Foto: Shutterstock

„Presveto Srce moga Isusa, ja, dakle, premda posljednja među Tvojim stvorovima, ipak sam pozvana da Te proniknem, otkrijem i priznam beskrajna blaga kreposti i milosti koja su u Tebi pohranjena… O, u kakvu sam školu primljena!“ (sveta Faustina)

Iz vlastitog sam iskustva naučila da nema ničeg važnijeg od pouzdanja u Boga, da nas Bog u svakom trenutku odgaja tako da do njega i dođemo, i da Ga ništa ne može spriječiti u tome: ni bol, ni bolest, ni naše slabosti, ni to što ne shvaćamo sve…

Ulomak je ovo iz knjižice prevedene s talijanskog jezika i izdane u Rijeci (2018. godine). Naslov knjižice glasi „Pobožna udruga u čast Presvetoga Srca Isusova koje štuju 33 osobe“. Iz naslova se da naslutiti da to nije bila knjižica nužno pripremana i „ušminkavana“ za tisak, nego da je nastala iz želje za štovanjem Presvetog Srca Isusova koje gori ljubavlju za čovjeka. Zato je knjižica i zamišljena kao molitveni lanac za 33 osobe (među kojima se u svoje vrijeme našla i službenica Božja Majka Marija Krucifiksa Kozulić, utemeljiteljica Družbe sestara Presvetog Srca Isusova). Pišem o ovoj knjižici nakon dosta mjeseci od svoje posljednje kolumne, u kojima sam pokušavala balansirati između posla u dvije škole, predavanja iz psihologije i pedagogije na fakultetu vikendom i dnevnih dužnosti supruge i majke – pišem zato što mi je nevjerojatno kako Gospodin svaki put nalazi nove i nove načine da nam se približi, nastavljajući nam nuditi svoje riječi i kada se nama možda čini da za to nemamo vremena.

U tom za mene iscrpljujućem rasporedu, duhovni život hranila sam nedjeljnom euharistijom, koja mi je i davala snagu da izdržim nešto teži ritam od onog na koji sam bila navikla, no zapostavila sam osobnu molitvu i rezultat je bio i za očekivati: sve češća obeshrabrenja.

Gospodin nalazi nove načine da nam se približi!

Nakon ljeta zaposlila sam se u još jednoj školi, upisala Dopunsko pedagoško-psihološko obrazovanje za nastavnike (DPPO) i mislila da za moj duhovni rast više nemam toliko vremena. Često previdimo činjenicu da nam ono čime smo se hranili može još neko vrijeme davati snagu, ali jednom se zalihe sigurno istroše pa moramo krenuti ispočetka! U tom za mene iscrpljujućem rasporedu, duhovni život hranila sam nedjeljnom euharistijom, koja mi je i davala snagu da izdržim nešto teži ritam od onog na koji sam bila navikla, no zapostavila sam osobnu molitvu i rezultat je bio i za očekivati: sve češća obeshrabrenja.

Ako ne želim posustati pod svakodnevnim pritiscima i obeshrabriti se, kad-tad se moram vratiti tamo gdje sam stala – na daljnji duhovni rast

Knjigu koju sam spomenula nisam sama ni pronašla ni kupila, već mi je slučajno dospjela u ruke – ali je ona za mene na neki način postala znak da ne smijem zanemariti duhovni život i da ću se, ukoliko ne želim posustati pod svakodnevnim pritiscima i obeshrabriti se, kad-tad morati vratiti tamo gdje sam stala – na daljnji duhovni rast. I to možda baš produbljujući poruke koje su me hranile dulje vrijeme: poruku Presvetog Srca Isusova i ljubavi koja izvire iz njega za svakog čovjeka, kao i poruku milosrđa povjerenu sv. Faustini Kowalskoj. Sada sam predahnula u stanci od ponekih obaveza pa sam pronašla to vrijeme, ali je Bog posadio to sjeme već prije, baš na početku tog napornog razdoblja, jer je i tada htio biti uz mene.

Ulazim tako u petak poslijepodne (juhuhu 😊) u učionicu na prvi sat predavanja i dok hodam do zadnjeg reda klupa gdje je jedino bilo ostalo slobodnih mjesta, nasmiješi mi se mlada žena iz susjedne klupe. Sljedeći se dan pozdravljamo i predstavljamo (nije mi odmah rekla da je ona sestra novakinja u samostanu Presvetog Srca Isusova ovdje u Rijeci). Tijekom predavanja profesorica nas moli da se predstavimo kolegi/ci u klupi, kažemo nešto o sebi, zašto smo upisali DPPO, gdje radimo itd. kako bi nas on/ona mogao/la predstaviti cijeloj grupi. Tako mi ova mlada žena između ostalog govori da je završila studij ekonomije i da sanja o tome da jednog dana radi s djecom, ali i da je sada u samostanu, što dakako u tom trenutku nije bila relevantna informacija za podijeliti s ostalima. Razmišljam o neobičnosti tog prvog susreta s ostalim polaznicima tečaja i kako sam baš naletjela na, ako Bog da, buduću časnu.

„I kad bi duša bila već poput raspadajućeg leša, i kad bi, ljudski gledano, oživljavanje bilo nemoguće i sve već izgubljeno – po Božjemu nije tako: čudo milosrđa Božjeg oživljava dušu potpuno“ (Isusove riječi sv. Faustini)

Na kraju predavanja nudim joj da je moj suprug i ja povezemo autom do samostana, jer nam je ionako usput. Kada smo je sljedeće jutro išli pokupiti prije predavanja, ona mi je, vjerujem u znak zahvalnosti za prijevoz, darovala cijelu hrpu knjiga o Presvetom Srcu Isusovu koje je dobila u samostanu!!! (Toliko o mojoj izjavi „nemam vremena“!!) Između ostalog i ovu „Pobožna udruga u čast Presvetoga Srca Isusova koje štuju 33 osobe“ koju sam spomenula.

Kad bi duša bila već poput raspadajućeg leša…

Zašto pišem o svemu tome? Zato što „i kad bi duša bila već poput raspadajućeg leša, i kad bi, ljudski gledano, oživljavanje bilo nemoguće i sve već izgubljeno – po Božjemu nije tako: čudo milosrđa Božjeg oživljava dušu potpuno“ (Isusove riječi sv. Faustini, iz njezina Dnevnika, br. 1448).

Isus nam je otkrio i na koji način možemo zahvatiti milosti koje nam trebaju: „posudom pouzdanja“. U tom grmu leži zec!

Ovaj izraz Božje ljubavi koja se prelijeva na ljude iz Isusova probodena Srca, možda nije ono što očekujemo čuti kada govorimo o ljubavi, ali Božja ljubav je upravo to: i beskrajno nježna ali i jača od smrti, jača od svih naših tjeskoba i briga koje nas možda upravo sada prekomjerno tište. Isus nam je otkrio i na koji način možemo zahvatiti milosti koje nam trebaju: „posudom pouzdanja“. U tom grmu leži zec! Ako ne vjerujemo dovoljno u Isusovu ljubav, ne možemo ni primiti milosti koje nam On želi dati SADA. Isus je sv. Margareti Mariji Alacoque (prije više od tri stoljeća) te sv. Faustini Kowalskoj (u prošlom stoljeću) dao naizgled drukčije zadaće, u sasvim sigurno različitim povijesnim trenutcima, iz čega su se rodile i dvije pobožnosti: pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu, koju vežemo uz sv. Margaretu Mariju Alacoque te pobožnost prema Božjemu milosrđu, koju vežemo uz sv. Faustinu Kowalsku. No poruka koja je trebala doprijeti do ljudi preko tih zadaća – i to ne do malog broja ljudi, nego do svih ljudi – zapravo poručuje isto: Isusovo Srce je toliko puno ljubavi prema ljudima da više ne može zadržati taj plamen, već njime želi obasjati sve ljude (prema Isusovim riječima sv. Mariji Margareti Alacoque, kojoj se Isus ukazao kako bi ona shvatila hitnost te poruke i onda ju širila drugima). Te pobožnosti nisu bitne radi njih samih, već je važan objekt tih pobožnosti: a to je Isusovo Srce koje je za sve, u svakom trenutku našeg života (Presveto Srce Isusovo kod sv. Margarete Marije Alacoque ili pak Krv i Voda kod sv. Faustine).

Isusovo Srce je toliko puno ljubavi prema ljudima da više ne može zadržati taj plamen, već njime želi obasjati sve ljude

Objavivši se ovim sveticama, Isus im se često žalio na nepouzdanje ljudi prema Njemu, jer ljudi ne vjeruju u Njegovu dobrotu (pa čak i onda kad vjeruju u Njegovu svetost i pravednost!), ne primaju Njegovu ljubav i ne uzvraćaju mu ljubavlju, njihova su srca hladna i zaokupljena brigama te ih naposljetku životne poteškoće i protivljenja potpuno svladaju, i mogu i dodatno onemogućiti prihvaćanje Njegovih milosti. Takav život može postati život niskih strasti, ili pak život obeshrabrenja, ili ljutnje kada život ne ide kako smo zamišljali – život hladan i odvojen od žara Božje ljubavi. A znamo kako je naprotiv sa zaljubljenima, tko im može stati na put?! Krila im stalno rastu, „trče i ne sustaju, hode i ne more se“.

…ne primaju Njegovu ljubav i ne uzvraćaju mu ljubavlju, njihova su srca hladna i zaokupljena brigama te ih naposljetku životne poteškoće i protivljenja potpuno svladaju, i mogu i dodatno onemogućiti prihvaćanje Njegovih milosti

Bog u svakome od nas želi naći povjerenja koje treba biti razmjerno s milostima koje nam On želi dati. Često promatramo život isključivo ljudski te se previše zagledavamo u poteškoće, čak i kad vjerujemo da bi Bog, ako nas je stvorio, trebao valjda imati i neki plan s nama. Te poteškoće, u najgorem slučaju, mogu uništiti Božji plan za naš život… NE!!!!!!!! Te poteškoće, u najgorem slučaju, mogu posijati sumnju u Božju ljubav u naše srce i učiniti nas očajnima! Kaže Isus sv. Margareti Mariji Alacoque: „Znaj da mene nimalo ne vrijeđaju sva ta proturječja i borbe koje vodiš zbog poslušnosti, zbog koje sam i sam žrtvovao vlastiti život! Samo ne zaboravi da sam ja jedini gospodar svojih darova i svih stvorenja i da ništa ne može spriječiti provedbu mojih planova“ (prijevod je moj iz njezine Autobiografije na talijanskom jeziku, br. 47). Kada to ne znamo, padamo pod raznim pritiscima. I iz vlastitog sam iskustva naučila da nema ničeg važnijeg od pouzdanja u Boga, da nas Bog u svakom trenutku odgaja tako da do njega i dođemo, i da Ga ništa ne može spriječiti u tome: ni bol, ni bolest, ni naše slabosti, ni to što ne shvaćamo sve.

Vidim sa svoje strane puno želje povjerovati u to da me Bog ljubi, ali istovremeno i veliku sumnju i nesposobnost za isto, strah od Boga – koji je sezao dotle da se ponekad ni nakon tek obavljene ispovijedi nisam uspijevala pričestiti. Do promjene je došlo kada sam zapala u druge poteškoće. Smiješno, ali istinito. Tada sam se u većoj mjeri uspjela predati Bogu, što nije prošlo bez plodova…

Kada se sjetim početka svoga vjerničkog života nakon obraćenja, vidim sa svoje strane puno želje povjerovati u to da me Bog ljubi, ali istovremeno i veliku sumnju i nesposobnost za isto, strah od Boga – koji je sezao dotle da se ponekad ni nakon tek obavljene ispovijedi nisam uspijevala pričestiti. Do promjene je došlo kada sam zapala u druge poteškoće. Smiješno, ali istinito. Tada sam se u većoj mjeri uspjela predati Bogu, što nije prošlo bez plodova. Nisam uspijevala povjerovati Božjemu milosrđu, a Bog je učinio da sada o njemu pišem.

Nikad ne odustajmo boreći se za povjerenje u Boga, jer iskušenja neće nedostajati u našem životu. Ne gubimo ga tako lako, o njemu sve ovisi!!! Bog želi da mu svatko od nas da svoje srce, a uzme Njegovo Srce – kao što je slikar Pompeo Batoni to sjajno dočarao u svome poznatom djelu Presvetog Srca Isusova naslikavši Isusa sa Srcem – ne u grudima, već u ruci koju pruža svakome od nas.

Pompeo Batoni (1708. – 1787.), Presveto Srce Isusovo

„Neka ti misli ne zamara vlastita bijeda, preslaba si da bi govorila. Radije gledaj u moje srce puno dobrote i misli na moje osjećaje i budi blaga i ponizna. Budi milosrdna prema drugima kao što sam ja prema tebi, a kada osjetiš da ti snage malakšu, dođi k izvoru milosrđa i okrijepi dušu svoju i nećeš posustati na putu” (Razgovor milosrdnoga Boga s očajnom dušom, iz Dnevnika sv. Faustine Kowalske, br. 1486).

„Kćeri moja, govori svećenicima o mom neizmjernom milosrđu. Sažiže me oganj milosrđa, želim ga izliti na duše. A duše ne žele povjerovati u moju dobrotu” (Isus sv. Faustini, iz Dnevnika br. 177).

„Duše poput tvoje tražim i želim, ali ih je malo. Tvoje veliko pouzdanje u mene primorava me da ti neprestano dijelim milosti. Imaš veliko i neshvatljivo pravo na moje srce, jer si kći puna pouzdanja” (br. 718).

Jasmina Marijanović; Book.hr