Prvi čovjek nije samo kao dobar stvoren, nego je i postavljen u prijateljstvo sa svojim Stvoriteljem i u takav sklad sa samim sobom i sa stvorenjem oko sebe, da će to nadvisiti samo slava novoga stvorenja u Kristu.

Crkva vjerodostojno tumači simbolizam biblijskog jezika u svjetlu Novoga zavjeta i predaje učeći da su naši praroditelji Adam i Eva bili postavljeni u stanje »svetosti i izvorne  pravednosti«. Ta milost izvorne svetosti bila je sudioništvo na božanskom životu.

Ižarivanjem te milosti sva su područja ljudskoga života bila uzdignuta. Dok je čovjek bio u toj Božjoj bliskosti, nije morao ni umrijeti ni trpjeti. Nutarnji sklad ljudske osobe, sklad  između  muškarca i žene, te sklad između prvoga ljudskog para i cijeloga stvorenja tvorio je stanje zvano »izvorna pravednost«. »Vladanje« svijetom, što ga je Bog od početka predao čovjeku ostvarivalo se prije svega u samom čovjeku kao vladanje sobom. Čovjek je bio nepovrijeđen i u cijelom svome biću sređen jer je bio slobodan od trostruke požude koja ga, protiv zahtjeva razuma, podvrgava sjetilnim užicima, pohlepi za zemaljskim dobrima i isticanju samoga sebe.

Znak je bliskosti čovjeka s Bogom što ga Bog postavlja u vrt. On tu živi »da ga obrađuje i čuva« (Post 2,15); tu rad nije muka, nego suradnja muškarca i žene s Bogom na usavršavanju vidljivoga stvorenog svijeta.

Cjelokupni taj sklad izvorne pravednosti, koji je Bog u svome naumu predvidio za čovjeka, izgubit će se grijehom naših praroditelja…

Izvor:  Katekizam Katoličke Crkve, br. 374-379

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.