Razmišljamo o evanđelju

VIĐENJE TALIJANSKE MISTIČARKE

ISUS OTKRIVA Zašto Bog daje istu plaću prvima i posljednjima Razmišljamo o nedjeljnom evanđelju uz viđenje talijanske mističarke Marije Valtorta

Foto: Shutterstock


 

Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:

»Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ’Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ’Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ’Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ’Idite i vi u vinograd.’

Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ’Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ’Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’

Nato on odgovori jednomu od njih: ’Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’

Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«

Riječ Gospodnja. (Mt 20,1-16a)

Foto: valtorta.app

Isus tumači o Božjim Zapovijedima i Mudrosti

Dvorište trojice braće je napola u sjeni, napola obasjano suncem. Puno je ljudi koji odlaze i dolaze radi svojih nabavaka, dok izvan kapije, na malom trgu, buči tržnica Aleksandrošena u nerednom odlaženju i dolaženju kupaca i mušterija, magaradi, ovaca, janjadi, živadi; jer, razumije se, atmosfera tržnice daje poseban dojam, uz priču ide i bolje trgovina, te se i pilići donose na tržnicu bez bojazni za neko oskvrnuće.

I Isus odlazi i dolazi kroz dvorište, hodajući s apostolima i očekujući zgodan čas za govor. A onda, izlazi na trg, prolazeći uz prosjake kojima daje novčić

S ljudskim se glasovima miješaju revanja, blejanja, kokodakanje kokica i pobjednička kukurikanja pjetlića, sve u veselom zboru. Povremeno to poprima oštre i dramatične tonove zbog kakve prepirke.

I u dvorištu braće je buka, te ne fali ni svađa ili zbog cijene ili zato što je neka stalna mušterija uzela nešto što je netko drugi u svom srcu izabrao. Ne manjka ni žalobnog jadikovanja prosjaka koji s trga, u blizini mosta, nabrajaju litanije svojih nevolja tužnim i pjevajućim glasom poput bolnog zavijanja umirućih. Rimski vojnici odlaze i dolaze k gospodarima preko skladišta i preko trga. Smatram da su tu kao čuvari reda, jer ih vidim naoružane i nikad nisu sami među Feničanima, koji su svi naoružani.

I Isus odlazi i dolazi kroz dvorište, hodajući s apostolima i očekujući zgodan čas za govor. A onda, izlazi na trg, prolazeći uz prosjake kojima daje novčić. Ljudi načas skreću pažnju na galilejsku skupinu i pitaju se koji su ti strani ljudi. A neki ih obavješćuju, jer su saznali od trojice braće, tko su to njihovi gosti.

Buka slijedi Isusove korake koji hoda mirno, milujući djecu što ih susreće na putu. U toj buci ne manjka ni podrugivanja kao i ne baš laskavih naziva za Židove, kao što ne manjka ni poštene želje čuti ovoga “Proroka”, ovog “Rabija”, ovog “Sveca”

Buka slijedi Isusove korake koji hoda mirno, milujući djecu što ih susreće na putu. U toj buci ne manjka ni podrugivanja kao i ne baš laskavih naziva za Židove, kao što ne manjka ni poštene želje čuti ovoga “Proroka”, ovog “Rabija”, ovog “Sveca”, ovog “Mesiju” Izraelskoga, koga označuju s toliko naziva, već prema stupnju njihove vjere i ispravnosti duha.

Čujem dvije majke: “Ali, je li istina?”

“Rekao mi je to Danijel, upravo je meni rekao. On je razgovarao u Jeruzalemu s ljudima koji su vidjeli čudesa ‘Sveca’.”

“Da, slažem se! No, je li to ovaj čovjek?”

“Oh, rekao mi je Danijel da to ne može biti drugi nego ‘On’. Zaključuje po onome što govori.”

“Onda… što kažeš? Hoće li mi iskazati milost ako sam samo obraćenica?” “Rekla bih da hoće… Pokušaj. Možda se neće više navraćati k nama. Pokušaj, pokušaj! Sigurno ti neće nanijeti zla!”

“Onda… što kažeš? Hoće li mi iskazati milost ako sam samo obraćenica?”

“Rekla bih da hoće… Pokušaj. Možda se neće više navraćati k nama. Pokušaj, pokušaj! Sigurno ti neće nanijeti zla!”

“Idem” – reče ženica ostavljajući na cjedilu nekog prodavača posuđa s kojim se pogađala oko nekih zdjelica. A prodavač koji je slušao razgovor dviju žena, prevaren, ljutit što mu je izbjegao dobar posao, napadne na preostalu ženu i zaspe je pogrdama, kao: “Prokleta obraćenica. Židovska krvi. Prodana ženo” itd. itd. Čujem dva ozbiljna i bradata čovjeka: “Volio bih ga čuti. Kažu da je to veliki Rabi.”

“Morao bi reći: Prorok. Veći od Krstitelja. Ilija mi je rekao stanovite stvari! Stanovite stvari! On ih zna, jer je jedna njegova sestra udana za slugu nekog velikog izraelskog bogataša. Ako želiš o njoj nešto saznati, pođi pitati druge sluge. Onaj je bogataš veliki prijatelj Rabija…”

Neki treći, vjerojatno Feničanin, našavši se tu blizu i čujući to, uvuče svoju mršavu smiješnu glavicu između te dvojice i podrugljivo se nasmije: “Lijepe li svetosti! Začinjene s bogatstvom! Koliko ja znam, svetac bi morao živjeti siromašno!”

“Šuti, Doro, prokleta jezičino! Ti, poganin, nisi dostojan suditi o ovim stvarima.”

“No, no, dostojni ste vi, napose ti, Samuele! Bolje bi učinio da mi isplatiš onaj dug.” “Nosi se i ne vrti mi se više tu unaokolo, ti krvopijo faunovskog izgleda!…”

Čujem nekog starca poluslijepog, koga prati neka djevojčica, kako pita: “Gdje je, gdje je Mesija?”.

A mala će: “Dajte prolaz za starog Marka! Recite starom Marku, gdje je Mesija!” Dva glasa: starački, promukao i drhtavi; djevojčin: srebrni i siguran, uzaludno odjekuju trgom, dok konačno neki drugi čovjek ne reče: “Idete li k Rabiju? Vratio se Danijelovoj kući. Tamo se, gle, zaustavio i razgovara s prosjacima.”

Uz kapiju trojice braće je gužva naroda oko Isusa koji se poradi svoga visokog stasa vidi dobro. A onda, odjednom, prolomi se vika i ljudi se uskomešaše…

Čujem dva rimska vojnika: “Mora da je to onaj, što ga progone Židovi, lijepa roba! Samo dok ga pogledaš vidiš da je bolji od njih.”

“Zato što ih uznemiruje!”

“Idimo to dojaviti zastavniku. Red je.”

“To je glupo, Kajo! Rim se brani od jaganjaca, a podnosi, rekao bih radije: miluje tigre.” (Scipion)

“Ne čini mi se, Scipione! Poncije lako ubija!” (Kajo).

“Da… ali, ne zatvara svoj stan tim puzavcima, hijenama koje mu laskaju.” (Scipion).

“To je politika, Scipione, politika!” (Kajo)

“To je kukavičluk, Kajo i ludost. Morao bi ovoga imati za prijatelja. Da bi mu bio od pomoći za držati u pokornosti ovu azijsku fukaru. Poncije ne služi dobro Rimu, kad zapostavlja ovog dobroga, a dodvorava se zlikovcima.” (Scipion).

“Nemoj kritizirati Prokonzula. Mi smo vojnici, a starješina je svet kao bog. Zakleli smo se na poslušnost božanskom Caru, a Prokonzul je njegov predstavnik.” (Kajo).

“U redu što se tiče dužnosti prema svetoj i besmrtnoj Domovini. Ali, ne što se tiče unutarnjeg suda.” (Scipion).

“Ali, poslušnost proizlazi iz suda. Ako se tvoj sud buni protiv reda i kritizira ga, nećeš, onda, potpuno slušati. Rim se oslanja na našu slijepu poslušnost da bi štitio ono što je osvojio.” (Kajo).

“Izgledaš kao tribun i govoriš dobro. Ali, te upozoravam: ako je Rim kralj, mi nismo robovi. Mi smo podanici. Rim nema, ne može imati podanike robove. A robovanje nameće šutnju razumu građana. Ja kažem da moj razum sudi da Poncije radi zlo što se ne brine za ovog Izraelca, nazivao ga ti Mesijom, Svecem, Prorokom, Rabijem ili kako ti drago. Osjećam da to mogu reći, jer time se ne umanjuje moja vjera i moja ljubav prema Rimu. Dapače, to bih htio, jer osjećam da On naučavajući poštivanje prema zakonima i Konzulima, doprinosi dobrobiti Rima.” (Scipion).

“Ti si učen, Scipione… Probit ćeš se. I već si. Ja sam običan vojnik. Međutim, vidiš li tamo? Okupljaju se oko tog Čovjeka. Idimo vojnim starješinama dojaviti to” (Kajo).

Doista uz kapiju trojice braće je gužva naroda oko Isusa koji se poradi svoga visokog stasa vidi dobro. A onda, odjednom, prolomi se vika i ljudi se uskomešaše.

“Čovjek iz Izraela ozdravio je staroga Marka!” “Nestalo je mrene s njegovih očiju”. Isus je u međuvremenu ušao u dvorište, a za njim mnoštvo ljudi. U tom nizu ljudi je jedan od prosjaka, hromi čovjek…

Drugi trče s tržnice, dok nekoji iz mnoštva trče prema trgu i dalje. Pitanja… odgovori…

“Što se dogodilo?”

“Što je to?”

“Čovjek iz Izraela ozdravio je staroga Marka!”

“Nestalo je mrene s njegovih očiju”.

Isus je u međuvremenu ušao u dvorište, a za njim mnoštvo ljudi. U tom nizu ljudi je jedan od prosjaka, hromi čovjek koji, hramajući, više se vuče rukama nego nogama. Ali, ako su mu noge savinute i bez snage, te bez štaka ne bi mogao naprijed, glas mu je snažan! Izgleda kao sirena što reže jutarnji zrak: “Sveče! Mesija! Rabi! Smiluj mi se!” Dere se do iznemoglosti i bez prestanka. Okreću se dvije ili tri osobe: “Umukni! Marko je Židov, a ti nisi.” “Milost se iskazuje pravim Izraelcima; ali ne pasjim sinovima!”

“Majka mi je bila Židovka…”

Nosi se, sine jedne vučice! Hajde na svoje mjesto, blato u blato…” Čovjek se nasloni na zid, utučen, prestrašen prijetnjom ispružene šake… Isus se zaustavi, okrene se, gleda. Zapovijedi: “Čovječe, dođi ovamo!”

“I Bog ju je udario kad joj je dao tebe, nakazo, poradi njezina grijeha. Nosi se, sine jedne vučice! Hajde na svoje mjesto, blato u blato…”

Čovjek se nasloni na zid, utučen, prestrašen prijetnjom ispružene šake…

Isus se zaustavi, okrene se, gleda. Zapovijedi: “Čovječe, dođi ovamo!”

Čovjek ga gleda, gleda one koji mu prijete… i ne usuđuje se doći naprijed.

Isus razmakne malo mnoštvo i pođe k njemu. Uzme ga za ruku ili stavi mu ruku na rame i reče: “Ne boj se. Dođi sa Mnom naprijed”, pa gledajući one okrutne, reče strogo: “Bog pripada svim ljudima koji ga traže i koji su milosrdni.”

Oni razumiju otpjev i sada oni ostaju čekajući u redu, dapače: zaustave se tamo gdje jesu.

Isus se ponovno obazre. Vidi ih tamo, smetene, spremne da se udalje i kaže im: “Nemojte. Dođite i vi. Bit će i za vas dobro da uspravite i ojačate svoju dušu kako ‘Ja’ uspravljam i jačam ovoga, jer je znao imati vjeru. Čovječe. Ja ti kažem, budi zdrav od svoje nemoći.” I nije više držao ruku na ramenu hromoga čovjeka pošto je ovaj doživio kao neki udar.

Čovjek se ispravi čvrsto na svoje noge, odbaci štake, već trošne od uporabe i zaviče: “On me je ozdravio! Neka je hvala Bogu moje majke!” i zatim se sagne i stane ljubiti rub Isusove haljine.

“Čudo! Čudo! Hromi Jona je ozdravio. Eno ga tamo uz Čovjeka Galilejca.” Vojnici se međusobno pogledavaju…

Metež onih koji žele vidjeti ili koji su vidjeli, pa komentiraju je na vrhuncu. Na kraju trijema što od trga vodi prema dvorištu odzvanjaju glasovi poput jeke u zdencu, a odjekuju i sa zidina Tabora. Vojnici mora da se boje da se nije dogodila neka tučnjava, a to se lako događa u ovim krajevima s tako različitim rasama i vjerama, te jedan odred vojnika dotrči, te grubo pravi prolaz pitajući što se to događa.

“Čudo! Čudo! Hromi Jona je ozdravio. Eno ga tamo uz Čovjeka Galilejca.”

Vojnici se međusobno pogledavaju. Ne govore dok se sve mnoštvo nije udaljilo, a iza toga mnoštva nagrnulo drugo, onih koji su bili u skladištima i na trgu, a ostali su samo prodavači puni srdžbe radi nenadane pomutnje zbog koje im je umakla zarada toga dana.

Pa, videći da prolazi jedan od trojice braće, zapitaju ga: “Filipe, znadeš li što sada radi Rabi?”

“U mojem je dvorištu, govori, naučava”, reče Filip sav radostan.

Vojnici se međusobno savjetuju: Ostati? Otići?

“Zastavnik nam je rekao da nadgledamo…” “Koga? Čovjeka? Ali, što se tiče Njega možemo se slobodno poći kockati za amforu ciparskog vina”, reče Scipion, vojnik koji je prije branio Isusa pred kolegom.

“Rekao bih da bi Njega trebalo štititi, a ne rimsko pravo! Vidite li ga tamo? Nema nikoga među našim bogovima, koji bi imao tako blag i ipak, tako muževan izgled.”

“Rekao bih da bi Njega trebalo štititi, a ne rimsko pravo! Vidite li ga tamo? Nema nikoga među našim bogovima, koji bi imao tako blag i ipak, tako muževan izgled. Ovaj ološ ne zaslužuje da ga ima. A nedostojni su uvijek zli. Ostanimo da ga zaštitimo. Ako bude potrebno zaštitit ćemo mu leđa, a pogladiti ove zle ovim galijotima”, reče jedan drugi rimski vojnik, napola rugajući se, a napola zadivljen.

“Dobro kažeš, Pudente. Dapače, neka se zastavnik Prokor, koji uvijek sanja o nekim pobunama proti Rima i… o svome unapređenju, zbog svojih tobožnjih zasluga što bdije nad spasom božanskog Cara i božice Rima, koja je majka i gospodarica svijeta, neka se uvjeri da ovdje neće steći narukvice ili krunu. Idi, dozovi ga, Acije.”

I mladi vojnik trčeći ode i trčeći se vrati govoreći: “Prokor neće doći. Šalje Triarija Akvilu…”

“Dobro! Dobro! Taj je bolji od samoga Cecilija Maksima. Akvila je služio u Africi, u Galiji, a bio je i u okrutnim šumama koje su nam progutale Vara i njegove legije. Pozna Grke i Britance i ima dobar njuh da razlikuje… Oh, zdravo! Evo, slavnog Akvile! Dođi i pouči nas bijedne kako da shvatimo vrijednost bića!”

“Živio Akvila, učitelj vojne vještine!” viču svi potresno i uzbudljivo starom vojniku komu je lice označeno brazgotinama. A kao što mu je lice, tako su mu gole i mišice i nožni listovi. On se dobroćudno smiješi i poviče: “Živio Rim, učitelj svijeta! Ne ja, bijedan vojnik. O čemu se radi?”

“Da se pripazi na onog visokog, plavog čovjeka, što sja poput bakra.”

“Dobro. Ali, tko je to?”

“Nazivaju ga Mesijom. Zove se Isus, a iz Nazareta je. Radi njega je, znadeš, poremećen red…”

“Hm! Bit će… No, čini mi se da razgonimo oblake.”

“Kažu da se hoće proglasiti kraljem, te istisnuti Rim. Sinedrij, farizeji, saduceji, te herodovci optužili su ga kod Poncija. Tebi je poznato da Židovi imaju ovakve mušice u glavi, te svako malo iskrsne nekakvi kralj…”

“Da, da … Ali, ako je radi toga !… U svakom slučaju poslušajmo što govori. Čini mi se da se priprema govoriti.”

“Sinovi jednoga Stvoritelja, čujte. Došlo je ‘Vrijeme Milosti’ za sve: ne samo za Izrael nego i za sav svijet. Ljudi Židovi, koji se ovdje nalazite zbog kojekakvih razloga, vi obraćenici, Feničani, pogani, svi čujte Božju Riječ, shvatite Pravdu, upoznajte Ljubav

“Saznao sam od vojnika koji stoji uz satnika da mu je Publije Kvintilijan govorio o njemu kao o božanskom filozofu… Carske su žene zanesene za njim…”, kaže neki drugi mladi vojnik.

“To vjerujem! Bio bih zanesen i ja, kada bih bio žena i htio bih ga u svome krevetu…”, kaže slatko se smijući neki drugi mladi vojnik.

“Šuti, besramniče! Bludnost te izjeda!” šali se neki drugi.

“A tebe ne, Fabije! Ana, Sira, Alba, Marija…”

“Tišina, Sabino. On govori i ja želim slušati”, naredi Triarij. I svi zašutiše.

Isus se popeo na neki sanduk postavljen prema zidu. Zato je vidljiv svima. Zrakom je već prošao njegov blagi pozdrav, a zatim su slijedile riječi:

“Sinovi jednoga Stvoritelja, čujte”, pa proslijedi u sveopćoj šutnji. “Došlo je ‘Vrijeme Milosti’ za sve: ne samo za Izrael nego i za sav svijet. Ljudi Židovi, koji se ovdje nalazite zbog kojekakvih razloga, vi obraćenici, Feničani, pogani, svi čujte Božju Riječ, shvatite Pravdu, upoznajte Ljubav. Budete li imali Mudrost, Pravednost i Ljubav, imat ćete sredstva da stignete u Kraljevstvo Božje, u ono Kraljevstvo koje nije određeno isključivo za sinove Izraelove, nego pripada svima onima koji će od sada unaprijed ljubiti Istinitoga, Jedinoga Boga i povjerovati riječima njegove Riječi.

“Budete li imali Mudrost, Pravednost i Ljubav, imat ćete sredstva da stignete u Kraljevstvo Božje, u ono Kraljevstvo koje nije određeno isključivo za sinove Izraelove, nego pripada svima onima koji će od sada unaprijed ljubiti Istinitoga, Jedinoga Boga i povjerovati riječima njegove Riječi”

Čujte. Ja sam došao, iz tako daleka, ne s nakanama otimača, niti s nasiljem osvajača. Došao sam samo zato da budem Spasitelj vaših duša. Ne zavađaju me veliki posjedi, bogatstva, časne službe. Sve je to za mene ništa i na to se ni ne osvrćem. Ili gledam ih sa žaljenjem, jer me pobuđuju na sažaljenje, jer su to veliki lanci koji zarobljuju vaš duh i priječe mu doći Gospodinu Vječnome, Jedinom, Sveopćem, Svetom i Blagoslovljenom. Gledam ih i približavam im se kao najvećoj bijedi. I nastojim ozdraviti ih od njihove čarobne i okrutne lažljivosti koja zavodi djecu ljudsku, koja ih mogu upotrebljavati pravedno i sveto, a ne kao okrutna oružja koja ranjavaju i ubijaju čovjeka, a u prvom redu duh onoga koji se njima na sveti način ne služi. Ali, uistinu vam kažem, lakše mi je ozdraviti iznakaženo tijelo, nego iznakaženu dušu; lakše mi je dati svjetlo ugašenim zjenicama, zdravlje umirućem tijelu, nego svjetlo duhovima i zdravlje bolesnim dušama. Zašto to? Jer je čovjek izgubio iz vida pravi cilj svoga života i zauzet je s onim što je prolazno. Čovjek ne zna ili se ne sjeća, ili sjećajući se neće poslušati ovaj sveti nalog Gospodnji i kažem ovo i poganima koji me slušaju, neće da čine Dobro, a to je Dobro u Rimu kao i u Ateni, u Galiji kao i u Africi, jer moralni zakon postoji u svakom podneblju i u svakoj religiji, u svakom ispravnom srcu. A sve vjere, od one Božje do onih s posebnim moralom, kažu da nas onaj bolji dio (duša) nadživljuje i da će prema tome kako je djelovao na zemlji imati sudbinu na onom svijetu.

“Čujte. Ja sam došao, iz tako daleka, samo zato da budem Spasitelj vaših duša. Ne zavađaju me veliki posjedi, bogatstva, časne službe. Sve je to za mene ništa i na to se ni ne osvrćem. Ili gledam ih sa žaljenjem, jer me pobuđuju na sažaljenje, jer su to veliki lanci koji zarobljuju vaš duh i priječe mu doći Gospodinu Vječnome”

Cilj je, dakle, čovjekov postizavanje mira u drugom životu, a ne raskošno življenje, lihva, bahatost, užitak, ovdje, za kratko vrijeme, što se ne da usporediti s vječnošću s okrutnim mukama. Čovjek, eto, ne zna, ne sjeća se ili se ne želi sjetiti ove istine. Ako je ne zna, manje je kriv. Ako je se ne sjeća ponešto je kriv, jer istinu treba držati zapaljenu kao svetu baklju u pameti i u srcu. Ali, ako je se uopće ne želi sjećati i kad ona svijetli on zatvara oči da je ne bi vidio i mrska mu je kao glas sitničavog retora, onda je njegova krivnja velika, vrlo velika. Pa, ipak, Bog tu krivnju oprašta, ako duša odbacuje svoje zlo djelovanje, te obeća da će u ostatku života ići za pravim ciljem čovjeka, a to je postizavanje vječnoga mira u Kraljevstvu pravoga Boga. Jeste li do sada išli krivim putem? Potišteni, mislite li da je kasno uputiti se pravim putem? Neutješni, govorite: ‘Ja nisam ništa znao o tome! I sada sam neznalica i ne znam što uraditi’?

“Cilj je, dakle, čovjekov postizavanje mira u drugom životu, a ne raskošno življenje, lihva, bahatost, užitak, ovdje, za kratko vrijeme, što se ne da usporediti s vječnošću s okrutnim mukama. Čovjek, eto, ne zna, ne sjeća se ili se ne želi sjetiti ove istine”

Ne, nemojte misliti da je to kao s materijalnim stvarima i da je potrebno mnogo vremena i mnogo truda da bi se popravilo već učinjeno, nego se to čini svetošću. Takva je dobrota Vječnoga, Pravoga Gospodina Boga, da neće zahtijevati da ponovno prelazite, već prijeđeni put i povesti vas natrag na raskršće gdje ste vi, griješeći, ispravni put zamijenili neispravnim. Tolika je ta dobrota da od časa kada vi kažete: ‘Ja želim biti od Istine’, to jest Božji, jer je Bog Istina, Bog sasvim duhovnim čudom ulijeva u vas Mudrost, po kojoj vi od neznalica postajete posjednici nadnaravne Znanosti, isto kao oni koji je već godinama posjeduju. Mudrost znači htjeti Boga, ljubiti Boga, odgajati duh, težiti za Kraljevstvom Božjim odbacujući sve ono što je tijelo, svijet, Sotona. Mudrost znači pokoravati se Božjem Zakonu, a to je zakon Ljubavi, Poslušnosti, Uzdržljivosti i Poštenja. Mudrost znači ljubiti Boga svim svojim bićem, ljubiti bližnjega kao samoga sebe. Ovo su dva prijeko potrebna elementa da bismo bili mudri Božjom Mudrošću. A naši bližnji su ne samo oni koji su naše krvi ili naše rase i naše vjere, nego svi ljudi, bogati i siromašni, mudri i neznalice, Židovi, obraćenici, Feničani, Grci, Rimljani…”

“Tolika je ta dobrota da od časa kada vi kažete: ‘Ja želim biti od Istine’, to jest Božji, jer je Bog Istina, Bog sasvim duhovnim čudom ulijeva u vas Mudrost, po kojoj vi od neznalica postajete posjednici nadnaravne Znanosti, isto kao oni koji je već godinama posjeduju. Mudrost znači htjeti Boga, ljubiti Boga, odgajati duh…”

Isus je prekinut prijetećom dernjavom nekih fanatika. On ih gleda i kaže: “Jest. Ovo je ljubav. Ja nisam služinski Učitelj. Ja vam kažem istinu, jer tako moram raditi da bih posijao u vas ono što je potrebno za vječni Život. Sviđalo vam se ili ne sviđalo ja vam to moram reći, da ispunim svoju dužnost kao Otkupitelj. A na vas koji ste potrebni Otkupljenja, spada da učinite svoju. Dakle, ljubiti bližnjega. Čitavog bližnjega. I to svetom ljubavlju. Ne kratkovidnom spregom interesa po kojoj je “proklet” Rimljanin ili Feničanin ili obraćenik ili pak, obratno, samo ako nije po srijedi sjetilnost ili novac; ako vas zahvati sjetilnost ili korist od novca, onda više nije “proklet”…

Ponovno mrmljanje među mnoštvom, dok Rimljani sa svojeg mjesta u trijemu kliču: “Tako nam Jupitra! Ovaj dobro govori!”

“Ljubiti bližnjega onako kako bismo željeli da drugi nas ljube. Jer, nama se ne sviđa da nas zlostavljaju, muče, okradaju, ugnjetavaju, kleveću, grde. Istu nacionalnu ili osobnu osjetljivost imaju i drugi. Ne nanosimo, dakle, jedan drugomu zla, koje ne bismo htjeli da učine drugi nama. Mudrost je…”

Isus pričeka da se smiri buka pa nastavi: “Ljubiti bližnjega onako kako bismo željeli da drugi nas ljube. Jer, nama se ne sviđa da nas zlostavljaju, muče, okradaju, ugnjetavaju, kleveću, grde. Istu nacionalnu ili osobnu osjetljivost imaju i drugi. Ne nanosimo, dakle, jedan drugomu zla, koje ne bismo htjeli da učine drugi nama. Mudrost je opsluživati deset Zapovijedi Božjih: ‘Ja sam Gospodin Bog tvoj. Nemaj drugog Boga izvan Mene. Nemaj idole, ne iskazuj im čast. Ne uzimaj ‘Ime Božje’ uzalud. To je Ime Gospodina Boga tvoga i Bog će kazniti onoga koji ga upotrebljava bez razloga, ili za kletvu ili zato da potvrdi neki grijeh. Sjeti se da posvetiš blagdane. Subota je posvećena Gospodinu, koji se toga dana odmarao od Stvaranja, te ju je blagoslovio i posvetio. Poštuj oca i majku da bi u miru dugo živio na zemlji i vječno na Nebu. Ne ubij. Ne čini preljuba. Ne ukradi. Ne reci krivo svjedočanstvo na bližnjega svoga. Ne poželi kuće, žene, sluge, sluškinje, vola, magarca, niti bilo koje stvari što pripada bližnjemu tvome’. Ovo je Mudrost.

“Tko ovo čini mudar je i postizava ‘Život i Kraljevstvo’ bez kraja. Od danas, dakle, odlučite živjeti po ‘Mudrosti’ pretpostavljajući je jadnim zemaljskim stvarima. Što kažete? Govorite. Kažete da je kasno? Čujte jednu prispodobu…”

Tko ovo čini mudar je i postizava ‘Život i Kraljevstvo’ bez kraja. Od danas, dakle, odlučite živjeti po ‘Mudrosti’ pretpostavljajući je jadnim zemaljskim stvarima. Što kažete? Govorite. Kažete da je kasno? Čujte jednu prispodobu.

Neki gospodar, na početku dana, iziđe da nađe radnike za svoj vinograd i dogovori se s njima po denar na dan. Izišao je ponovno i oko treće ure, pa smatrajući da je malo radnika na poslu, a videći na trgu druge besposlene koji čekaju da ih netko unajmi, on ih unajmi i reče: “Idite u moj vinograd i dat ću vam onoliko koliko sam obećao drugima.” I oni pođoše. Izišavši oko šeste i devete ure vidje još i druge, te i njima reče: “Hoćete li raditi za mene? Ja svojim radnicima dajem denar na dan”. Oni prihvatiše i pođoše. Izišavši, konačno, oko jedanaeste ure, te vidje i druge kako besposleni stoje pri zapadu sunca: “Što stojite tu besposleni? Nije li vas sram stajati ovdje besposleni kroz čitav dan?” zapita ih.

“Nitko nas nije unajmio. Htjeli smo raditi i zaslužiti hranu. Ali, nitko nas ne zove u svoj vinograd.” “Pa, dobro, ja vas pozivam u svoj vinograd. Pođite i imat ćete plaću kao ostali”. Tako je rekao, jer je bio dobar gospodar i imao je smilovanja prema bijedi svoga bližnjega.

“Nitko nas nije unajmio. Htjeli smo raditi i zaslužiti hranu. Ali, nitko nas ne zove u svoj vinograd.” “Pa, dobro, ja vas pozivam u svoj vinograd. Pođite i imat ćete plaću kao ostali”. Tako je rekao, jer je bio dobar gospodar i imao je smilovanja prema bijedi svoga bližnjega.

Kad je nadošla večer i završeni poslovi, čovjek pozove svoga upravitelja i reče: “Pozovi radnike i isplati im nagradu, kako sam odredio, počevši od posljednjih, koji su najpotrebniji, jer čitavog dana nisu jeli, dok su ostali imali hranu jednom ili više puta i koji su, također, iz zahvalnosti prema mojoj dobroti, radili više od svih. Ja sam ih motrio, pa ih otpusti da idu na zasluženi počinak i sa svojom obitelji uživaju plodove svoga rada”. I upravitelj učini kako je naredio gospodar, dajući svakome denar.

“Pozovi radnike i isplati im nagradu, kako sam odredio, počevši od posljednjih, koji su najpotrebniji, jer čitavog dana nisu jeli, dok su ostali imali hranu jednom ili više puta i koji su, također, iz zahvalnosti prema mojoj dobroti, radili više od svih…”

Posljednji su došli oni, koji su radili od prve ure dana i bili su začuđeni da su i oni primili samo po jedan denar, te su se žalili među sobom i pred upraviteljem, koji im reče: ”Imao sam takav nalog. Idite, žalite se gospodaru, a ne meni.” Oni pođoše i rekoše: “Eto, ti nisi pravedan! Mi smo radili dvanaest sati, najprije dok je bila rosa, zatim, pod žarkim suncem, a onda ponovno za vlažne večeri, a ti si nam dao kao onim lijenčinama koji su radili samo jednu uru!… Zašto to?” A jedan je posebno povisivao glas i govorio da je izdan i bezdušno iskorišten. ‘Prijatelju, u čemu ti činim krivo? Što sam ugovorio s tobom u zoru? Dan neprestanoga rada, a za plaću jedan denar. Nije li tako?’

“Eto, ti nisi pravedan! Mi smo radili dvanaest sati, najprije dok je bila rosa, zatim, pod žarkim suncem, a onda ponovno za vlažne večeri, a ti si nam dao kao onim lijenčinama koji su radili samo jednu uru!… Zašto to?”

‘Da, tako je. Ali, ti si dao jednako i onima za puno manje rada…’

‘Ti si, zar, ne, pristao na onu plaću i činila ti se dovoljna?’

‘Da. Pristao sam, jer su drugi davali i manje.’ ‘Jesam li zlo postupao s tobom?’

‘Ne, po savjesti kažem, ne.’ ‘Dopustio sam ti odmor preko dana i hranu, zar ne? Dao sam ti tri obroka. Hrana i odmor nisu bili ugovoreni. Nije li tako?’

‘Da, to nije bilo u ugovoru.’ ‘Zašto si ih onda primio?’

“Ali… Ti si rekao: ‘To dragovoljno činim da se preumorni ne vratite kući.’

I nama nije baš izgledalo… istinitim… Tvoja hrana je bila dobra, to je bila ušteda, bila je…”

‘Bila je milost koju sam vam davao besplatno i koju nitko nije mogao očekivati. Nije li tako?’ ‘Tako je.’

“Ja bih se morao žaliti na vas, koji ste, premda znajući da radite za dobrog gospodara, radili lijeno, dok su ovi koji su došli poslije vas, dobili samo jedan obrok, a oni posljednji niti taj, a radili su s više snage, te su u manje vremena napravili isti posao što ste ga vi napravili u dvanaest sati”

‘Dakle, ja sam vam iskazao dobročinstvo. Zašto se, onda, žalite? Ja bih se morao žaliti na vas, koji ste, premda znajući da radite za dobrog gospodara, radili lijeno, dok su ovi koji su došli poslije vas, dobili samo jedan obrok, a oni posljednji niti taj, a radili su s više snage, te su u manje vremena napravili isti posao što ste ga vi napravili u dvanaest sati. Izdao bih vas da sam vašu plaću prepolovio, te njome isplatio ove druge. Ali, nisam tako. Zato uzmi svoje i idi. Zar bi mi ti u mojoj kući htio nalagati što se tebi hoće? Ja činim ono što hoću i što je pravo. Nemoj biti zao i napastovati me da počinim nepravdu. Ja sam dobar.”

“Ponavljam: budite dobri s bližnjima, pa kakvi oni bili. Poslušajte i prepustite Bogu zadatak da kažnjava one koji nisu pravedni pri zapovijedanju. Budite uzdržljivi znajući se opirati sjetilnosti i pravedni znajući se opirati zlatu i…”

O vi svi koji me slušate, uistinu vam kažem, da Otac Bog sa svim ljudima pravi isto takav ugovor i obećava istu nagradu. Tko se marljivo stavi u službu Gospodara, s njim će On postupati po pravici, pa makar bio i neznatan njegov rad s obzirom na skoru smrt. Uistinu vam kažem, da prvi neće uvijek biti prvi u Kraljevstvu Nebeskom i da ćemo tamo vidjeti posljednje prve, a prve posljednje. Tamo ćemo vidjeti ljude koji nisu od Izraela da su svetiji od mnogih koji su od Izraela. Ja sam došao pozvati sve u ime Božje. Ali, ako su mnogi pozvani, malo je izabranih, jer je malo onih koji hoće ‘Mudrost’. Nije mudar onaj, koji živi po svjetsku i po tijelu, a ne po Bogu. Nije mudar ni za zemlju ni za Nebo. Jer si na zemlji stvara neprijatelje, kazne, grizodušja. A što se tiče Neba, gubi ga zauvijek. Ponavljam: budite dobri s bližnjima, pa kakvi oni bili. Poslušajte i prepustite Bogu zadatak da kažnjava one koji nisu pravedni pri zapovijedanju. Budite uzdržljivi znajući se opirati sjetilnosti i pravedni znajući se opirati zlatu i dosljedni u izricanju anatema onomu koji zaslužuje, a ne proklinjati kad vam se prohtije, pa zatim uspostavljati dodir s dotičnim što ste ga prije prema svojim idejama prokleli. Ne činite drugima ono što ne biste htjeli sebi i onda…”

“Ako su mnogi pozvani, malo je izabranih, jer je malo onih koji hoće ‘Mudrost’. Nije mudar onaj, koji živi po svjetsku i po tijelu, a ne po Bogu. Nije mudar ni za zemlju ni za Nebo. Jer si na zemlji stvara neprijatelje, kazne, grizodušja. A što se tiče Neba, gubi ga zauvijek”

“Ali, odlazi, dosadni proroče! Oštetio si nas u trgovini!… Oduzeo si nam mušterije!…” deru se prodavači provalivši u dvorište… A oni koji su mrmljali u dvorištu već na početku Isusova naučavanja, a to nisu svi Feničani, nego i Židovi, koji su iz ne znam kakvog razloga prisutni u ovome gradu, pridružuju se prodavačima da vrijeđaju i prijete, a napose, da ga potjeraju… Isus se ne sviđa, jer ne nagovara na zlo… On prekriži ruke i gleda. Tužan. Svečan. Ljudi, podijeljeni u dvije stranke, prepiru se u obrani i vrijeđanju Nazarenca. Psovke, pohvale, proklinjanja, blagoslivljanja, povici kao: “Imaju pravo farizeji. Prodao si se Rimu, ljubitelj carinika i bludnica” ili “Umuknite, bogohulni jezici! Vi ste se prodali Rimu, prokleti Feničani!”

“Vi ste sotone!” “Neka vas proguta pakao!” “Odlazite, odlazite!” “Odlazite vi, razbojnici koji dolazite ovamo trgovati, gulikože” i tako dalje.

Umiješaju se vojnici i kažu: “Ma, kakav podstrekač! Njega zapravo izazivaju!” te ih s kopljima izbace iz dvorišta sve, te zatvore kapiju. Ostaju tri brata obraćenici i šest Isusovih učenika.

“Ali, kako vam je palo na pamet dopustiti mu da govori?” upita Triarij trojicu braće.

“Pa, govore toliki!” odgovara Ilija.

“Jest. I ne događa se ništa, jer naučavaju ono što se čovjeku sviđa. Ali, ovaj to ne naučava. I neprobavljiv je…”

“On je naučavao poštivanje i poslušnost i govorio je o nekom kraljevstvu ne od ove zemlje. Zato ga mrze. Jer je dobar i obziran. Nisam imao razloga zabraniti govoriti nekomu koji ne vrijeđa naš zakon.”

Stari vojnik pozorno promatra Isusa, koji je sišao sa svoga mjesta, te stoji uspravan, kao odsutan. Vani se svijet nastavlja prepirati. Toliko da iz vojarne izlaze i drugi vojnici, a s njima i sam satnik. Kucaju i čine da im se otvori, dok drugi ostaju i odbijaju one koji viču: “Živio Kralj Izraelski!”, kao i one koji ga proklinju. Satnik dođe naprijed, uznemiren. Stari Akvila navali sa svojom srdžbom: “Tako ti braniš Rim? Puštaš da uzvikuju stranog kralja u podvrgnutoj zemlji?” Stari oštro pozdravlja i odgovara: “On je naučavao poštivanje i poslušnost i govorio je o nekom kraljevstvu ne od ove zemlje. Zato ga mrze. Jer je dobar i obziran. Nisam imao razloga zabraniti govoriti nekomu koji ne vrijeđa naš zakon.”

Satnik se smiri i mrmlja: “Onda je to nova pobuna ove smrdljive fukare… Dobro. Naredite čovjeku da odmah odavde ode. Ne želim neprilika, ovdje. Izvršite naređenje i sprovedite ga izvan grada čim bude slobodan put. Neka ide kamo hoće. I u pakao, ako hoće. Ali, neka iziđe iz područja moje jurisdikcije. Jesmo li se razumjeli?”

“Da. Postupit ćemo.”

Satnik okrene leđa uz bliještanje oklopa i lepršanje purpurnog plašta i pođe odatle ne pogledavši Isusa. Trojica braće govore Isusu: “Žao nam je…”

“Nije vaša krivnja. I ne bojte se. Neće vam se zbog ovoga dogoditi ništa zla. Ja vam to kažem…” Trojica mijenjaju boju… Filip kaže: “Kako znaš za ovaj naš strah?” Isus se blago smiješi; to je zraka sunca na tužnom licu: “Ja znam ono što je u srcima i u budućnosti.”

“Kako znaš za ovaj naš strah?” Isus se blago smiješi; to je zraka sunca na tužnom licu: “Ja znam ono što je u srcima i u budućnosti.”

Vojnici su stali na sunce, čekaju, mjere svakoga od glave do pete i komentiraju…

“Mogu li ikada ljubiti nas, ako mrze onoga tamo koji ili ne tlači?”

“I koji čini čudesa, moraš reći…” “Herkula mi! Tko je to između nas bio koji je došao obavijestiti da je on sumnjiv i da ga treba nadzirati?”

“To je bio Kajo!” “Onaj revnitelj! Međutim, mi smo izgubili dnevni obrok, a predviđam da ću izgubiti i poljubac djevojke!… Ah!”

“Epikurejče! Gdje je ta ljepotica?” “Neću je zasigurno prokazati tebi, prijatelju!”

“Stanuje iza lončara, kod Zidina. Znadem ja to. Vidio sam te neke večeri…” kaže neki drugi.

Triarij, kao tobože u šetnji, ide prema Isusu i zaokruži oko njega, sve ga gleda i gleda. Ne zna što bi rekao… Isus mu se smiješi da bi ga ohrabrio. Čovjek ne zna što bi uradio… Ali, približi se još više. Isus pokaže na brazgotine rana: “Sve od rana? Znači da si junak i vjeran…” Stari se vojnik zacrveni zbog ove pohvale.

“Mnogo si pretrpio iz ljubavi prema svojoj Domovini i svome caru… Ne bi li htio nešto pretrpjeti za jednu veću Domovinu: za Nebo? Za vječnoga Cara: Boga?”

“Ali, Ti, što činiš onima koji te ranjavaju?” “Opraštam, vojniče. Opraštanje i ljubav!”

Vojnik strese glavom i reče: “Ja sam jadan poganin. Ali, nije rečeno da neću doći i ja u jedanaestoj uri. Ali, tko će me poučiti? Ti vidiš!… Tjeraju Te. Te rane nanose zlo, a ne ove moje!… Ja sam ih barem zadao neprijateljima. Ali, Ti, što činiš onima koji te ranjavaju?” “Opraštam, vojniče. Opraštanje i ljubav!”

“Ja imam pravo. Sumnja prema Tebi je luda. Zbogom, Galilejče.”

“Zbogom, Rimljanine.”

Isus ostaje sam dok se nisu vratila ona tri brata i učenici sa živežnim namirnicama. Braća ih predaju vojnicima, dok ih učenici predaju Isusu. Jedu nevoljko na suncu, dok vojnici jedu i piju veselo.

Zatim izađe jedan vojnik i žmirka po trgu koji je u šutnji. “Možemo otići”, zaviče.

“Svi su otišli. Samo je tu još patrola.”

Isus poslušno ustane, blagoslovi i ohrabri trojicu braće s kojima ugovori sastanak za Pashu u Getsemaniju, te izlazi, okružen vojnicima i svojim učenicima koji idu za Njim potišteni. I prođoše pustom cestom sve do polja. “Zdravo, Galilejče”, reče

Triarij.

“Zbogom, Akvila. Molim te: nemojte nanositi zla Danijelu, Iliji i Filipu. Ja sam krivac. Reci to satniku.”

“Neću reći ništa. On se ovog časa više ničega ni ne sjeća, a trojica braće nas dobro opskrbljuju, napose ciparskim vinom što ga satnik voli više od života. Budi miran. Zbogom.”

Odijeliše se. Vojnici se vraćaju kroz vrata, a Isus i njegovi uputiše se prema tihom polju u pravcu istoka.«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor: https://sites.google.com/site/jeshuahdinazareth/emaus

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh