Svjedočanstva

ŽIVOTNA PRIČA JOHNA NASHA

Iz Nashova pisma prijatelju: „Trebaš me žaliti… starenje i propadanje preuzeli su svoju ulogu” „Upalih obraza, ispijenih očiju, sijed, pognutih ramena, izgledao je više kao starac nego kao netko tko upravo ulazi u srednju dob…“

Iz Nashova pisma prijatelju: „Trebaš me žaliti… starenje i propadanje preuzeli su svoju ulogu”

U ljetu 1968., kad je Nash napunio 40 godina, pogledao se je u ogledalo u kupaonici u stanu svoje majke i vidio nešto što je poslije nazvao „kadaverom, umalo“.[1] Upalih obraza, ispijenih očiju, sijed, pognutih ramena, izgledao je više kao starac nego kao netko tko upravo ulazi u srednju dob. Napisao je prijatelju: „Trebaš me žaliti … starenje i propadanje preuzeli su svoju ulogu.“[2] Slike živih mrtvaca bile su mu stalno na pameti: u pismu drugomu prijatelju spominje Kulu tišine u Bombayu, gdje Parsiji, sljedbenici Zaratustre, ostavljaju svoje mrtve da ih požderu strvinari.[3]


„Bio je previše sam…“

Živio je u Roanokeu gotovo jednu godinu. Još je uvijek imao svoj Rambler i nešto ušteđevine, ali osam godina bolesti iscrpilo je njegovu bivšu ženu i prijatelje, a izgubio je i svaki kredit koji je imao u svijetu. Nije imao kamo otići. Za njega je Roanoke, lijep mali grad u podnožju Apalača i stožer željeznice „Norfolk & Western“, bio na kraju pruge. Živio je s Virginijom u malom stanu s vrtom u prizemlju na Grandin Roadu.[4] Martha i Charlie živjeli su nekoliko ulica dalje. Ondje ga nitko nije poznavao. Život koga sa shizofrenijom usppoređuje se s osobom koja živi u staklenom zatvoru i lupa po zidovima, ali ju se ne može čuti, iako je veoma vidljiva.[5] Martha se sjeća 1994.: „Roanoke nije bio dobro mjesto za život. Ondje nije bilo intelektualaca. Bio je previše sam. Lutao je gradom zviždeći.“[6] Danima bi samo hodao po stanu, njegovi dugi prsti hvatali su Virginijine osjetljive japanske šalice za čaj (suvenir iz njezina davna ljeta u Berkeleyju) dok je ispijao tajvanski čaj i zviždukao Bacha.[7] Njegov hod mjesečara i nepromjenjiv, neodređen izraz lica jedva su odavali strašne i neprestane drame koje su se odvijale u njegovu umu. „Izgleda da samo ubijam vrijeme kod svoje majke,“ pisao je, „ali zapravo sam progonjen, za što se nadam da će prestati.“[8]

„U svojoj mašti putovao je na najudaljenija mjesta na svijetu…“

Njegove dnevne rute sastojale su se od posjeta knjižnici ili trgovinama na kraju Gardin Roada, ali u svojoj mašti on je putovao na najudaljenija mjesta na svijetu: u Kairo, Zebak, Kabuk, Bangui, Tebu, Gvajanu, Mongoliju. Na tim udaljenim mjestima živio je u izbjegličkim taborima, stranim veleposlanstvima, zatvorima, skloništima. Nekad bi si pak umislio da je nastanjen u paklu, čistilištu ili onečišćenu nebu („u propaloj, truloj kući, zagađenoj štakorima, termitima i drugom gamadi“). Njegov identiteti, kao i povratne adrese na pismima, bili su poput slojeva luka. Ispod svakog se je skrivao novi: bio je C. O. R. P. S. E. (palestinski arapski izbjeglica), veliki japanski šogun, C1423, Ezav, L’homme d’Or, Chin Siang, Job, Jorap Castro, Janos Norses, a s vremena na vrijeme čak i miš. Njegovi su drugovi bili samuraji, đavoli, proroci, nacisti, svećenici i sudci. Prijetila su mu opaka božanstva ­– Napoleon, Iblis, Mora, Sotona, Čovjek od Platine, Titan, Nahipotleeron, Napoleon Schickelgruber. Živio je u stalnu strahu od uništenja, bilo svijeta (genocid, Armagedon, Apokalipsa, Sudnji dan, Dan rješenja singulariteta), bilo sebe (smrt i bankrot). Određeni dani pogađali su ga kao zloslutni, među njima i 29. svibnja…

[1] Pismo J. Nasha A. Mattucku, 5. 8. 1968.

[2] Ibid.

[3] Pismo Johna Nasha kolegama, 1967.

[4] Martha Nash Legg, razgovor, 2. 3. 1996.

[5] James Glass, Delusion (Chicago, „University of Chicago Press“, 1985.).

[6] M. Legg, razgovor, 10. 1994.

[7] Ibid., 31. 8. 1995.

[8] Pismo J. Nasha A. Mattucku, 8. 8. 1966.

Ulomak iz knjige „Genijalni um – život matematičkog genija i nobelovca Johna Nasha” autorice Silvyje Nasar. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Priredila Gabriela Jurković; Book.hr

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh