Foto: Shutterstock

„Neka vam Bog oprosti“

Novoizabrani papa u svome srcu nosi još jednu riječ: milosrđe. Prvoga dana konklave njemački kardinal Walter Kasper poklonio mu je svoju knjigu Milosrđe, u španjolskome prijevodu. „To je ime našega Boga. Bez milosrđa smo izgubljeni!“ povikao je tada Bergoglio.

Odmah na konklavi Franjo je pokazao prva odstupanja od tradicionalnih pravila. Pri presvlačenju odbija halju od bijele vune (roketu), mozzetu i stolu. Odbija također zlatni križ i zadržava svoj željezni. Zahtijeva jedino bijelu papinsku tuniku, koju je Ivan Pavao II. učinio simbolom noseći je na svojim putovanjima svijetom.

Odjeven u papinske paramente (liturgijsko ruho) prima od kardinalā obećanje poslušnosti stojeći, a ne sjedeći na prijestolju. „Želio je zagrljaj“, izričito primjećuje jedan od nazočnih kardinala. No, najprije se uputio k indijskomu kardinalu u invalidskim kolicima koji se nalazio u kutu Sikstinske kapele, kako bi ga zagrlio.

„Nije se obazirao ni lijevo ni desno… pogled mu je bio spušten, izraz lica ozbiljan, nije se smiješio, nije ništa govorio, kao da nosi neizmjeran teret“

„Neka vam Bog oprosti“, rekao je Bergoglio kardinalima koji su ga izabrali. Taj je izraz već postao uobičajen, a prvi ga je upotrijebio Albino Luciani u trenutku kada je postao papa Ivan Pavao I.

Prije nego što se trebao pojaviti na balkonu bazilike, Franju je iznenada obuzela uznemirenost, gotovo vrtoglavica. Posljednjih nekoliko sati prelazio je iz jednoga ekstremnog stanja duše u drugo. Na izlasku iz Sikstinske kapele, prolazi pored redova kardinala. „Nije se obazirao ni lijevo ni desno… pogled mu je bio spušten, izraz lica ozbiljan, nije se smiješio, nije ništa govorio, kao da nosi neizmjeran teret“, svjedoči mons. Dario Viganò, direktor Vatikanskoga televizijskog centra. Izišao je, a onda nakon nekoliko koraka ušao u kapelu Paolinu, gdje je za njega bilo pripremljeno nešto poput maloga trona s klecalom. Ali Bergoglio se zaustavio u posljednjoj klupi, uzeo je pod ruku kardinale Jeana-Louisa Taurana i rimskoga vikara Agostina Vallinija te ih privukao k sebi. Zatim poče moliti na koljenima „kao da preispituje samoga sebe pred Bogom“.[1]

„Ovoga puta bio je spreman“

Moli dugo. „Glava mi je bila potpuno prazna i uhvatila me jaka tjeskoba“, Bergoglio je priznao Eugeniju Scalfariju. „Zatvorih oči, i nestade svake misli. Zatvorih oči, i više nisam osjećao ni strah ni bilo što drugo. U jednome trenutku preplavila me je snažna svjetlost. To je trajalo samo trenutak, ali meni je izgledalo jako dugo.“[2] Nakon molitve Bergoglio „se pridigao i od toga je trenutka bio potpuno drukčiji“, kaže Viganò.

Na konklavi 2005., komentira jedan stariji kardinal, Bergogliu je bilo neugodno zbog toga što ga se suprotstavilo Ratzingeru, kojega je poštovao. Osjećao se nepripremljenim. „Ovoga puta bio je spreman“, kaže jedan njegov suradnik iz Buenos Airesa, koji ga je promatrao po povratku s te konklave. „Godine 2005. osjećao se pozvanim od Boga, no bilo ga je strah. Ovoga je puta bilo kao kada je u Bibliji Gospodin zvao proroke po drugi put…“

[1] D. Viganò, Convegno Aiart, Pavia 25.10.2013.

[2] E. Scalfari, „La Repubblica“, 1.10.2013.

Iz knjige “Franjo među vukovima” Marca Politija. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

VELIKA AKCIJA! Knjigu, do 18. prosinca 2022., možete nabaviti po sniženoj cijeni za 70 umjesto 140 kuna – ovdje.