Duhovnost

IZ AUTOBIOGRAFSKE KNJIGE ELENE JURKOVIĆ // Ponovno slomljena… »Godinama već pokušavam biti nečija, ali ne polazi mi to za rukom. Tražim ljubav, a ne dopuštam da mi se ljubav dogodi...«

Ponovno slomljena…

Zašto vapijem da pripadam nekome?

Ponovno sam slomljena. Gubim se u ovoj lažnoj stvarnosti. Želim se izraziti, ali moja igra riječi iznova gubi smisao. Možda će mi biti lakše kada svoje emocije stavim na papir. Ionako ih nitko nikada neće pročitati.


Sama sam i imam samo sebe. Svoj sam oslonac. Možda me to čini jačom osobom, ali nisam svjesna toga. Uvijek padam na istom testu ‒ život u samoći.

Kroz cijelu radnju knjige Elena prepričava događaje iz svojega života te kako nikako ne može prihvatiti činjenicu da je uvijek sama u svoja četiri zida

Zašto vapijem da pripadam nekome? Godinama već pokušavam biti nečija, ali ne polazi mi to za rukom.

Tražim ljubav, a ne dopuštam da mi se ljubav dogodi.

Tražim se u oluji ovoga života.

Koliko traje ova oluja? Trebam li sama izbrisati oblake i nacrtati sunce?

Naravno da trebam. Sama sam krojač svoje sudbine i ne prepuštam se slučaju jer…

Misli su mi u kaosu. Ne vidi se početak, a niti kraj. Želim mir, a stalno tražim lom. Lomim se i volim to.

Hoću dati cijelu sebe, ali povlačim se kada to zbilja trebam učiniti

Govorimo o ljubavi.

To je ono što pokreće svijet, zar ne? Ako pokreće svijet, zašto mene ne pokreće? Ova stagnacija na jednom mjestu košta me motivacije za radom na sebi. Djevojčica koja čvrsto stoji na zemlji postaje labilna žena. Iskvarena. Lažno iskvarena jer samo ja znam za to. Maska pada jedino kada ostanem sama sa sobom u svoja četiri zida i kada milijun misli želi uništiti moje zacrtane snove.

Govorimo o ljubavi. To je ono što pokreće svijet, zar ne? Ako pokreće svijet, zašto mene ne pokreće?

Hoću dati cijelu sebe, ali povlačim se kada to zbilja trebam učiniti. Strah ne bira žrtvu, bira osobu. Obuzima je cijelu, bude joj drug. Nisam sama, strah je uvijek prisutan, ali nisam njegova žrtva?

Lijepe li igre riječima… Što želim reći, bitno je samo meni da znam i shvatim bit ovog teksta.

U najvećoj samoći najbolji prijatelj postaješ samom sebi. Voliš sebe. Volim sebe

U najvećoj boli najljepši tekst nastaje. U najvećoj samoći najbolji prijatelj postaješ samom sebi. Voliš sebe. Volim sebe.

Družim se sa svojom dušom. S njom čak pijem kavu iako je ne volim i nikada ne pijem kavu. Ali to je duša, moja duša, i pripada mi. U potpunosti. Ako ona voli tu „kavu”, voljet ću je i ja. Ako volim svoju dušu, voljet ću i tebe, srećo. Uskratit ću dio svoje radosti da upotpunim tvoju.

Voljela bih ti pokazati kako ponekad krvarim jer sam ti vjerovala i dopustila ti da se igraš sa mnom

Ovdje sekunde igraju najveću ulogu. One su bitne za ekspresiju svega što gori u meni, a gasi se oko mene.

Preživjet ću te. Vjeruj mi. Zbog tebe se ne prepoznajem, ali daješ mi priliku da se iznova upoznam. I izmislit ću svoj novi lik, lik koji će netko drugi voljeti. Bez maske straha i glume. Moja pozornica srušit će se u trenutku kada upoznam kaskadera koji će se usuditi ginuti za glavnu ulogu u mom životu. Vičem u sebi, naglas. Čuješ li?!

Najgori poraz mojem umu jest ignoriranje. Psuj me, opsuj me, ali ne šuti. Upalio si mrak u mojoj duši. Namjerno ili nehotimično, ali boli, i padam u tom mraku preko tvojih prepreka. Boli me tijelo. Puno je ozljeda i modrica. Vidiš li? Ako ne, voljela bih ti pokazati kako ponekad krvarim jer sam ti vjerovala i dopustila ti da se igraš sa mnom.

Nisam dijete, ali željna sam bila te igre. Naivna i neiskvarena. Lakovjerna djevojčica.

Sada se pitam tko si ti. Koji si faktor i koja je bila tvoja svrha?! Ojačati me. To je bila poanta?

Ne znam, možda me mama nije naučila da se vatrom ne igra i da ako je diraš, peče; sve. Tvoji su dodiri opekli moje prste i usne. Boli me. Trpim taj bol jer nema povratka. Tražila sam utjehu?

Vraćam se sebi. Pokupila sam karbonizirano srce i u torbu ubacila sjećanja na tebe. Sada se pitam tko si ti. Koji si faktor i koja je bila tvoja svrha?! Ojačati me. To je bila poanta? (…)

Iz epiloga

Radnja ove knjige događa se 2016. godine. Pisala sam je godinu dana. Tada sam imala 23 godine i živjela sam u mračnom, hladnom i vlažnom stanu u samom centru grada Zagreba, na Britanskom trgu. Svi prozori u stanu imali su rešetke, što me činilo sve više tjeskobnom. Temeljena je na mom osobnom razgovoru s Bogom. Knjigu sam počela pisati kao terapijsko pisanje, iako oduvijek volim pisati i na taj način izražavati samu sebe. (…)

U knjizi se u većem opsegu spominju tri osobe. (…)

Tri mi osobe na tri načina govore da će uvijek biti onako kako On hoće, a ne onako kako sam ja to isplanirala.

Ulomak iz knjige „Četiri zida”  autorice Elene Jurković. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

O knjizi “Četiri zida”

23-godišnja djevojka priča najintimnije događaje iz svojega života. Iznimno zanimljiva i korisna životna priča!

„Dugo sam se premišljala hoću li ikada objaviti ove, na papir stavljene, emocije i Njegov glas u meni je prevladao. Vjerujem da će ova knjiga mnogima biti od pomoći.”

Autorica

 

put do istine knjiga

Želite kupiti knjigu ili se informirati o cijeni?

Ako naručujete iz Hrvatske, kliknite na gumb „Kupi knjigu”.

Ako naručujete iz inozemstva, kliknite na gumb „Kupi knjigu iz inozemstva”.

Ako želite pročitati više o samoj knjizi, ili ste je već pročitali pa je želite ocijeniti, molimo Vas da kliknite na gumb „Recenzija”. (Molimo Vas da ocjenjujete samo ako ste knjigu doista pročitali!)

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh