i rekao: „Tata, treba li 18 kartona ulja da se promijeni ulje?“ Pitao sam kamo je ulio 18 kad je obično dovoljno pet. Rekao je: „U onu veliku rupu na vrhu, s prednje strane motora“. „Misliš na hladnjak, zar ne?“ rekao sam. Ovim Samuel nije zaslužio kaznu. Morao je oprati i očistiti hladnjak. Kupili smo tekućinu za ispiranje hladnjaka, natočili novu tekućinu u hladnjak, a onda je morao promijeniti ulje. Konačno. Učenje na pogreškama je najbolji alat za učenje.

Naša djeca ne strepe pred iskušavanjem nečega novog. Naučili su da, ako i pogriješe u nečemu, neće biti kažnjeni. Često nas je to dosta stajalo, ali mi smo odgajali djecu, a ne štedjeli novac. Svako dijete je dobilo vlastito računalo s dvanaest godina, ali su ga morali sami sastaviti i osposobiti. Kupio bih procesor, memoriju, napajanje, kućište, tipkovnicu, tvrdi disk, matičnu ploču i miša. Oni su morali sastaviti dijelove i instalirati programe.

Djeca su mogla i trebala sama donositi velik dio odluka koji se ticao njih samih. Bilo je tu i dosta jasnih granica. Na primjer: želiš li sada u krevet ili ćeš malo pospremati sobu? Rijetko kad smo davali zapovijedi koje nisu imale neku dobru alternativu. Obiteljska pravila koja su bila dogovorena nisu mogla biti predmetom pregovora. Dijete je na taj način učilo preuzimati kontrolu nad svojim životom.

Zajedništvo

Upućivali smo ih da pomažu jedni drugima. Dijete u petom razredu mora čitati 30 minuta dnevno, a onome u prvom razredu treba čitati 30 minuta, pa bi sjeli jedno do drugoga i „čitali“. Srednjoškolci bi uvijek pomagali mlađima u rješavanju nejasnoća iz matematike.

Starija djeca bi svaki tjedan „dobila“ jednoga od mlađih koga bi poučavali i pomagali pri obavljanju tjednih zadataka u kućnim poslovima.

Djeca su sudjelovala u donošenju kućnih pravila. Na primjer, sami su zahtijevali pravilo da igračke ne mogu biti u dnevnoj sobi. Morale su biti ili u sobama ili u igraonici. Dodatak zadacima u kući bio je uvijek da svi moraju održavati svoje sobe čistima svaki dan. To su bila pravila koja su sami željeli. Svaki mjesec su imali priliku dodati ili izmijeniti neko pravilo u dogovoru s nama. Uvijek smo se trudili biti dosljedni. Čvrsto postavljena pravila nisu ni za nas uvijek bila laka. Nekad smo željeli iznimku, ali ne bismo ju učinili. Vrijeme za odlazak u krevet uvijek je tijekom radnog tjedna bilo deset navečer, a vikendom (petak i subota navečer) u ponoć.

Odmor

Svakog ljeta bismo zajedno proveli dva ili tri tjedna odmora. Mogli smo si priuštiti hotele ili krstarenja, ali nismo htjeli; kampirali smo i pješačili po prirodi. Kad bi kišilo, otkrivali bismo kako je to hodati s opremom i ruksacima po kiši i kako preživjeti u prirodi koja nije uvijek ugodna. Postavili bismo bazu kampa, s pet ili šest šatora, a ja bih svu djecu iznad šest godina poveo na planinarenje od četiri-pet dana. Supruga bi ostala u bazi s malenima. Podsjećam da je ona tijekom petnaest godina uvijek bila ili trudna ili je uza se imala novorođenče.

Hodali smo Grand Canyonom, do vrha Mount Whitneyja, preko Continental Dividea, parkom Yosemite (nacionalni parkovi u SAD-u, op.prev.).

Dopuštali smo maloj djeci putovanja zrakoplovom u Europu ili na drugi kraj Amerike. Pošli bi rodbini na tjedan ili dva. Počinjali su s tim već kao petogodišnjaci. Trebalo se posebno pobrinuti za pažnju i pratnju osoblja zrakoplova i zračnih luka. Ljudi koji su djecu dočekivali, morali su imati posebne punomoći. Djeca su išla samo ako su zaista željela. Oni koji su imali hrabrost i volju nisu nikad bili spriječeni. Naime, mlađi su, vidjevši starije kako putuju, svi željeli putovati. Djeca su vrlo rano naučila da ćemo im uvijek biti pri ruci, ali im i dopustiti da sami razviju svoja krila i polete.

Novac i materijalizam

Iako smo imali mogućnosti, nismo djeci pomogli da kupe kuće, plate visoko obrazovanje, nismo plaćali vjenčanja. Osigurali smo im obilje informacija i znanja o tome kako pravično i mudro stjecati i štedjeti. Nismo im „davali“ stvari. Davali smo znanje i poučavali ih kako napraviti ili postići ono što im treba. Pomogli smo im da dođu do nekih kontakata, prilikom zaposlenja na primjer, ali su sami morali „proći“ intervjue i zaslužiti, kao i zadržati poslove.

Dajemo rođendanske i božićne poklone. Nismo nikad lagali o postojanju djeda Božićnjaka. Uvijek smo sastavljali, i još imamo liste stvari koje djeca žele za rođendan ili Božić. Svi imaju uvid u te popise. Internet nam danas pomaže pa smo svi informirani. Još uvijek su svima najdraži ručno izrađeni pokloni.

Stvarni svijet

Volimo svoju djecu bez obzira što čine. Međutim, ljubav nas nije navela da spriječimo posljedice ijednog njihovog postupka. Dopuštamo da trpe posljedice i ne pokušavamo ih ukloniti zato što smo svjedoci trpljenja. Nekad smo s njima plakali i tugovali, ali nam nije padalo na pamet umanjiti negativna djelovanja pogrešaka.

Nismo bili niti smo sada najbolji „frendovi“ svojoj djeci. Mi smo njihovi roditelji.

Dječji poslovi

Popis dječjih poslova u kući podijeljen po dobi i očekivanim mogućnostima zdrave djece

2-3 godine

♦ Pospremiti igračke u kutiju.

♦ Staviti knjige u policu.

♦ Staviti prljavu odjeću u košaru za prljavo rublje.

♦ Baciti smeće u kantu.

♦ Donijeti drvo za vatru.

♦ Složiti krpe za brisanje.

♦ Postaviti stol.

♦ Donijeti maramice i pelene.

♦ Pokupiti mrvice s poda.

4-5 godina

♦ Nahraniti kućne ljubimce.

♦ Pobrisati proliveno.

♦ Pospremiti igračke.

♦ Poravnati krevetninu

♦ Pokupiti razbacane stvari po sobi.

♦ Zaliti lončanice.

♦ Pospremiti čisti pribor za ručanje.

♦ Pripremiti jednostavnu užinu.

♦ Upotrijebiti usisivač.

♦ Pospremiti s kuhinjskog stola.

♦ Posušiti i pospremiti oprano posuđe.

♦ Obrisati ručke na vratima.

6-7 godina

♦ Pokupiti smeće po sobama.

♦ Slagati ručnike.

♦ Pomesti pod.

♦ Isprazniti perilicu posuđa.

♦ Spariti čiste čarape.

♦ Čupati korov i travu u vrtu.

♦ Grabljati otpalo lišće.

♦ Oguliti krumpire i mrkve.

♦ Prirediti salatu.

♦ Zamijeniti rolu toaletnog papira.

8-9 godina

♦ Poslagati suđe u perilicu posuđa.

♦ Zamijeniti pregorjelu žarulju.

♦ Prati rublje.

♦ Objesiti oprano/pospremiti suho rublje.

♦ Brisati prašinu s namještaja.

♦ Oprati dvorište.

♦ Pospremiti namirnice nakon kupnje.

♦ Tući jaja.

♦ Peći kekse.

♦ Izvesti psa u šetnju.

♦ Pomesti trijem.

♦ Obrisati stol za ručanje.

10-11 godina

♦ Očistiti kupaonicu.

♦ Usisati sagove.

♦ Očistiti radne površine.

♦ Obrisati pećnicu ili štednjak.

♦ Prirediti jednostavna jela.

♦ Kositi travnjak.

♦ Unijeti poštu.

♦ Jednostavni popravci (krpanje, ušivanje dugmadi).

♦ Pospremiti garažu.

12 i stariji

♦ Obrisati pod.

♦ Zamijeniti stropnu žarulju.

♦ Oprati, i usisati automobil.

♦ Oblikovati i rezati živicu.

♦ Bojiti zidove.

♦ Kupovati namirnice, s popisom.

♦ Skuhati cjelovit ručak ili večeru.

♦ Ispeći kruh ili kolač.

♦ Obaviti jednostavne popravke u kući.

♦ Oprati prozore.

♦ Glačati odjeću.

♦ Čuvati mlađu djecu.

Autor: Francis L. Thompson

Priredila i prevela: Monika Vasilj

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh