Duhovnost

ISUSOVA (NE)BRIGA ZA NAŠE PROBLEME // Vjeruješ li Isusu i onda kad se čini da On u tvome životu spava „Isusova prisutnost u našem životu neće nas zaštititi od svih napadaja zloga i zala ovoga svijeta. Međutim, ako mu vjerujemo, onda smo sigurni u to da nas on čuje i čuva, da je s nama pa makar i spavao i činilo nam se da ništa ne poduzima da nas spasi. U pravi trenutak ustat će i spasiti nas…”

Vjeruješ li Isusu i onda kad se čini da On u tvome životu spava

Ne postoji čovjek koji se u svom osobnom životu, prije ili kasnije, nije susreo s određenim problemima i poteškoćama bilo u obliku bolesti, vlastite ili članova uže obitelji, različitim neprilikama, ostankom bez posla, prirodnim olujama i sl. U svim tim situacijama, pogotovo u onima u kojima nam život visi o niti, vapijemo Bogu i molimo ga da nam pomogne i spasi nas. To čine čak i oni koji će za sebe reći kako nisu baš vjernici ili kako ih Bog ne zanima. Ipak, mnogi od njih kada se nađu u egzistencijalnoj ugroženosti, zazivaju Boga u koga, kako kažu, ne vjeruju. I vjernici, naravno, u tim prigodama zazivaju Boga i njegovu pomoć. Mole ga da im pomogne. Što je veći strah, to su molitve žarče. Neki idu čak dotle da se zavjetuju Bogu da će nešto posebno za njega učiniti, poput odlaska u samostan, posta, i sl., ili pak zavjetuju svoju užu obitelj u tom smislu. Jedan od najpoznatijih, ali i najkontroverznijih, likova u povijesti kršćanstva koji se, pogođen žestokom olujom i strahom od smrti zavjetovao da će, ako preživi oluju, postati redovnik, bio je Martin Luther. Svoj je zavjet kasnije i izvršio.


Jedan evanđeoski odlomak može nam poslužiti da bolje razumijemo Isusov stav o našim problemima i patnjama.

„Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?”

Naime, evanđelist Matej na stranicama svog evanđelja zabilježio je sljedeći događaj:

„U ono vrijeme: Kad Isus uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: ‘Gospodine, spasi, pogibosmo!’ Kaže im: ‘Što ste plašljivi, malovjerni?’ Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. A ljudi se u čudu pitali: ‘Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?’” (Mt 8, 23-27).

Događaj koji nam evanđelist Matej opisuje govori o smrtnoj pogibelji Isusovih učenika, a on kao da za to ne mari, nego uz to još i spava. Uvjeren sam da smo se i mi dosta puta u svom životu našli u opasnim situacijama i činilo nam se kao da uzalud vapimo Bogu, kao da nas nitko ne čuje te je bolje da se oslonimo na sebe i svoje sposobnosti, nego da vapijemo i zazivamo u nebesa gdje nas nitko ne čuje. Isto se to učinilo i Isusovim učenicima. Samo što su oni, za razliku od nas, imali Gospodina pokraj sebe. Gospodinov san još je više uznemirio učenike. Kako to da Isus ništa ne čini da se spase? Jesu li njegovi učenici očekivali da Isus učini čudo i smiri nevrijeme ili pak da ih na neki drugih način spasi, teško je odgonetnuti. Ta poteškoća na poseban način dolazi do izražaja iz zaključnih riječi ovog evanđeoskog odlomka, u kojima piše kako su se ljudi u čudu pitali, tko li je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju. Jesu li među tim ljudima i apostoli, ne može se sa sigurnošću niti potvrditi niti zanijekati.

Vjeruješ li Isusu i onda kad se čini da On u tvome životu spava ili se čak pitaš ‘Postoji li?!’?

Učenicima u nevolji Isus se obraća prijekorom: „Što ste plašljivi, malovjerni?” Čini se da iz ovih Isusovih riječi možemo izvesti sljedeći zaključak: vjera i plašljivost ne idu zajedno. O kakvoj se plašljivosti ovdje radi? Ne o normalnoj plašljivosti koju posjeduje svaki čovjek, nego o strahu da će se nešto dogoditi, a što Bog nije dopustio ili ne želi. Imati vjeru u Boga, tj. u Isusa Krista, znači imati povjerenje i prepustiti svoj život u njegove ruke, pa i onda kada nam se čini da spava, da nas ne čuje, da je daleko. Imati vjeru u Boga, s druge strane, ne znači niti mirno i nezainteresirano promatrati što se s nama i oko nas događa i ne poduzimati ništa da se stanje popravi. Vjera i trud idu zajedno, nadopunjuju se i tvore sklad. Biti u ovome usklađen odlika je prokušanih i mudrih vjernika. Biti vjernik ne znači imati život bez poteškoća, ali znači dati im dublji smisao kakav samo vjera može dati. Životi Isusa i Marije, kako su nam zabilježeni u evanđeljima, nisu bili bez poteškoća, problema i nedaća, ali nigdje ne nailazimo na očajavanje, malodušnost ili nevjeru, nego, naprotiv, nailazimo na potpuno predanje u Božju volju i strpljivo nošenje križa sve do kraja.

Isus izvrsno, nadalje, primjećuje kako uz plašljivost ili pretjeranu zabrinutost za život, ide i malovjernost. Biti malovjeran znači imati slabu, neizgrađenu, nezrelu vjeru. Takva vjera u kušnjama vrlo lako nestaje i na površinu izbija strah i nepovjerenje u Boga. Nije bez razloga potrebno moliti da nam Bog ojača vjeru. U naletima teških kušnji, kao što su teške bolesti, smrtni slučajevi, teško egzistencijalno stanje, itd., vjera zna oslabjeti, a sumnja prevladati i preplaviti naš život. Vjera slabi i sami je ne možemo ojačati. To može jedino Bog i zato ga je potrebno usrdno moliti. Nije sramota priznati da imam slabu vjeru. Sramota je ništa oko toga ne poduzeti i prolaziti ovim svijetom kao sumnjičavi Toma i u svakoj prigodi tražiti dokaz Božjeg postojanja, njegove brige i zauzetosti za mene i moj život. Ako se Bog ne pokorava našim željama i prohtjevima, odbacujemo ga i smatramo izmišljenom pričom, nepostojećim bićem ili nezainteresiranim Bogom kojega ne dodiruju brige malih i običnih ljudi. To je pogrešna slika Boga i itekako je potrebno naporno duhovno raditi da bismo se toga oslobodili i pronašli pravoga Boga koji nam se u Isusu Kristu na konačan način objavio. To ne možemo učiniti sami. Potrebna nam je pomoć i iskusnih i mudrih duhovnika koji će takve osobe znati povesti kroz prostranstva vjere i nevjere, upućujući ih na pravi put i upozoravajući na zamke koje svakodnevno vrebaju te koje je potrebno pod svaku cijenu izbjeći ako želimo napredovati duhovno i u vjeri, malo po malo, rasti. Takvo duhovno vodstvo od neizrecive je važnosti i samo ga rijetki, nažalost, traže i zatim pronalaze.

Bog uvijek dolazi na vrijeme i uvijek spašava

Evanđeoski odlomak iz Matejeva evanđelja u kojem pronalazimo ovaj događaj, jasno nam nadalje svjedoči da je Isus Krist, Sin Božji, gospodar i čovjeka i prirode. Njegovoj zapovijedi i priroda se poslušno pokorava svjedočeći da je Bog stvoritelj i gospodar neba i zemlje, nebeske i zemaljske zbilje. Isusovo ustajanje, kako nam je u ovom evanđeoskom odlomku zabilježeno, možemo shvatiti i kao iskazivanje superiornosti i vlasti, nasuprot neprijateljskim silama koje žele pogubiti one koji su njegovi. Isusova ih riječ spašava i štiti od svakoga zla. Isusovo gospodstvo nad prirodom govori nam i to da čovjek nije gospodar prirode, nego njezin upravitelj. Bog mu je povjerio prirodu i ovaj svijet na upravljanje imajući uvijek u vidu da je Bog njezin gospodar. Nažalost, čovjek je ovu svoju zadaću krivo shvatio te svojim lošim, neracionalnim i pogrešnim pristupom nepovratno uništava prirodna bogatstva i ljepote. Odgovor prirode bit će, a već djelomično i jest, više nego poguban za čovjeka i njegovo blagostanje i budućnost na Zemlji. Tek kada čovjek prizna da je Bog stvoritelj i gospodar prirode, a on tek upravitelj koji ne smije izdati svoju zadaću i onoga koji mu je to upravljanje povjerio, postoji nada u bolje i sigurnije sutra.

Na koncu, Isusova prisutnost u našem životu neće nas zaštititi od svih napadaja zloga i zala ovoga svijeta. Međutim, ako mu vjerujemo, onda smo sigurni u to da nas on čuje i čuva, da je s nama pa makar i spavao i činilo nam se da ništa ne poduzima da nas spasi. U pravi trenutak ustat će i spasiti nas. Možda to neće biti u trenutku kada mi to očekujemo ili neće biti na način na koji mi to želimo. Kao vjernicima dovoljno nam je povjerenje da je Bog tu i da nas neće pustiti da propadnemo, ma koliko velike kušnje ili poteškoće bile, a s kojima se u životu suočavamo. U vjeri nema mjesta očaju i pretjeranom strahu. To su odlike malovjernih i onih koji imaju teške sumnje u Boga i njegovu prisutnost. Radimo na svojoj vjeri i duhovno rastimo kako bismo, uz Božju pomoć, mogli radosno i sigurno ići kroz ovaj život ususret Njemu koji nas u nebesima otvorenih ruku očekuje. Zamolimo ga da nam ojača vjeru i nemojmo biti nevjerni i sumnjičavi, nego vjerni i postojani.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh