Pokora koju ispovjednik nalaže treba voditi računa o osobnom stanju pokornika i tražiti njegovo duhovno dobro. Koliko je moguće, treba odgovarati težini i naravi počinjenih grijeha. Može to biti: molitva, milodar, djela milosrđa, usluga bližnjemu, svojevoljna odricanja, žrtve, te naročito strpljivo prihvaćanje križa koji moramo nositi. Takve nam pokore pomažu da se suobličimo Kristu koji je bio pomirnica za naše grijehe jednom zauvijek. One nam omogućuju da postanemo subaštinici uskrsloga Krista jer “s njime zajedno trpimo” (Rim 8,17):

Zadovoljština, koju vršimo za svoje grijehe, i nije tako naša da ne bi bivala po Isusu Kristu: mi, iako sami od sebe ne možemo ništa, uz suradnju Onoga koji nas jača ipak možemo sve. Tako čovjek nema čime bi se hvalio, nego sva naša „ slava“ je u Kristu (…): u njemu pružamo zadovoljštinu donoseći „ plodove dostojne pokore“ (Lk 3,8), i ti plodovi od njega imaju snagu, on ih prinosi Ocu, i po njemu su od Oca primljeni.

Izvor:  Katekizam Katoličke Crkve, br. 1460

Priredio Danijel Katanović; Book.hr