Foto: Shutterstock

Vinograd će iznajmiti drugim vinogradarima

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.

Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.

Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?« Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.«

Kaže im Isus: »Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!«

Riječ Gospodnja. (Mt 21,33-43)

Muka‎. Veliki Ponedjeljak. Ponedjeljak nakon ulaska u Jeruzalem.

1. dan

Isus izlazi brzo iz šatora jednog Galilejca, tamo na visoravni Maslinskog brda gdje se skupljaju mnogi Galilejci prigodom blagdana. Čitavo polje spava pod sjajem mjeseca koji polako zalazi, obavijajući srebrno blistavom bjelinom šatore, drveće i obronke i uspavani grad tamo dolje…

„Tko to tamo ide?!“ kaže prvi koji vidi kako se pojavljuje visok Isusov lik iza ugla jednog kućerka u blizini vrata i prihvati motku što na vrhu ima šiljato kopije, koju je držao naslonjenu uza zid nedaleko od sebe…

Isus prelazi sigurno i nečujno između šatora i šatora i izišavši iz polja silazi brzo strmim stazama prema Getsemaniju, prelazi ga, izlazi iz njega, prelazi preko mostića na Cedronu, te srebrne vrpce što ritmički romoni pod mjesečevim zrakama, stiže do gradskih vrata što ih čuvaju legionari. Možda je ta noćna straža na zatvorenim vratima mjera Prokonzulove predostrožnosti. Četiri vojnika razgovaraju sjedeći na velikom kamenju, koji su postavljeni kao sjedala uz jake zidine i griju se na maloj vatri od suhih grančica koja baca ružičasto svjetlo na sjajne oklope i na stroge kacige ispod kojih proviruju lica koja se svojom italskom fizionomijom toliko razlikuju od hebrejskih.

„Tko to tamo ide?!“ kaže prvi koji vidi kako se pojavljuje visok Isusov lik iza ugla jednog kućerka u blizini vrata i prihvati motku što na vrhu ima šiljato kopije, koju je držao naslonjenu uza zid nedaleko od sebe, zauzimajući pravilan položaj, a njega oponašaju i drugi. I ne dajući vremena Isusu da odgovori, reče: „Ne ulazi se. Zar ne znaš da je druga noćna straža već na izmaku?“

„Ja sam Isus iz Nazareta. Majka mi je u gradu. Idem k Njoj.“

„Oh! Čovjek koji je uskrisio mrtvaca iz Betanije! Jupitera mi! Konačno ću ga vidjeti!“ … „Oh! Bogova mi! Lijep je poput Apolona, ali u svemu sačinjen kao i mi! I nema ni štapa ni kape, ni ikakvog znaka svoje moći!“

„Oh! Čovjek koji je uskrisio mrtvaca iz Betanije! Jupitera mi! Konačno ću ga vidjeti!“ I prilazi mu blizu gledajući ga znatiželjno i obilazeći oko Njega, kao da hoće biti siguran da on nije nešto nestvarno, neobično, nego upravo čovjek kao i drugi. Pa to i kaže: „Oh! Bogova mi! Lijep je poput Apolona, ali u svemu sačinjen kao i mi! I nema ni štapa ni kape, ni ikakvog znaka svoje moći!“

Zbunjen je. Isus ga gleda strpljivo, blago mu se smiješeći. Ostali, koji su manje znatiželjni – možda su Isusa već vidjeli nekom drugom zgodom – kažu:

„Bilo bi dobro da je bio ovdje u polovini prve straže, kada su nosili u grob lijepu djevojku koja je jutros umrla. Vidjeli bismo uskrsnuće…“

Isus blago ponavlja: „Mogu li poći k svojoj Majci?“

Četiri se vojnika prenuše. Najstariji reče: „Doista, po naređenju ne bismo ti smjeli dopustiti. Ali Ti bi svejedno prošao. Onaj koji provaljuje vrata Hada može svakako provaliti i vrata zatvorenog grada. Nisi ni čovjek koji diže bune. Zabrana za tebe, dakle, pada. Nastoji da te ne primijete unutarnje patrole. Otvaraj, Marko Grato. A ti prođi što tiše. Vojnici smo i moramo slušati.“

„Ne bojte se. Vaša dobrota vam se neće promijeniti u kaznu.“

„Mir vama.“ „Mi smo ratnici…“ „Mir koji Ja dajem ne prestaje ni u ratu, jer je to mir duše.“

Legionar oprezno otvara manja vrata na velikim vratima i kaže: „ Prođi brzo. Još malo i naše bdijenje završava i nas će zamijeniti drugi.“

„Mir vama.“

„Mi smo ratnici…“

„Mir koji Ja dajem ne prestaje ni u ratu, jer je to mir duše.“ I Isus uroni u tamu svoda u debljini zida. Prolazi tiho ispred stražarnice kroz čija vrata prodire trepteće svjetlo uljanice, obične svjetiljke obješene na kuki niskog stropa, što dopušta da se vide tijela vojnika koji spavaju na rogožinama prostrtim po tlu, svi omotani svojim plaštevima, s oružjem uz bok. Isus je sada već u gradu… i gubim ga iz vida dok opet promatram ona dva vojnika, od malo prije, kako promatraju je li se On udaljio, prije nego što će ući da probude one koji spavaju da ih smijene.

„Više ga se ne vidi… Što li je htio reći onim riječima? Htio bih to znati…“, kaže mlađi.

„Trebao si ga pitati. On nas ne prezire. Jedini Hebrejac koji nas ne prezire i ne gnjavi ni na kakav način“, odgovara mu drugi već u punoj muževnoj dobi.

„Nisam se usudio. Zar da ja, seljak iz Beneventa, govorim s onim koga smatraju Bogom?“

„Zar bog na magarcu? Ha, ha! Kada bi bio pijan poput Bakha, hajde da. Ali nije pijan. Vjerujem da ne pije ni ‘mulsium’ (piće koje se sastoji od vina pomiješanog s medom). Zar ne vidiš kako je blijed i mršav?“

„Oni, da, piju iako se prave da to ne čine! I pijani od jakih vina ove zemlje i od njihove ‘sicere’ (opijajuće piće, premda nije vino), vidjeli su boga u čovjeku. Vjeruj mi. Bogovi su bajke. Olimp je prazan, a na Zemlji ih nema.“

„Da te čuju!…“

„Zar si još toliko dijete, a pred unapređenjem si pa ne znaš da ni sam Cezar ne vjeruje u bogove, niti u njih vjeruju ni prvosvećenici (pontifeksi), ni gataoci, ni vračevi, ni svećenici (arvali), ni vestalke, niti itko.“

„Pa čemu onda…?“

„Čemu obredi? Jer se to sviđa narodu, a korisni su svećenicima i služe Cezaru da iznudi posluh, kao da bi bio zemaljski bog kojega olimpijski bogovi drže za ruku. Ali prvi koji ne vjeruju jesu oni koje mi štujemo kao službenike bogova. Ja sam pironijanac. Obišao sam svijet. Imam mnogo iskustva. Već mi se kosa bijeli na sljepočicama i dozrela je moja misao. Moj osobni zakonik ima ova tri aksioma: Ljubiti Rim, jedinog boga i jedinu sigurnost, sve do žrtve života… Ništa ne vjerovati, jer je sve opsjena koja nas okružuje, osim svete i besmrtne Domovine. Pa čak i o sebi samima trebamo sumnjati, jer nije izvjesno ni to živimo li mi. Sjetilo i razum nisu dovoljni da bi dali sigurnost da se može doći do spoznaje Istinitog, a živjeti i umrijeti imaju istu vrijednost, jer ne znamo što je to živjeti niti znamo što je to umrijeti“, izgovori on, pokazujući filozofski skepticizam nekog višeg stvorenja…

„Ja, međutim, vjerujem. I bilo bi mi drago znati… Znati za onog Čovjeka koji je malo prije prošao. On sigurno zna Istinito. Nešto neobično izlazi iz Njega. On je kao svjetlo što ulazi unutra!“ Želim bdjeti tamo, izvan zidina (pokazuje na unutrašnju stranu tvrđave) i čekati (Isusa)

Drugi ga gleda nesiguran. Zatim kaže: „Ja, međutim, vjerujem. I bilo bi mi drago znati… Znati za onog Čovjeka koji je malo prije prošao. On sigurno zna Istinito. Nešto neobično izlazi iz Njega. On je kao svjetlo što ulazi unutra!“

„Neka te spasi Eskulap! Ti si bolestan! Tek odnedavna uzašao si iz doline i pri takvom prijelazu lako uhvatiš groznicu, jer se još nisi navikao na podneblje ovog kraja. Ti buncaš. Dođi. Samo toplo vino i arome će ti istjerati u znoju otrov jordanske groznice…“, i gura ga prema stražarnici. Ali on se oslobodi govoreći: „Nisam bolestan. Neću topla drogirana vina. Želim bdjeti tamo, izvan zidina (pokazuje na unutrašnju stranu tvrđave) i čekati čovjeka koji se je nazvao Isusom.“

„Ako ti ga baš nije teško čekati… Ja idem ove probuditi zbog smjene. Zbogom…“

I bučno uđe u stražarnicu budeći kolege i vičući: „Ura je već prošla. Ustajte, trome ljenčine! Umoran sam!“ … Glasno zijeva i proklinje, jer su dopustili da se ugasi oganj i popili sve toplo vino ‘što je tako neophodno da se obriše obilna palestinska rosa’…

Drugi, mladi, legionar, naslonjen na zid što ga osvjetljuje mjesec sa zapada, čeka da se Isus vrati svojim putem. Zvijezde bdiju nad njegovom nadom…

Isus ostaje sam. Polako zakuca, udarcem lakim da ga može čuti samo osoba koja je vrlo budna. Šum unutar sobe, kao od stolice koju se pomakne i tihi šum koraka te prigušen glas…

Isus je međutim stigao u Lazarovu kuću na brdu Sionu i kuca. Levi mu otvara.

„Ti, Učitelju?! Gospodarice spavaju. Zašto nisi poslao kojeg slugu, ako ti je bilo nešto potrebno?“

„Ne bi ga pustili da prođe.“

„Ah, istina je! Ali kako si Ti prošao?“

„Ja sam Isus iz Nazareta. I legionari su me pustili proći. Ali, Levi, to nije za govoriti.“

„Neću nikome reći… Bolji su oni od mnogih naših!“

„Povedi me onamo gdje spava moja Majka i ne budi nikoga u kući.“

„Kako hoćeš, Gospodine. Lazar je naredio svim svojim službenicima u kući da te slušaju u svemu, bez rasprave i otezanja. Malo pred zoru je to naređenje donio sluga, mnogi sluge, svim kućama. Slušati i šutjeti. To ćemo i činiti. Vratio si nam gospodara…“

Čovjek hitro korača širokim hodnicima, nalik galerijama, sjajne Lazarove palače na brdu Sion, a svjetlo što ga nosi u rukama fantastično osvjetljuje namještaj i tapiserije koje rese ove široke hodnike. Čovjek se zaustavi ispred zatvorenih vrata: „Tu je Tvoja Majka“.

„Idi samo“.

„A svjetlo? Zar ga nećeš? Ja se mogu vratiti po mraku. Poznajem ovu kuću. Ovdje sam rođen.“

„Ostavi ga. I ne diži ključa iz vrata. Brzo ću izaći.“

„Znaš gdje ćeš me naći. Zatvorit ću iz opreznosti. Ali bit ću spreman da otvorim vrata čim dođeš.“

Isus ostaje sam. Polako zakuca, udarcem lakim da ga može čuti samo osoba koja je vrlo budna. Šum unutar sobe, kao od stolice koju se pomakne i tihi šum koraka te prigušen glas: „Tko kuca?“ „Ja, Mama. Otvori mi.“

„Prekjučer je pjevala kao zaljubljena grmuša i ljubila me govoreći: ‘Ja sam sretna!’ i bila je željna čuti sve o Tebi. Kako Te je Bog oblikovao. Kako je mene odabrao. I o mojim prvim treptajima srca kao posvećene djevice… Sada razumijem…“

Vrata se odmah otvore. Mjesečina je jedino svjetlo što osvjetljuje sobu i širi svoje zrake na netaknut krevet. Jedna je stolica blizu prozora širom otvorena nad tajnom noći.

„Još nisi spavala? Kasno je!“

„Molila sam… Dođi, Sine moj. Sjedi ovdje gdje sam ja bila“, i pokaže na stolicu pokraj prozora.

„Ne mogu se zadržavati. Došao sam te uzeti da pođemo k Elizi u Ofel. Analija je mrtva. Niste to još znali?“ „Ne. Nitko… Kada, Isuse?“

„Nakon mog prolaska.“ „Nakon tvog prolaska! Za nju si, dakle, bio Anđeo osloboditelj?! Njoj je ova Zemlja bila prava tamnica! Sretne li nje! Željela bih biti na njezinom mjestu! Umrla… naravnom smrću? Hoću reći: ne nesretnim slučajem?“

„Umrla je od radosti, iz ljubavi. To sam saznao kad sam već bio na uzbrdici prema Hramu. Dođi sa mnom. Mama. Mi se ne bojimo da ćemo se onečistiti što ćemo tješiti majku koja je na rukama imala kćer koja je umrla od nadnaravne radosti… Naša prva djevica! Ona što dođe k Tebi u Nazaret, da me pronađe i zamoli za ovu radost… Daleki i vedri dani.“

„Prekjučer je pjevala kao zaljubljena grmuša i ljubila me govoreći: ‘Ja sam sretna!’ i bila je željna čuti sve o Tebi. Kako Te je Bog oblikovao. Kako je mene odabrao. I o mojim prvim treptajima srca kao posvećene djevice… Sada razumijem… Spremna sam, Sine.“

Marija je, govoreći, sredila pletenice što ih je imala spuštene niz ramena i zbog kojih je izgledala tako djevojački i stavila je veo i plašt. Izlaze uz što je moguće manji šum. Levi je već kod vrata. Objašnjava: „Više volim ovako… Zbog svoje žene… Žene su znatiželjne. Postavila bi mi stotinu pitanja. Ovako ne zna…“

Otvori i sprema se da zaključa. Isus kaže: „Tijekom ove iste straže dovest ću svoju Majku natrag.“ „Bit ću budan ovdje blizu. Bez straha.“ „Mir tebi.“

Eliza se samo s mukom drži dovratnika i kada joj Marija ulazeći raskrili ruke, sruči se na njezine grudi s promuklim jecajima, kao ona koja se već toliko isplakala da više nema glasa koji bi dodala svome plaču. Isus zatvara ulaz i strpljivo čeka da njegova Majka smiri taj jad

Idu tihim i praznim ulicama s kojih se mjesec polako povlači, osvjetljujući još jedino vrhove visokih kuća sionskih brežuljaka. Više je rasvijetljeno predgrađe Ofel, sa skromnijim i nižim kućicama.

Evo Analijine kuće. Zatvorena. Mračna. Šutljiva. Uveli cvjetovi još su na dvjema stubama kuće. Možda baš oni što ih je djevica bacila prije smrti, ili oni što su pali s njene pogrebne ležaljke. Isus kuca na vrata. Ponovno kuca… Šuštanje zastora na prozoru. Umorni glas: „Tko kuca?“

„Marija i Isus iz Nazareta“, odgovori Marija. „Oh! Dolazim!…“

Kratko očekivanje, a zatim štropot pomaknutog zasuna. Vrata se otvore pokazujući iscrpljeno Elizino lice. Eliza se samo s mukom drži dovratnika i kada joj Marija ulazeći raskrili ruke, sruči se na njezine grudi s promuklim jecajima, kao ona koja se već toliko isplakala da više nema glasa koji bi dodala svome plaču. Isus zatvara ulaz i strpljivo čeka da njegova Majka smiri taj jad. Jedna soba je blizu vrata. Svi uđu u nju, a Isus nosi svjetlo što ga je Eliza stavila na pod kod ulaza prije nego li je otvorila vrata. Čini se kao da se plač majke ne može zaustaviti. Ona govori Mariji kroz promuklo jecanje. Majka govori Majci. Isus, na nogama naslonjen uza zid, šuti… Eliza ne može pronaći razlog te smrti, koja se tako zbila… I u svojoj boli krivnju baca na Samuela, nevjernog zaručnika: „ Slomio joj je srce, onaj prokleti! Ona nije govorila. Ali, sigurno je patila tko zna od kada! I za radosti, pri uskliku, puklo joj je srce. Neka je proklet dovijeka.“

„Ne, draga. Ne, nemoj proklinjati. Nije tako. Bog ju je toliko ljubio, da je htio upokojiti je. Ali da je i umrla zbog Samuela – nije, ali pretpostavimo to za trenutak – pomisli kakvu je radosnu smrt imala i kako joj je po zlome činu prouzročio sretnu smrt!“

„Nemam više kćeri! Ti koja uživaš u trijumfu svoga Sina i imaš ga zdravog i jakog, Ti ne znaš što je to moja bol! Zašto se nije vratio natrag? U čemu mu se zamjerila i ja s njom, da se nije smilovao mojoj molitvi? “ „Eliza, Eliza! Ne govori… Bol te čini slijepom i gluhom… Eliza, ti ne znaš moju muku. I ne znaš za duboko more koje će postati moja patnja…“

„Ja je više nemam! Meni je mrtva! Meni je mrtva! Ti ne znaš što je to izgubiti kćer! Ja sam dva puta okusila tu bol. Jer, već sam je mrtvu oplakivala, kada ju je tvoj Sin ozdravio. Ali sada… Ali sada… On se nije vratio! Nije imao samilosti… Ja sam je izgubila! Izgubila! Moje stvorenje je već u grobu. Znaš li što je to gledati kako ti umire dijete? Znati da mora umrijeti? Gledati ga mrtvog, kada si vjerovala da je ozdravilo i da je jako? Ne znaš. Ne možeš govoriti… Bijaše lijepa kao ruža koja se tek rascvjetala na prvom suncu, dok se ovog jutra ukrašavala. Htjela je biti urešena s odjećom što sam joj je naručila za svadbu. Htjela se je uresiti vijencem kao zaručnica. Zatim, više je voljela rasplesti već gotovi vijenac i oruniti cvjetne latice i baciti ih na tvoga Sina i pjevala je! Pjevala! Njezin glas je ispunjao kuću. Bila je ljupka kao proljeće. Oči su joj od radosti blistale kao zvijezde i kao mekota od mogranja; bile su joj purpurne usne nad bjelinom zubi, a obrazi joj bili ružičasti i svježi kao mlade ruže što ih krasi rosa. Odjednom je problijedjela kao ljiljan što se tek otvorio. I savila mi se na grudi kao slomljena stabljika… Ni riječi više! Ni uzdaha! Ni boje. Niti pogleda. Bijaše blaga, lijepa kao anđeo Božji, ali bez života. Ti koja uživaš u trijumfu svoga Sina i imaš ga zdravog i jakog, Ti ne znaš što je to moja bol! Zašto se nije vratio natrag? U čemu mu se zamjerila i ja s njom, da se nije smilovao mojoj molitvi?“

„Eliza, Eliza! Ne govori… Bol te čini slijepom i gluhom… Eliza, ti ne znaš moju muku. I ne znaš za duboko more koje će postati moja patnja. Ti si je vidjela blagu i lijepu kako se na tvojim rukama ukočila u miru. Na tvojim rukama. Ja… ja već više od trideset godina promatram svoje Stvorenje i osim tijela glatkog i čistog koje promatram i milujem, ja vidim rane Čovjeka boli što će postati moje Stvorenje.

„Moj Sin! Evo ga! Već je obučen u crveno, kao da je izišao iz krvave kupelji. I brzo, uskoro, još neće ni pocrniti lice tvojega stvorenja u grobu, a ja ću ga vidjeti obučena u grimiz njegove Krvi“

Znaš li ti, koja kažeš da ja ne znam što to znači vidjeti dijete kako dvaput ide u smrt i jedanput kako stvarno umire i ostaje u miru, znaš li ti što za jednu majku znači gledati ovo viđenje kroz toliko godina? Moj Sin! Evo ga! Već je obučen u crveno, kao da je izišao iz krvave kupelji. I brzo, uskoro, još neće ni pocrniti lice tvojega stvorenja u grobu, a ja ću ga vidjeti obučena u grimiz njegove Krvi. Krvi koju sam mu ja dala. I ako si ti prihvatila na srce svoju kćer, znaš li kakva će biti moja bol dok budem gledala kako umire moj Sin kao zločinac na drvetu? Gledaj ga, Spasitelja Svih! U duhu i u tijelu. Jer će tijela onih koje On spasi biti nepokvarljiva i blažena u njegovu kraljevstvu. I pogledaj me! Gledaj ovu Majku koja iz sata u sat prati i vodi – oh! Ja ga ne bih zadržala ni koraka – svoga Sina na Žrtvu! Ja te mogu razumjeti, jadna majko. Ali ti shvati moje srce! Nemoj moga Sina mrziti. Analija ne bi izdržala smrtnu borbu svoga Gospodina. A njezin je Gospodin nju učinio blaženom u času velike radosti.“

Eliza je prestala plakati pred tom objavom. Netremice gleda Mariju, blijedog mučeničkog lica opranog tihim suzama, gleda Isusa koji je samilosno promatra… i kliznu do nogu Kristovih jecajući: „Ali ona mi je mrtva! Umrla mi je, Gospodine! Kao ljiljan, kao slomljeni ljiljan. O tebi su pjesnici rekli da ti se sviđa biti među ‘ljiljanima’! Oh, zaista, Ti, rođen od ljiljana – Marije, silaziš često među rascvjetane lijehe i od grimiznih ruža praviš bijele ljiljane i ubireš ih oduzimajući ih svijetu. Zašto? Zašto, Gospodine? Zar nije pravo da jedna majka uživa u ruži koju je rodila? Zašto poništavati tu grimiznu boju u hladnoj bjelini ljiljanove smrti?“

„Ja sam Uskrsnuće i Život. Tko vjeruje u Mene ako i umre živi i zaista ti kažem da ne umire dovijeka. Tvoja kći živi. Živi dovijeka, jer je vjerovala u Život. Moja će joj smrt biti potpuni život“

„Ljiljani! Bit će simbol onih koji će me ljubiti kao što je moja Majka ljubila Boga. Bijela lijeha Božanskog Kralja.“

„Ali, mi majke ćemo plakati. Mi majke imamo pravo na naša stvorenja. Zašto ih oduzeti životu?“

„Ne želim to reći, ženo. Ostat će kćeri, ali posvećene Kralju kao Djevice u Solomonovim palačama. Sjeti se Pjesme… I zaručnice bit će ljubljene, na Zemlji i u Nebu.“

„Ali, moje stvorenje je mrtvo! Mrtvo je!“ i nastavi s plačem što razdire srce.

„Ja sam Uskrsnuće i Život. Tko vjeruje u Mene ako i umre živi i zaista ti kažem da ne umire dovijeka. Tvoja kći živi. Živi dovijeka, jer je vjerovala u Život. Moja će joj smrt biti potpuni život. Upoznala je radost življenja u Meni prije nego što je upoznala bol vidjeti Me otrgnutog od života. Tvoja bol te čini slijepom i gluhom. Dobro kaže moja Majka. Ali uskoro ćeš reći ono što sam ti poručio ovog jutra: “Vjeruj to, ženo. Užas čeka ovo mjesto. I doći će dan u koji će majke, pogođene kao ti, govoriti: ‘Slava Bogu koji je poštedio našu djecu od ovih dana’. A nepogođene majke vikat će k Nebu: ‘Zašto, o Bože, nisi ubio našu djecu prije ovog časa?’ Vjeruj to, ženo. Vjeruj mojim riječima. Ne podižući između mene i Analije pravi zatvarač koji odvaja: onaj koji nastaje od razlike u vjeri. Vidiš li? Ja sam mogao i ne doći. Ti znaš koliko me mrze. Neka te ne zavara trijumf jednog časa…, u svakom uglu može se kriti zasjeda za Mene. A došao sam ‘sam’, noću, da te utješim i da ti kažem ove riječi. Ja suosjećam s bolima jedne majke. Ali zbog mira duše dolazim ti reći ove riječi. Imaj mir! Mir!“

„Došao sam ‘sam’, noću, da te utješim i da ti kažem ove riječi. Ja suosjećam s bolima jedne majke. Ali zbog mira duše dolazim ti reći ove riječi. Imaj mir! Mir!“ „Daj mi ga Ti, Gospodine! Ja ne mogu! Ne mogu u svojoj boli naći mira…“

„Daj mi ga Ti, Gospodine! Ja ne mogu! Ne mogu u svojoj boli naći mira. Ali Ti, koji vraćaš život mrtvima i zdravlje umirućima, daj mir srcu izmučene majke.“

„Neka tako bude, ženo. Mir tebi.“ Polaže na nju ruke blagoslivljajući je i moleći u šutnji nad njom. Marija je pak poklekla pored Elize zagrlivši je jednom rukom. „Zbogom, Elizo. Ja odlazim…!“

„Zar se nećemo više vidjeti, Gospodine? Ja neću izlaziti iz kuće mnogo dana, a Ti ćeš odavde otići nakon pashalnih blagdana. Ti… si još nešto malo dio moje kćeri…, jer je Analija…, jer je Analija živjela u Tebi i za Tebe.“ Plače. Mirnija; ali koliko plače! Isus je gleda… Miluje je po sijedoj glavi. Kaže joj: „Još ćeš Me vidjeti“.

„Kada?“ „Za osam noći od ove.“

„I još me okrijepiti? I blagosloviti me da mi dadeš snage?“

„Moje će te srce blagosloviti sa svom puninom moje ljubavi koju imam prema onima koji me ljube. Dođi, moja Majko.“

„Sine moj, ako dopuštaš, htjela bih ostati s ovom majkom. Bol je poput velikog vala koji se vraća nakon što se je udaljio Onaj koji daje mir… Vratit ću se za prve straže. Ne bojim se ići sama. Ti znaš da bih prošla kroz cijelu neprijateljsku vojsku da utješim jednog svog brata u Bogu.“ „Neka bude kako hoćeš. Ja idem. Bog bio s vama.“

Izlazi bez buke, zatvarajući za sobom sobna i kućna vrata. Vraća se prema zidinama do ‘Vrata Efrajimskih’ ili ‘Đubrišnih’ ili ‘Smećarskih’, jer sam mnogo puta čula kako se ovo dvoje susjednih vrata označavaju s ova tri imena (Porta di Efraim, Stercoraria i del Letame), možda zato, jer se jedna otvaraju na put prema Jerihonu – što je tamo u dnu, put koji ujedno vodi u Efraim, a druga jer su blizu dolini Hinon – gdje se spaljuje gradsko smeće, a tako su slična da ih zamjenjujem. Nebo se počelo jedva bijeliti tamo na rubu istoka, iako je još prepuno zvijezda. Ulice su obavijene polusjenom mučnijom od noćne tmine, što ju je ublaživao mjesec svojim sjajem. Ali rimski vojnik ima dobre oči i kad spazi Isusa kako se približava vratima, pođe mu u susret.

„Govori bez straha. Što hoćeš od Mene?“ „Znati. Ti si rekao: ‘Mir koji Ja dajem traje i u ratu jer je to mir duše’. Ja bih htio znati koji je to mir i što je to duša…“

„Zdravo. Čekao sam te…“ Zaustavi se neodlučan.

„Govori bez straha. Što hoćeš od Mene?“

„Znati. Ti si rekao: ‘Mir koji Ja dajem traje i u ratu jer je to mir duše’. Ja bih htio znati koji je to mir i što je to duša. Kako može čovjek koji je u ratu biti u miru? Kada se otvara Janov hram zatvara se hram Mira. Te dvije stvari ne mogu u svijetu biti zajedno.“

Govori naslonjen na zelenkasti zidić jednog malog vrta, na puteljku uskom poput poljske staze, među siromašnim kućicama i koji je vlažan, taman, mračan. Osim lakog bljeska koji pokazuje ulaštenu kacigu, ne primjećuje se ništa drugo od ove dvojice koja govore. Sjena pokriva lica i tijela jednom jedincatom crninom. Isusov glas odzvanja tih i jasan u svojoj radosti što baca sjeme svjetla u neznabošca.

„U svijetu, zaista, ne mogu biti mir i rat zajedno. Jedno isključuje drugo. Ali u ratniku može biti mir i kad se bori u naređenom ratu. To može biti moj mir. Jer moj mir dolazi s Neba i ne oštećuje ga tutnjava rata i krvoločnost klanja. On, božanska stvarnost, obuzima božansku stvar koju čovjek ima u sebi, a što se zove duša. Božanska? U meni?

„U tebi postoji božanski dio. A to je duša. Dolazi od Boga. Od istinskog Boga. Zbog toga je božanska, živi dragulj u čovjeku i hrani se božanskim stvarima i od njih živi: vjerom, mirom, istinom…“

„Cezar je božanski. Ja sam seljački sin. Sada sam legionar bez ikakva čina. Ako budem hrabar, moći ću možda postati ‘centurion’ (stotnik). Ali božanski ne.“

„U tebi postoji božanski dio. A to je duša. Dolazi od Boga. Od istinskog Boga. Zbog toga je božanska, živi dragulj u čovjeku i hrani se božanskim stvarima i od njih živi: vjerom, mirom, istinom. Rat je ne uznemiruje. Progonstvo je ne ozljeđuje. Smrt je ne ubija. Samo ono što je zlo, činiti ono što je ružno, to je ranjava ili ubija i lišava je mira što ga Ja dajem. Jer zlo odvaja čovjeka od Boga“.

„A što je zlo?“

„Biti u poganstvu i klanjati se idolima onda kada je dobrota pravoga Boga dala do znanja da postoji pravi Bog. Ne ljubiti oca, majku, braću i bližnjega. Krasti, ubijati, buniti se, bludničiti, biti lažac. To je zlo.“

„Ah, onda ja ne mogu imati tvoj mir! Vojnik sam i zapovijedaju mi da ubijam. Za nas onda nema spasenja?!“

„Budi pravedan u ratu kao i u miru. Izvršavaj svoje dužnosti bez okrutnosti i bez gramzivosti. Dok se boriš i dok osvajaš, misli na to da je neprijatelj sličan tebi i da svaki grad ima majke i djevojke kao što su tvoja majka i tvoje sestre i budi hrabar, a ne budi zvijer. Tako nećeš izaći iz pravednosti i mira i moj mir ostat će u tebi.“

„A zatim?“

„A zatim? Što hoćeš reći?“

„Poslije smrti? Što će biti s dobrom koje sam činio i s dušom za koju Ti kažeš da ne umire ako se ne čini zlo?“

„A što je zlo?“ „Biti u poganstvu i klanjati se idolima onda kada je dobrota pravoga Boga dala do znanja da postoji pravi Bog. Ne ljubiti oca, majku, braću i bližnjega. Krasti, ubijati, buniti se, bludničiti, biti lažac. To je zlo.“

„Živi. Živi ukrašena dobrom što je činila, u radosnom miru, mnogo većem od onog što se uživa na Zemlji.“

„Onda je u Palestini jedan jedini činio dobro! Shvatio sam.“

„Tko?“

„Lazar iz Betanije. Njegova duša nije umrla!“

„Doista on je pravednik. Pa ipak ima ih mnogo koji su poput njega i umiru, a da ne uskrsnu, ali njihova duša živi u pravom Bogu. Jer duša ima drugo prebivalište u Kraljevstvu Božjem. I tko vjeruje u Mene ući će u to Kraljevstvo.“

„Zar i ja, Rimljanin?“

„I ti, ako budeš vjerovao u Istinu.“

„Što je Istina?“

„Poslije smrti? Što će biti s dobrom koje sam činio i s dušom za koju Ti kažeš da ne umire ako se ne čini zlo?“ „Živi. Živi ukrašena dobrom što je činila, u radosnom miru, mnogo većem od onog što se uživa na Zemlji.“

„Ja sam Istina i Put da se dođe k Istini i Ja sam Život i dajem Život, jer tko prihvati Istinu, prihvaća Život.“

Mladi vojnik misli…, šuti… Zatim podiže lice. Lice koje je još čisto mladenačko i smiješak mu je čist, vedar. Reče: „Nastojat ću to zapamtiti i još više znati. Sviđa mi se…“

„Kako se zoveš?“

„Vital. Iz Beneventa sam. Sa sela blizu grada.“

„Zapamtit ću tvoje ime. Učini doista životnim (= vitale) svoj duh hraneći ga Istinom. Zbogom. Nek’ se otvore vrata. Izlazim iz grada.“

„Zdravo!“

Isus ide žurno prema vratima i hita putem koji vodi k Cedronu i Getsemaniju, a odatle prema Polju Galilejaca.

Među brdskim maslinama dostigne Judu iz Keriota, koji se isto tako žurno penje prema Polju koje se budi. Juda se užasnu našavši se pred Isusom. Isus ga gleda netremice, bez riječi.

„Ovo: pitam te jesi li se posvetio otkako sam ti povratio slobodu i novac. I ti me shvaćaš… Ah! Juda! Sjećaj se toga! Pamti to uvijek: ti si bio onaj kojeg sam ljubio više od bilo kojeg od svih ostalih. Primajući čak veću mržnju, jer je to mržnja onoga s kojim sam postupao kao s prijateljem…“

„Nosio sam hranu gubavcima. Ali… dvojicu od njih sam našao u Hinonu, pet u Siloanu. Ostali: ozdravljeni. Još su tamo, ali ozdravljeni toliko da su me molili da upozorim svećenika. Sišao sam u zoru kako bih kasnije bio slobodan. To će podići buku. Tako velik broj zajedno ozdravljenih gubavaca nakon što si ih Ti blagoslovio na očigled tolikih!“

Isus ne govori. Pušta Judu da govori… Ne kaže ni: „Učinio si dobro“, niti što drugo što bi se ticalo Judina djela ili čuda, već se iznenada zaustavi i gledajući netremice apostola i pita ga: „No, dakle? Što se je promijenilo od kada sam ti ostavio slobodu i novac?“

„Što hoćeš reći?“

„Ovo: pitam te jesi li se posvetio otkako sam ti povratio slobodu i novac. I ti me shvaćaš… Ah! Juda! Sjećaj se toga! Pamti to uvijek: ti si bio onaj kojeg sam ljubio više od bilo kojeg od svih ostalih. Primajući čak veću mržnju, jer je to mržnja onoga s kojim sam postupao kao s prijateljem, veću od bilo koje divlje mržnje najzdravijeg farizeja. Pamti i to: Ja te ni sada ne mrzim, nego, koliko je do Sina čovječjega, Ja ti praštam. Sada idi. Nema više ništa što bi trebalo reći među nama. Sve je već učinjeno…“

Juda bi htio nešto reći, ali mu Isus odlučnom gestom daje znak nek’ ide naprijed… Na međi Polja Galilejaca apostoli i dvojica od Lazarovih slugu već su pripravni.

Svijet se okuplja oko njega i jedna mu majka koja je došla iz Cintiuma, pokazuje dijete, koje je, mislim, postalo slijepo zbog neke bolesti. Oči su mu bijele kao u onoga koji ima široku sivu mrenu na zjenici ili leukom (bijelu mrlju na rožnici oka). Isus ga ozdravlja…

„Gdje si bio, Učitelju? I ti, Judo? Bili ste zajedno?“

Isus preteče Judin odgovor: „Ja sam imao nešto reći nekim srcima. Juda je pošao gubavcima… Ali svi su osim sedmorice ozdravili.

„Oh, zašto si išao? I ja sam htio poći!“ kaže Zelota.

„Da bude slobodan sada doći s nama. Hajdemo. Ući ćemo u grad na Ovčja Vrata. Brzo…“, reče još Isus.

Uputi se prvi, prolazeći kroz maslinike koji vode od polja, gotovo na pola puta između Betanije i Jeruzalema, k drugom mostiću kojim se prelazi Cedron, blizu Ovčjih Vrata. Kuće seljaka su razasute su po obroncima. Gotovo sasvim dolje pored vode brzice jedna razgranata smokva nadvisila se nad potokom. Isus se uputi prema njoj, te potraži među širokim i debelim lišćem ne bi li našao koju zrelu smokvu. Ali smokva je sva lišće, mnogo, beskorisno lišće, a nema ni jednog jedinog ploda na granama: „Ti si kao mnoga srca u Izraelu. Nemaš slatkoće za Sina čovječjega, niti samilosti. Ne bilo više nikad ploda na tebi i nitko ga s tebe ne jeo ubuduće“, kaže Isus.

Apostoli se gledaju. Isusov gnjev zbog neplodne smokve, možda divlje, njih zapanjuje. Ali ne govore ništa. Samo kasnije, prešavši Cedron, Petar ga pita: „Gdje si jeo?“

„Nigdje“. „Oh, onda si gladan! Eno tamo pastira s nekoliko koza što pasu. Otići ću iskati mlijeka za Tebe. Brzo ću ja“, i pođe velikim koracima vraćajući se pažljivo s nekom starom zdjelom punom mlijeka. Isus pije i vraća šalicu milujući pastira koji je pratio Petra. Ulaze u grad i penju se u Hram, i nakon što se poklonio Gospodinu, Isus se vraća u dvorište gdje učitelji daju svoje pouke. Svijet se okuplja oko njega i jedna mu majka koja je došla iz Cintiuma, pokazuje dijete, koje je, mislim, postalo slijepo zbog neke bolesti. Oči su mu bijele kao u onoga koji ima široku sivu mrenu na zjenici ili leukom (bijelu mrlju na rožnici oka). Isus ga ozdravlja dotičući očne šupljine svojim prstima. A zatim odmah počinje govoriti…

„Neki je čovjek kupio zemljište i zasadio ga vinogradom, sagradio ondje kuću za težake, toranj za stražare, podrum i mjesto za prešanje grožđa i dade ga obrađivati težacima u koje je imao povjerenja. Zatim otputova daleko…“

„Neki je čovjek kupio zemljište i zasadio ga vinogradom, sagradio ondje kuću za težake, toranj za stražare, podrum i mjesto za prešanje grožđa i dade ga obrađivati težacima u koje je imao povjerenja. Zatim otputova daleko. Kada je došlo vrijeme da vinograd može dati plod, s obzirom da su loze već narasle do roda, gospodar vinograda posla svoje sluge k težacima, da poberu dobitak nakon borbe. Ali težaci opkoliše one sluge i dijelom ih premlatiše teškim kamenjem, jako ih izranivši, a dijelom ih pobiše. Oni što su se mogli živi vratiti gospodaru, ispričaše što im se dogodilo. Gospodar ih izliječi i utješi, te posla druge sluge, još brojnije. A težaci postupiše s ovima

kao i s onim prvima. Tada gospodar vinograda reče: „ Poslat ću im svoga sina. Sigurno će imati obzira prema mome nasljedniku“.

Ali, težaci, vidjevši gdje dolazi sin i znajući da je baštinik, sazvaše jedan drugoga, govoreći: ‘Dođite. Skupimo se nek’ nas bude mnogo. Izvucimo ga vani, na udaljeno mjesto i ubijmo ga. Njegova baština će ostati nama’. I primivši ga s hinjenim počastima, opkoliše ga kao da će mu prirediti proslavu, zatim ga svežu, nakon što su ga izljubili, te ga nemilo izbičuju i odvedu s tisuću pogrda na mjesto mučenja i ubiše ga.“

„Sada mi recite vi. Onaj otac i gospodar koji će jednog dana primijetiti da mu se sin i nasljednik njegova imutka ne vraća i otkriti da su njegovi sluge-težaci, oni kojima je dao plodnu zemlju na obrađivanje u njegovo ime, koristeći se njome koliko je bilo potrebno i dajući koliko je pravo svome gospodaru, ubili njegova sina, što će učiniti?“

„Sada mi recite vi. Onaj otac i gospodar koji će jednog dana primijetiti da mu se sin i nasljednik njegova imutka ne vraća i otkriti da su njegovi sluge-težaci, oni kojima je dao plodnu zemlju na obrađivanje u njegovo ime, koristeći se njome koliko je bilo potrebno i dajući koliko je pravo svome gospodaru, ubili njegova sina, što će učiniti?“

Isus prostrjeljuje svojim plavetnim, poput sunca upaljenim očima, sakupljene, a naročito skupine najutjecajnijih Židova, farizeja i pismoznanaca što su bili među svjetinom. Nitko ne govori. „Recite, dakle! Barem vi, učitelji Izraela. Recite riječ pravde koja će uvjeriti narod o pravednosti. Ja bih mogao izreći riječ koja, prema vašem mišljenju, nije dobra. Recite, dakle, vi, da narod bude uvučen u zabludu.“

Pismoznanci, primorani, odgovore ovako: „Kaznit će zločince davši da ih na okrutan način pogube, a vinograd će dati drugim težacima koji će mu ga časno obrađivati i davati mu plod zemlje koja im je povjerena.“

„Dobro ste odgovorili. Tako je napisano u Pismu: ‘Kamen što ga odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo: kakvo čudo u očima našim!’

Budući da je, dakle, tako napisano i vi to znate i smatrate ispravnim da budu okrutno kažnjeni oni težaci, ubojice sina-nasljednika gospodara vinograda i da vinograd bude predan drugim težacima koji će ga časno obrađivati, evo, zbog toga vam kažem: Oduzet će se od vas Kraljevstvo Božje i bit će predano narodu koji će iz njega proizvoditi plodove. I tko na taj kamen padne razmrskat će se, a na koga kamen padne, satrt će ga“.

„Oduzet će se od vas Kraljevstvo Božje i bit će predano narodu koji će iz njega proizvoditi plodove. I tko na taj kamen padne razmrskat će se, a na koga kamen padne, satrt će ga“ Poglavari svećenički, farizeji i pismoznanci, odista herojskom suzdržljivošću ne reagiraju. Toliko može volja koja želi postići neki cilj!

Poglavari svećenički, farizeji i pismoznanci, odista herojskom suzdržljivošću ne reagiraju. Toliko može volja koja želi postići neki cilj! Drugih su se puta, zbog mnogo manjih stvari protivili, a danas, kada im Gospodin Isus kaže da će im biti oduzeta vlast, ne nabacuju se pogrdama, ne postupaju nasilno, ne prijete, lažno strpljivi jaganjci, koji pod licemjernom odjećom blagosti skrivaju nepromjenjivo vučje lice. Ograničavaju se samo na to da Mu priđu bliže, dok On nastavlja hodati naprijed i natrag slušajući ovo i ono od mnogih hodočasnika, koji se skupiše u prostranom dvorištu, a od kojih mnogi ištu savjeta u pitanjima duše ili u vezi s obiteljskim ili društvenim problemima. Nakon što su ga čuli kako daje savjet jednom čovjeku u zapletenom slučaju nasljedstva što je prouzročilo razdor i mržnju među raznim nasljednicima poradi očeva sina što ga je imao s kućnom sluškinjom, ali ga i posinio, a s kojim zakoniti sinovi ne žele imati posla, niti da bude subaštinik u diobi kuća i zemljišta, neki čekaju da bi mogli nešto reći. Braća ne žele imati više ništa zajedničko s vanbračnim djetetom, a ne znaju kako to riješiti, jer ih je otac prije svoje smrti pod zakletvom obvezao da, kao što je on uvijek po jednakoj mjeri dijelio kruh nezakonitome i zakonitima, da tako moraju i oni podijeliti s njim baštinu, na jednaki način.

„Žrtvujte svi jedan komad zemlje, prodajte ga i tako sakupite novčanu vrijednost koja će odgovarati petini čitavog imetka i dajte to nezakonitome i recite mu: ‘Evo tvojeg dijela. Nije ti uskraćeno tvoje, niti je učinjeno krivo volji našeg oca. Idi i Bog bio S tobom!’ I budite velikodušni u davanju. Dajte mu i više od prave vrijednosti njegova dijela…“

Isus, onome što ga pita u ime ostala tri brata, kaže: „Žrtvujte svi jedan komad zemlje, prodajte ga i tako sakupite novčanu vrijednost koja će odgovarati petini čitavog imetka i dajte to nezakonitome i recite mu: ‘Evo tvojeg dijela. Nije ti uskraćeno tvoje, niti je učinjeno krivo volji našeg oca. Idi i Bog bio S tobom!’ I budite velikodušni u davanju. Dajte mu i više od prave vrijednosti njegova dijela. Učinite to pred svjedocima koji neka budu pravedni i nitko neće moći, ni na Zemlji, ni na drugom mjestu, podići glas prigovora i smutnji. I imat ćete mir među sobom i u sebi i nećete imati grižnju savjesti da niste poslušali svoga oca, a nećete imati među sobom onoga, koji, makar je uistinu nevin, uzrok vam je većeg uznemirenja nego što bi ga prouzročio lopov, ubačen među vas.“ Čovjek kaže: „To kopile je doista ukralo našoj obitelji mir, zdravlje našoj majci koja je umrla od boli i mjesto koje nije njegovo“.

„Čovječe, nije on kriv, nego onaj koji ga je rodio. On nije tražio da se rodi i da bi nosio žig nezakonitog sina. Bila je to požuda vašeg oca, koja ga je rodila da bi ga predala boli i da bi vam zadala bol. Budite dakle pravedni prema nevinome, koji već oštro ispašta tuđi grijeh. Ne proklinjite ni duh vašeg oca. Bog mu je sudio. Nisu potrebni gromovi vaših prokletstava. Poštujte oca, uvijek, pa makar bio kriv, ne zbog njega samoga, nego jer je na Zemlji predstavljao vašeg Boga, s obzirom da vas je stvorio po Božjem naređenju i s obzirom da je bio gospodar vaše kuće. Roditelji su neposredno iza Boga. Pamti Deset zapovijedi. I ne griješi. Idi u miru.“

Tada se približiše svećenici i pismoznanci da ga pitaju: „Čuli smo Te. Rekao si pravo. Mudriji savjet nije mogao dati ni Salomon. Ali sada nam reci. Ti koji činiš čudesa i daješ savjete kakve je jedino mudri kralj mogao davati, s kojom vlašću činiš te stvari? Odakle ti takva vlast?“

Tada se približiše svećenici i pismoznanci da ga pitaju: „Čuli smo Te. Rekao si pravo. Mudriji savjet nije mogao dati ni Salomon. Ali sada nam reci. Ti koji činiš čudesa i daješ savjete kakve je jedino mudri kralj mogao davati, s kojom vlašću činiš te stvari? Odakle ti takva vlast?“

Isus ih nepomično gleda. Ne, ni nestrpljivo ni prezirno, nego vrlo dostojanstveno. Kaže: „I Ja želim vama postaviti jedno pitanje i ako mi odgovorite, Ja ću vam reći s kakvom vlašću Ja, čovjek bez ovlaštenja službe i siromah – jer to je ono što hoćete reći – činim ove stvari. Recite: Krštenje Ivanovo, odakle je dolazilo? S neba ili od čovjeka koji ga je dijelio? Odgovorite mi. Kojom ga je vlašću Ivan davao kao očišćujući obred da bi vas pripravio na dolazak Mesije, kada je Ivan bio još siromašniji, još neukiji od Mene i bez ikakve službe, s obzirom da je živio u pustinji od svoga djetinjstva?“

Pismoznanci i svećenici se savjetuju između sebe. Ljudi se tiskaju uokolo razrogačenih očiju i dobro otvorenih ušiju, spremni na protest i na odobravanje: ako se pismoznanci budu izrazili nepovoljno o Krstitelju ili ako budu vrijeđali Učitelja, ili ako se ukaže da su poraženi pitanjem božanski mudrog Rabija iz Nazareta. Zapaziti je posvemašnju šutnju ove mase u očekivanju odgovora. Tako je duboka ta šutnja da se čuje disanje i šaputanje svećenika ili pismoznanaca koji međusobno razgovaraju, a da se gotovo i ne služe glasom, a u isto vrijeme pogledavaju na narod neposredno shvaćajući njihove osjećaje, koji samo da ne eksplodiraju. Napokon se odluče da odgovore. Okrenuše se prema Kristu, koji se naslonio na jedan stup ruku skrštenih na grudima i promatra ih netremice i ne gubeći ih s očiju, … i kažu: „Učitelju, ne znamo kojom je vlašću Ivan to činio niti odakle je dolazilo njegovo krštenje. Nitko nije pomišljao da pita Krstitelja dok je bio živ, a on od sebe nije to nikada rekao.“

„Niti ću ja vama reći kojom vlašću činim takve stvari.“ I okrene im leđa pozivajući k Sebi dvanaestoricu i prolazeći kroz mnoštvo koje mu kliče, izlazi iz Hrama.

„Recite: Krštenje Ivanovo, odakle je dolazilo? S neba ili od čovjeka koji ga je dijelio? Odgovorite mi. Kojom ga je vlašću Ivan davao kao očišćujući obred da bi vas pripravio na dolazak Mesije, kada je Ivan bio još siromašniji, još neukiji od Mene i bez ikakve službe, s obzirom da je živio u pustinji od svoga djetinjstva?“

Kada su već vani, s druge strane Probatike (ribnjaka), jer su izašli s one strane, kaže mu Bartolomej: „Postali su vrlo razboriti tvoji protivnici. Možda se počinju obraćati Gospodinu koji Te je poslao i počinju priznavati Te za svetog Mesiju“.

„Istina je. Nisu raspravljali ni o tvojem pitanju ni o tvojem odgovoru…“, kaže Matej.

„Tako neka bude. Lijepo je da se Jeruzalem obraća Gospodinu, Bogu svome“, kaže još Bartolomej.

„Nemojte se zavaravati ! Taj soj Jeruzalema se nikada neće obratiti. Nisu odgovorili drukčije, jer su se bojali mnoštva. Čitao sam njihove misli iako nisam čuo njihove prigušene riječi.“

„I što su govorili?“ pita Petar.

„Ovo su govorili. Želim da vi to znate, da biste ih do dna poznavali i da možete budućim pokoljenjima dati točni opis srdaca ljudi moga vremena. Oni mi nisu odgovorili zato što bi se obraćali Gospodinu, nego jer su između sebe govorili: ‘Ako mi odgovorimo: ‘Krštenje je Ivanovo došlo s Neba’, Rabi će nam odgovoriti: ‘Pa zašto onda niste vjerovali u ono što je dolazilo s neba i što je pokazivalo na pripravu za mesijansko vrijeme?’, a ako kažemo: ‘Od ljudi’, tada će se mnoštvo pobuniti govoreći: ‘Pa zašto onda ne vjerujete u to što je Ivan, naš prorok, rekao o Isusu iz Nazareta?’ Dakle, bolje je reći: ‘Ne znamo”. Evo to su govorili! Ne zbog svoga obraćanja Bogu, nego iz kukavnog računa da ne moraju priznati svojim vlastitim ustima da sam Ja Krist i da činim ono što činim, jer sam Jaganjac Božji o kome je govorio Preteča. Stoga Ja nisam htio reći kojom vlašću činim ova djela. Već sam mnogo puta to rekao među ovim zidinama i po svoj Palestini i moja čudesa govore još više od mojih riječi. Od sada to neću više govoriti svojim riječima. Ostavit ću da govore proroci i moj Otac i znakovi s Neba. Jer je došlo vrijeme u kome će svi znakovi biti dani. Oni izrečeni po prorocima i označeni simbolima naše povijesti i oni koje sam Ja rekao: znak Jonin, sjećate se onoga dana u Kedešu? To je znak koji čeka Gamalijel. Ti, Stjepane, ti Herma i ti Barnaba što si ostavio kolege, danas, da bi me slijedio, sigurno ste mnogo puta čuli rabija da govori o tom znaku. Pa dobro: znak će brzo biti dan.“

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor: https://sites.google.com/site/jeshuahdinazareth/emaus

Uključite se u našu Viber zajednicu.

Book.hr

Posjetite naš novi web-shop; pronađite knjigu za sebe: figulus.hr