Tijekom svog posjeta Egiptu, Sveti se Otac susreo s koptskim katoličkim patrijarhom, Tawadrosom II. i tom mu prigodom uputio govor koji prenosimo u cijelosti.
Krist je uskrsnuo, uistinu je uskrsnuo!
Vaša Svetosti,
Dragi brate,
Prošlo je samo kratko vrijeme od velike svetkovine Uskrsa, središta kršćanskog života, blagoslovljeni smo time što smo ga ove godine proslavili istoga dana. Tako smo se pridružili naviještanju uskrsne poruke i, u nekom smislu, ponovno proživjeli iskustvo prvih učenika koji su se toga dana zajedno “radovali kad su vidjeli Gospodina” (Iv 20, 20). Ova je vazmena radost danas još dragocjenija darom našeg susreta u bogoslužju Uskrslome u molitvi i s obnovljenom razmjenom, u njegovo ime, svetoga poljupca i zagrljaja mira. Zbog toga sam duboko zahvalan: kad sam došao ovdje kao hodočasnik, bio sam siguran u primanje blagoslova brata koji me čekao. Ja sam se žarko veselio ovom novom susretu, jer se živo sjećam posjeta Vaše Svetosti Rimu, nedugo nakon mog izbora, 10. svibnja 2013. godine. Taj datum postao je prigoda za proslavu godišnji Dan prijateljstva između koptâ i katolikâ.
Dok radosno napredujemo na našem ekumenskom putovanju, posebno bih želio podsjetiti na prekretnicu u odnosima između Petrove i Markove Stolice, odnosno na zajednička deklaracija koju su potpisali naši prethodnici prije više od četrdeset godina, 10. svibnja 1973. godine. Nakon “stoljeća teške povijesti, “obilježenih povećanjem” teoloških razlika, hranjenih i vođenim ne-teološkim čimbenicima”, i sve većim nepovjerenjem, mogli smo istog dana, uz Božju pomoć, zajednički priznati da je Krist “savršen Bog u odnosu na njegovo božanstvo i savršen čovjek s obzirom na njegovo čovještvo” (Zajednička deklaracija Pape Pavla VI i papa Shenouda III, od 10. svibnja 1973.). Ipak, jednako važne i pravovaljane riječi su one koje neposredno prethode ovoj izjavi u kojoj proglašavamo Isusa Krista kao “našega Gospodina i Boga, Spasitelja i Kralja”. S ovim su riječima, Markova i Petrova Stolica proglasile Isusovo gospodstvo: zajedno smo priznali da pripadamo Isusu i da je on naše sve.
Budući da pripadamo njemu, više ne možemo misliti da svatko može ići svojim putem
Štoviše, shvatili smo da, budući da pripadamo njemu, više ne možemo misliti da svatko može ići svojim putem, jer bi to bila izdaja njegove volje da svi njegovi učenici “budu jedno … da svijet može povjerovati” (Iv. 17,21). U očima Boga, koji želi da budemo “savršeno” (usp. 23), više nije moguće skrivati se iza izlika različitih tumačenja; još manje iz onih stoljeća povijesti i tradicija, koje su nas jedne drugima otuđile. Riječima svetog Ivana Pavla II., “Nema vremena za gubljenje, u tom smislu! Naše zajedništvo u jednom Gospodinu Isusu Kristu, u jednom Duhu Svetom i u jednom krštenju već predstavljaju duboku i temeljnu stvarnost “(Govor na ekumenskom sastanku, 25. veljače 2000.). Slijedom toga, ne samo da postoji ekumenizam gestâ, riječî i predanosti, nego i već djelotvorno zajedništvo koje, u životnom odnosu s Gospodinom Isusom, svakodnevno raste, ukorijenjeno je u vjeri koju ispovijedamo i stvarno utemeljeno na našem krštenju i našim postajanjem “Novim stvorenjem” (usp. 2 Kor 5,17) u njemu. Jednom riječju, postoji “jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje” (Ef 4, 5).
Stoga se stalno iznova krećemo, kako bismo ubrzali taj željno očekivani dan kada ćemo biti u punom i vidljivom zajedništvu oko Gospodnjeg oltara.
Pozvani smo biti njegovim svjedocima
U ovom uzbudljivom putovanju, koje – kao i sam život – nije uvijek ni lako i pravocrtno, ali na koje nas Gospodin potiče na ustrajnost, nismo sami. Prati nas veliki broj svetacâ i mučenikâ koji nas – već u potpunom jedinstvu – potiču nâs ovdje da budemo živa slika “onog Jeruzalema gore” (Gal 4,26). Među njima, se zasigurno, Petar i Marko, osobito raduju našem susretu danas. Velika je njihova povezanost. Trebamo samo razmišljati o činjenici da je Sveti Marko u središte svojega Evanđelja stavio Petrovu ispovijest vjere: “Ti si Krist”. To je bio odgovor na Isusovo pitanje: “A što vi kažete, tko sam ja?” (Mk 8,29). Danas, mnogi ljudi ne mogu odgovoriti na ovo pitanje; a vrlo malo je onih koji to pitanje mogu postaviti, a iznad svega svega nekoliko njih koji na nj mogu odgovoriti s radošću poznavanja Isusa; istom onom radošću s kojom ga imamo milost zajedno ispovijedati.
Zajedno smo, dakle, pozvani biti njegovim svjedocima, nositi svoju vjeru svijetom, poglavito na način na koji ju treba nositi: življenjem tako da se Isusova prisutnost može priopćiti životom te govoriti jezikom zahvalne i konkretne ljubavi. Kao koptski pravoslavci i katolici, uvijek se možemo združiti u govorenju ovim zajedničkim jezikom ljubavi: prije početka karitativnog rada, dobro će biti ako se pitamo: možemo li to učiniti zajedno s braćom i sestrama koji dijele našu vjeru u Isusa. Stoga, stvaranjem zajedništva u konkretnosti svakodnevnog svjedočenja, Duh će zasigurno otvoriti providnosne i neočekivane putove prema jedinstvu.
Bratska ljubav i zajedništvo u poslanju
U tom konstruktivnom apostolskom duhu, Vaša Svetost nastavlja pokazivati istinsku i bratsku pozornost prema Koptskoj katoličkoj Crkvi. Zahvalan sam zbog ove bliskosti, koja je pronašla svoj hvalevrijedan izražaj u Nacionalnom vijeću kršćanskih Crkvi, koje ste uspostavili tako da vjernici u Isusu mogu blisko surađivati za dobrobit egipatskoga društva, u cjelini. Također sam velikodušno cijenio gostoprimstvo ponuđeno trinaestom susretu Međunarodnoga združenog povjerenstva za teološki dijalog između Katoličke Crkve i Istočnih pravoslavnih Crkvi, koji se ovdje održao prošle godine, na Vaš poziv. Obećavajući je to znak da će se sljedeći, ove godine, održati u Rimu, kao potvrda određenog kontinuiteta između Markove i Petrove Stolice.
U Svetom pismu, Petar na neki način čini uzajamnom Markovu ljubav time što ga naziva “sin moj” (1 Pet 5,13). No, Evanđelist i njegova apostolska aktivnost također su bratski povezani sa svetim Pavlom koji je prije mučeničke smrti u Rimu spominjao Markovu veliku korisnost u svojoj službi (2 Tim 4,11) i često o njemu govori (usp. Flm 24; Kol 4,10). Bratska ljubav i zajedništvo u poslanju: to su poruke koje su nam Božja riječ i naše vlastito porijeklo, ostavili. Oni su evanđeosko sjeme, koje se radujemo zajedno zalijevati i – uz Božju pomoć – uzgajati (usp. 1 Kor 3,6-7).
Vaše su patnje i naše patnje
Produbljivanje napretka našeg ekumenskoga puta također je poduprt, na tajnovit i sasvim relevantan način, pravim ekumenizmom krvi. Sveti Ivan nam govori da je Isus došao “kroz vodu i krv” (1 Iv 5,6); te tkogod vjeruje u njega “pobjeđuje svijet” (1 Iv 5,5). Kroz vodu i krv: živeći novi život u našem zajedničkom krštenju, život ljubavi zauvijek i za sve, čak i po cijeni žrtve vlastitog života. Koliko je mučenika u ovoj zemlji, od prvih stoljeća kršćanstva, koji su herojski živjeli svoju vjeru do kraja, radije prolijevajući svoju krv nego da zaniječu Gospodina i da pristanu uz zlo, ili pak uz samu kušnju da se na zlo odgovori zlom! Časni Martirologij Koptske Crkve rječiti je svjedok tome. Čak i posljednjih dana, tragično je i okrutno prolivena nedužna krv kršćana koji se nisu mogli braniti: njihova nevina krv nas ujedinjuje. Najdraži brate, baš kao što je nebeski Jeruzalem jedan, tako je jedan i naš martirologij; vaše su patnje i naše patnje. Osnaženi ovim svjedočanstvom, nastojmo se suprotstaviti nasilju propovijedanjem i sijanjem dobrote, poticanjem na slogu i očuvanjem jedinstva, moleći se da sve te žrtve mogu otvoriti put ka budućnosti punog zajedništva među nama i mira za sve.
Egipat – zemlja s impresivnom poviješću svetosti
Impresivna povijest svetosti ove zemlje ne ističe se samo žrtvom mučenikâ. Čim su prestali drevni progoni, uslijedio je, kao dar Gospodnji, novi i nesebičan oblik života: monaštvo koje je niklo u pustinji. Stoga je nakon velikih znakova koje je Bog nekoć činio u Egiptu i na Crvenome moru (usp. Ps 106, 21-22), slijedilo čudo novoga života koji je u pustinji cvao svetošću. S poštovanjem prema ovoj zajedničkoj nam baštini, došao sam kao hodočasnik u ovu zemlju, koju sam Gospodin voli posjetiti. Jer ovdje je u slavi sišao na brdo Sinaj (usp. Iz 24,16), a ovdje je, u svojoj poniznosti, našao i utočište kao dijete (usp. Mt 2,14).
Vaša Svetosti, najdraži brate, neka nam sam Gospodin dopusti da se zajedno okupimo kao hodočasnici zajedništva i glasnici mira. Na ovom putovanju, neka nas Djevica Marija vodi za ruku – ona koja je Isusa dovela ovdje i koju je velika egipatska teološka predaja, već odavno proglasila za Theotókos, za Majku Božju. U ovom se naslovu združuju čovještvo i božanstvo, jer je Bog u svojoj Majci zauvijek postao čovjek. Neka nas Blažena Djevica, koja nas neprestano vodi k Isusu, savršenoj simfoniji božanskog i ljudskog, još jednom na našu zemlju, donese malo neba.
Izvor: Vatikanski radio; Book.hr
