Razmišljamo o evanđelju

NEDJELJNO EVANĐELJE PREMA VIĐENJIMA MARIJE VALTORTA

ISUS OTKRIO POZNATOJ MISTIČARKI Što znači: „Vi ste sol zemlje! Vi ste svjetlost svijeta!”

Foto: Shutterstock


 

V. tjedan kroz godinu (godina A), 9. veljače 2020.
Mt 5, 13-16
Vi ste svjetlost svijeta.

 

Vi ste sol zemlje i svjetlo svijeta. Ali, kad biste promašili svoje poslanje, postali biste sol bljutava i beskorisna

Sada, dakle, slušajte i vi, i vi: apostoli i učenici. Vi, apostoli, već ste čuli ove misli. Ali, sad ćete ih dublje shvatiti. Vi, učenici, još ih niste čuli ili ste čuli samo ulomke od njih. A potrebno je da ih uklešete u svoje srce. Jer, Ja ću se vama sve više služiti s obzirom da Kristovo stado sve više raste. Jer, svijet će vas sve više napadati. U njemu se množe ‘vuci’ protiv ‘Mene Pastira’ i protiv mog ‘stada’, a Ja vam hoću staviti u ruku oružje za obranu mog Nauka i mog stada. Ono što je dovoljno stadu, nije dovoljno vama, malim pastirima. Ako je ovcama dopušteno pogriješiti brsteći travu koja zagorčuje krv ili zaluđuje želju, nije dopušteno da vi učinite iste pogreške, odvodeći velik dio stada u propast. Jer, mislite na to da ondje gdje je neki pastir idol, ovce ginu zbog otrova ili zbog nasrtaja vukova.

…jer ste sol, koju ste dobili na dar, učinili neslanom, perući je bljutavim i blatnim vodama ljudskosti, zaslađujući je pokvarenom…

Sol zemlje

Vi ste sol zemlje i svjetlo svijeta. Ali, kad biste promašili svoje poslanje, postali biste sol bljutava i beskorisna. Ništa vam više ne bi moglo vratiti ukus s obzirom da vam ga Bog nije mogao dati, jer ste sol, koju ste dobili na dar, učinili neslanom, perući je bljutavim i blatnim vodama ljudskosti, zaslađujući je pokvarenom slatkoćom putenosti, miješajući s čistom Božjom solju taloge i taloge oholosti, lakomosti, proždrljivosti, požude, srdžbe, lijenosti; tako da kao posljedica toga dolazi po jedno zrnce soli na svakih sedam puta sedam zrnaca svakoga pojedinog poroka. Onda je vaša sol samo mješavina kamenja, u kojoj se gubi bijedno izgubljeno zrnce, kamenja koje hrska pod zubima, koje ostavlja u ustima okus zemlje i čini da je hrana odvratna i neukusna. Nije više dobra niti za niže upotrebe, jer bi znanje uliveno u sedam poroka nanijelo štetu i ljudskim poslanjima. I onda sol nije ni za što drugo nego da se prospe, i da je gaze noge naroda koji ne mari za nju. Koliki, koliki će od naroda tako moći gaziti Božje ljude! Ti će, naime, pozvanici dopustiti da ih puk gazi bez zabrinutosti, jer više nisu tvar prema kojoj se trči da se dobije okus izabranih, nebeskih stvari, nego će biti jedino: talog.

Božje svjetlo sja ondje gdje je volja marljiva u svakodnevnom čišćenju taloga koji proizvodi…

Svjetlo svijeta

Vi ste svjetlo svijeta. Vi ste kao ovaj vrh, koji je zadnji izgubio sunce, a prvi od mjeseca dobiva srebrnu boju. Tko je položen visoko, sjaji i ljudi ga vide, jer se i najnemirnije oko katkada zaustavi na visinama. Rekao bih da materijalno oko, koje se zove ogledalom duše, odražava čežnju duše, koja se često ne zamjećuje, ali koja uvijek živi dok čovjek nije zloduh, čežnju za visinom, za visinom gdje razum instinktivno smješta ‘Svevišnjega’. Pa, tražeći ‘Nebo’ barem koji put u životu podiže oko k visinama.

Molim da se sjetite onoga što činimo svi, već od djetinjstva, kad ulazimo u Jeruzalem. Kamo lete pogledi? Na brdo Moriju, ovjenčano pobjedničkim slavljem mramora i zlata Hrama. I što činimo kad smo u njegovu ograđenom prostoru? Sjetite se da gledamo dragocjene kupole koje blistaju na suncu. Koliko lijepoga ima u ograđenom svetom prostoru, razasutog po njegovim predvorjima, po njegovim trijemovima i dvorištima!

Ali, oko leti tamo gore. Još vas molim da se sjetite što se događa kad smo na putu. Kamo ide naše oko, kao da želi zaboraviti daljinu puta, jednoličnost, umor, vrućinu i blato? K vrhuncima, pa ako su i maleni, ako su i daleko. I s kakvim olakšanjem ih vidimo gdje se pojavljuju ako smo u ravnici niskoj i jednoličnoj! Je li ovdje blato? Tamo je čistoća. Je li ovdje sparina? Tamo je svježina. Je li ovdje oku ograničenje? Tamo je širina. I samo zato što ih gledamo, čini nam se da je dan manje vruć, blato manje ljepljivo, hodanje manje otužno. Ako se pak na vrhu brda bijeli kakav grad, e, onda nema oka koje mu se ne divi. Reklo bi se da se i neznatno mjesto poljepšava ako se nalazi na vrhu kakvog brda kao u zraku. Zato su se i u pravoj i u krivim vjerama hramovi smještali visoko, samo ako je bilo moguće. A ako nije bilo brežuljka ili brda, napravilo bi im se podnožje od kamena tako, te bi se naporom mišica sagradila uzvisina da se na nju smjesti hram. Zašto se to čini? Jer se hoće postići da se hram vidi i kad ga pogledamo, da poziva našu misao k Bogu.

Božje svjetlo sja ondje gdje je stijenj uronjen u obilnu tekućinu molitve i ljubavi. Božje svjetlo se umnožava u…

Jednako tako rekao sam da ste vi svjetlo. Onaj koji uvečer upali svjetlo u kući, kamo ga stavlja? U rupu ispod peći? U šupljinu koja služi za podrum? Ili ga zatvara u škrinju? Ili ga jednostavno i samo priguši loncem? Ne. Jer onda bi bilo beskorisno užgati ga. Nego se svjetlo stavlja na visok stolić, ili se objesi na svoju vješalicu da rasvjetljuje cijelu sobu i osvjetljuje sve koji u njoj borave. Ali, budući da ono što je visoko postavljeno ima zadaću podsjećati na Boga i svijetliti, upravo zato mora biti u skladu s visinom svog zadatka. Vi morate podsjećati na pravoga Boga. Onda se brinite da nemate u sebi ‘sedmerostrukog’ poganstva. Inače, biste postali svjetovne uzvišice s gajevima posvećenima ovom ili onom bogu i povukli biste u svoje poganstvo one koji vas gledaju kao Božje hramove. Vi morate nositi svjetlo Božje. Nečist stijenj, stijenj koji nije hranjen uljem, dimi, a ne svijetli, smrdi, a ne osvjetljuje. Svjetiljka skrivena iza nečistog kremenog zaslona ne stvara divne ljupkosti, ne stvara blistave igre svjetla na prozirnom mineralu. Nego tinja iza zastora crnog dima, koji dijamantni zaslon čini neprozirnim.

Božje svjetlo sja ondje gdje je volja marljiva u svakodnevnom čišćenju taloga koji proizvodi sam posao sa svojim dodirima, otporima i razočaranjima. Božje svjetlo sja ondje gdje je stijenj uronjen u obilnu tekućinu molitve i ljubavi. Božje svjetlo se umnožava u bezbroj sjajeva, koliko ima Božjih savršenstava, od kojih svako pobuđuje u svecu krepost koju on junački vrši, ako Božji sluga drži besprijekoran kremen svoje duše čistim od crnog dima svake zle strasti. Besprijekoran kremen. Besprijekoran! (Isus grmi pri tom završetku, a glas se razliježe u prirodnom amfiteatru.) Jedino Bog ima pravo brazdati taj kristal, napisati na njemu dijamantom svoga htijenja svoje ‘Presveto Ime’. Onda to ‘Ime’ postaje ukras koji znači življe brušenje nadnaravnih ljepota na prečistom kremenu.

Jao, tri puta jao pastirima, koji izgube ljubav, koji odbijaju uspinjati se dan po dan kako bi vodili gore stado koje očekuje njihov uspon da bi se uspinjalo…

Ali, ako ludi sluga Gospodinov, izgubivši kontrolu nad sobom i pogled na svoje poslanje, koje je sasvim i jedino nadnaravno, dopusti da mu se urežu krivi ukrasi, ogrebotine, a ne urezi, tajanstveni i sotonski znakovi izvedeni ognjenom Sotoninom pandžom, tada ne, čudesna svjetiljka više ne svijetli lijepa i uvijek čitava, nego se raspukne i upropasti, gušeći plamen ispod krhotina smrskanog kristala. Ili ako se ne raspukne, pravi zbrku znakova nedvosmislene naravi, u koje se taloži čađa i uvlači se u njih i kvari ih.

Jao, tri puta jao pastirima, koji izgube ljubav, koji odbijaju uspinjati se dan po dan kako bi vodili gore stado koje očekuje njihov uspon da bi se uspinjalo. Ja ću ih udarati obarajući ih s njihova mjesta i gaseći sasvim njihov dim.

Jao, tri puta jao učiteljima, koji odbijaju Mudrost, a napajaju se znanjem koje je često protivno, uvijek oholo, katkada sotonsko, jer ih čini ljudima. Čujte i pamtite, ako je sudbina svakog čovjeka da postane sličan Bogu, po posvećenju koje od čovjeka čini dijete Božje, učitelj i svećenik morali bi biti takvi već na zemlji i samo takvi – Božja djeca. Morao bi biti stvorenje koje je sama duša i savršenstvo. Morao bi biti takav zato da bi k Bogu privlačio svoje učenike. ‘Anatema’ učiteljima ‘nadnaravnog nauka’ koji postaju ‘idolima ljudskog znanja’.

Jao, sedam puta jao onima između mojih učenika koji su puni zanimanja za sve što postoji samo ne za nadljudsku želju umnožavati bogatstvo srdaca i Božje bogatstvo, te žive ljudski, kukavno, tupo, potežući u svoje mrtve vode one koji…

Jao, sedam puta jao onima između mojih učenika koji su mrtvi duhom, onima koji svojim bez-ukusom, svojom mlakošću polumrtvog mesa, svojim snom punim halucinantnih priviđenja svega što postoji samo ne Boga jednoga i trojnoga; onima koji su puni zanimanja za sve što postoji samo ne za nadljudsku želju umnožavati bogatstvo srdaca i Božje bogatstvo, te žive ljudski, kukavno, tupo, potežući u svoje mrtve vode one koji idu za njima vjerujući da su ‘život’. Prokletstvo Božje na kvaritelje moga malenog, ljubljenog stada. Neću od njih, koji ginu zbog vaše lijenosti, o sluge Gospodinove, koji ne ispunjate svoje obveze, nego ću od vas slugu svakoga časa i svakoga vremena i za svaki slučaj i za svaku posljedicu, tražiti račun i dati kaznu.

Sjećajte se ovih riječi. A sada idite. Ja ću se popeti na vrh. Vi samo spavajte. Sutra će ‘Pastir’ otvoriti pašnjake ‘Istine’ za stado.«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”. Izvor: https://valtortahr.wordpress.com; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh