Intervju

MOŽDA BAŠ ISUSOVAC?

Isusovac Tvrtko Barun: Biti svećenik ili redovnik ne isključuje normalnost Manje od dva tjedna nas dijeli od novog susreta “Možda baš isusovac?!” namijenjem svim mladićima koji razlučuju o pozivu unutar Družbe Isusove. Povodom toga, pater Tvrtko Barun u zanimljivom razgovoru podijelio je s SKAC-om svoje iskustvo prihvaćanja i sretnog življenja Božjeg poziva:

Foto: SKAC


 

Kako si doživio poziv?

Potječem iz klasične katoličke obitelji, praktični smo katolici i velika obitelj. Imam jedanaest braće i sestara. Vjeru smo zajedno živjeli unutar obitelji: svakodnevna molitva, zajednička nedjeljna sveta misa.

Roditelji su bili povezani s isusovcima, a starija braća su dolazila na susrete ministranata na Fratrovac. Tako sam i ja išao na te susrete još od 5-og razreda. Jednom je bio nagovor na temu „Postati svećenik“. Pitao sam se: „Zašto ne bih i ja bio svećenik?“.

Roditelji su bili povezani s isusovcima, a starija braća su dolazila na susrete ministranata na Fratrovac. Tako sam i ja išao na te susrete još od 5-og razreda. Jednom je bio nagovor na temu „Postati svećenik“. Pitao sam se: „Zašto ne bih i ja bio svećenik?“. To je bilo krajem 5-og razreda, imao sam 12 godina. Odlučio sam ići u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati. Tada sam rekao svojim roditeljima da bih želio postati svećenik. Oni su bili sretni. Cijelu srednju školu sam živio kod isusovaca na Fratrovcu. Nije to bilo klasično sjemenište jer sam 3 od 4 godine bio jedini sjemeništarac. S vremenom se poziv malo po malo gradio i dobivao neku formu. Nakon srednje škole, s 19 godina, ušao sam u Družbu, u novicijat. Tu sam prvi puta otkrio duhovnost sv. Ignacija i duhovne vježbe.

Što je bilo odlučujuće da uđeš u Družbu?

Sam poziv sam doživio u isusovačkom okruženju. Istina je da do novicijata nisam puno znao o tome tko su i što su isusovci. Ali tu se puno toga promijenilo. Nakon novicijata, dvije godine sam studirao filozofiju na Jordanovcu i onda sam naš tzv. magisterij, praksu između filozofije i teologije, proveo kroz godinu dana u Bruxellesu u regionalnom europskom uredu Isusovačke službe za izbjeglice. U zajednici u kojoj sam tada živio bilo nas je 9 isusovaca iz 7 različitih zemalja. U Francuskoj, u Parizu, studirao sam najprije 3 godine temeljni studij teologije, a kasnije još dvije godine magisterija ignacijevske duhovnosti. U Bruxellesu i Parizu sam još dublje i šire otkrio duhovnost sv. Ignacija. Kroz sve to vrijeme sam sretan i ispunjen ovim stilom života i pozivom – zato sam isusovac.

Ima li nešto što bi izdvojio glede isusovačke prisutnosti u Parizu?

Jedna specifičnost je “Misa koja traje”, što su mogli iskusiti oni koji sudjeluju u Misama mladih koje vodi pater Špiranec. Kardinal Martini je tu praksu, meditiranje Božje Riječi i kratko dijeljenje svog iskustva za vrijeme mise, započeo u Milanu prije više desetaka godina, a onda su takvu praksu uveli i u crkvi sv. Ignacija u Parizu. To su također mise za mlade. Prije čitanja je mala kateheza, tj. pouka, zatim slijedi evanđelje i nakon toga svećenik iznosi par točaka za meditaciju. U tišini se bude 10 do 15 minuta. Postoji mogućnost da osoba meditira sama ili u maloj grupi gdje je vođena meditacija. Nakon 15 minuta slijedi dijeljenje u grupi od troje, četvero.

Je li te nešto odvlačilo od svećeničkog poziva?

…najveći izazov mi je bila ta vrlo teoretska dimenzija teologije, jer sam više osoba za praktično, za konkretne stvari

Kada sam počeo studirati teologiju, najveći izazov mi je bila ta vrlo teoretska dimenzija teologije, jer sam više osoba za praktično, za konkretne stvari. Draže mi je sjeći drva, nego sjediti za stolom i učiti. Tih prvih mjeseci mi je teologija bila negdje u oblacima, nimalo povezana s realnošću. S jedne strane nalazilo se to moje unutarnje iskustvo, a s druge strane racionalna svijest da mi teologija treba za pastoral. Nije uopće bilo upitno da želim biti svećenik. Nego, ta kontradikcija u meni koju sam proživljavao, bila je malo izazovna. Ali malo po malo sam uz pomoć duhovnika i poglavara to nadvladao. Prepoznao sam neke dimenzije teologije koje su praktičnije, koje sam zavolio i otkrio, poput ekleziologije, duhovnosti, Biblije.

Kakvo ti je bilo razdoblje u novicijatu?

Imao sam specifičan novicijat jer smo nas petorica ušli u prvu godinu, a ja sam jedini ušao u drugu. Ostala četvorica su napustila novicijat u prvoj godini. To me nikada nije sputavalo što se tiče mog poziva. Naša zajednica je bila mala.

Prva zanimljivost je ta objektivna stvarnost da nas je ušlo 5, a na kraju druge godine sam jedini položio redovničke zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti

Jedino je utjecalo na način da je svaka dva mjeseca prve godine netko odlazio. Prva zanimljivost je ta objektivna stvarnost da nas je ušlo 5, a na kraju druge godine sam jedini položio redovničke zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti. Drugo što mi je ostalo u sjećanju su duhovne vježbe. Za njih smo se pripremali 4 mjeseca. One su bile moje realno, temeljno i najjače dotadašnje duhovno iskustvo susreta s Bogom. To je ono što je promijenilo moj odnos s Bogom.

Šest godina si vodio JRS. Što je to JRS i čime se bavi?

Isusovačka služba za izbjeglice je katolička organizacija koju je utemeljio pater Pedro Aruppe kao odgovor na izbjegličku krizu u Vijetnamu. Krajem 70-ih, početkom 80-ih stotine tisuća ljudi bježalo je iz Vijetnama na brodovima, tzv. boat people, nešto što se zadnjih godina vidi i na Sredozemlju. Više od 300 tisuća ljudi poginulo je tijekom tih godina. P. Aruppe je odlučio da ćemo kao odgovor na tu pojavu, na taj znak vremena, osnovati JRS da pomognemo tim ljudima. Kasnije, kako su se žarišta izbjeglištva širila u svijetu, tako se širila i organizacija. Danas JRS postoji u više od 56 zemalja svijeta. Poslanje JRS-a je pratiti, služiti i zagovarati izbjeglice i ostale prisilno raseljene osobe. Mislim da je ovo jako važno svjedočanstvo koje možemo dati kao Crkva: da naviještamo vjeru koja promiče pravdu, i kroz pravdu ostvarujemo vjeru.

Kako si doživio svoju službu ravnatelja JRS-a?

U ljeto 2014. godine sam preuzeo JRS. U jesen 2015. godine započela je migrantska kriza, zapadno balkanska ruta. U mjestima Opatovac i Slavonski brod smo jako zapeli, kvalitetno radili, bili smo cijele dane na terenu, služili smo izbjeglice i služili smo one koji su njih služili: vojska, policija, osobe iz vladinih ureda i ministarstva, ljudi iz nevladinih organizacija i udruga… U međuvremenu smo osnovali urede u Srbiji te Bosni i Hercegovini, uz postojeće urede u Hrvatskoj i na Kosovu. U kampovima Opatovac, Slavonski brod, a kasnije i u Bihaću u ljeto 2018. godine, bilo je puno zahtjevnih i teških, ali i lijepih trenutaka, u smislu milosti što sam mogao biti dio toga.

Cijelo poslanje JRS-a bio je na neki način i odgovor na moju molitvu koju sam molio dok sam bio u Francuskoj na studiju teologije.

Cijelo poslanje JRS-a bio je na neki način i odgovor na moju molitvu koju sam molio dok sam bio u Francuskoj na studiju teologije. Tamo nas je u zajednici bilo oko 35 i došli smo iz 15-ak zemalja diljem svijeta. Tih godina sam uvijek slušao subraću iz Južne Amerike kako su govorili o nepravdi i zapostavljenosti siromašnih i marginaliziranih u njihovim zemljama. Razmišljajući o tome, molio sam za milost susreta takvog siromašnog Krista. U JRS-u sam tu milost i primio.

Kroz tih šest godina napredovao sam u razumijevanju tog poslanja, poslanja Crkve, Družbe, nas kršćana te utemeljenja toga u Božjoj riječi i u Kristovom životu

Ta služba nije nešto što sam sam birao prije 6 godina. Imao sam druge ideje i želje vezane uz duhovnost. Ali, poglavar je tada tako odlučio. Kroz tih šest godina napredovao sam u razumijevanju tog poslanja, poslanja Crkve, Družbe, nas kršćana te utemeljenja toga u Božjoj riječi i u Kristovom životu.

Što trenutno radiš i studiraš?

Godinama sam bio zainteresiran i prolazio neke programe na temu vodstva, tj. leadershipa. Prošle godine, s obzirom na novu službu provincijskog ekonoma, upisao sam MBA na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa zbog interesa za Leadership, ali i zbog potrebe za obrazovanjem i učenjem glede ekonomije.

Želja mi je s drugima dijeliti stečena znanja i iskustva glede vodstva

Želja mi je s drugima dijeliti stečena znanja i iskustva glede vodstva. Tako sam preko Centra za duhovnost Ignacije zajedno s prijateljicom započeo online tečajeve „Biti vođa u školi sv. Ignacija“. Spojili smo duhovnost sv. Ignacija i vodstvo.

Čime se baviš u slobodno vrijeme?

U slobodno vrijeme bavim se slobodnim penjanjem. Time sam se počeo baviti još u Francuskoj prije 7, 8 godina. To je zanimljiv sport, jer zahtjeva usredotočenost, što uključuje odmor od svega drugoga. Najbolji dio u ovom sportu je prelaženje vlastitih granica i pobjeđivanje samoga sebe. Uz penjanje, tu je i jedrenje koje je više rođeno kao plod duhovnosti, jer sam u Francuskoj išao tjedan dana na duhovnu obnovu koja se zvala „Život na moru“. To je Ignacijevska duhovna ponuda, spajanje ignacijevske duhovnosti, Božje riječi i mora. Bilo je to prelijepo iskustvo koje sam kasnije uz pomoć SKAC-a prenio u Hrvatsku. Tako da je ovo već peta godina kako Život na moru organiziramo u Hrvatskoj. U međuvremenu sam položio za skipera i u tome se u praksi okušao prošle godine. Kod jedrenja mi se sviđa sloboda koju pružaju more i vjetar. U penjanju i jedrenju je uvijek prisutan element avanture, jer nikad ne znaš što će se dogoditi.

Što bi poručio dečkima koji razmišljaju priključivanju u Družbu?

Poručio bih im da budu svoji, da budu zdravi i normalni ljudi. Biti svećenik ili redovnik ne isključuje normalnost, u smislu zrelosti, zdravog poimanje svijeta, ljudi, žena i tijela. Za nas redovnike je specifičnost zavjet čistoće i stoga treba imati zdrav odnos ili shvaćanje tog poziva. Važno je da tu nema konflikta, nadmetanja, nema bježanja od seksualnosti, već da čovjek to može na zdrav način prihvatiti, odgovoriti Bogu na poziv i sretno ga živjeti.

osoba treba biti spremna živjeti siromaštvo kao isusovac, ali i kao dio Družbe, u smislu te predanosti Bogu, providnosti, pa i konkretnog siromaštva u smjeru kakav je naznačio papa Franjo: „Crkva siromašna za siromašne“

Bitna je i poslušnost, koju živimo kroz raspoloživost i otvorenost za poslanje na koje nas Bog preko poglavara odabere. To znači ponekad i protiv svoje volje napraviti neke stvari i živjeti neka poslanja. Na kraju, osoba treba biti spremna živjeti siromaštvo kao isusovac, ali i kao dio Družbe, u smislu te predanosti Bogu, providnosti, pa i konkretnog siromaštva u smjeru kakav je naznačio papa Franjo: „Crkva siromašna za siromašne“. Da budemo kao pojedinci, redovnici i kao Crkva autentičniji u svjedočenju Krista i Radosne vijesti.

Možda ćeš upravo i ti kao pater Tvrtko Barun svoje poslanje pronaći u autentičnom svjedočenju Krista. Usredotoči se i pridruži se na vikendu razlučivanja od 26. do 28. veljače 2021. godine.
Prijavnicu možeš pronaći OVDJE, a za sva dodatna pitanja možeš se javiti na [email protected]

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh