Osobni razvoj

ISUS NAS PROMATRA I U BISTRIČKOJ BAZILICI // Koga bi Isus danas bičem protjerao iz hrama? „Kad osjetimo da smo ljubljeni i kad dopustimo da nas Njegova ljubav ispuni, tada dobivamo novi pogled na sve što nam se događa…”

Koga bi Isus danas bičem protjerao iz hrama?

Subota je nakon blagdana Male Gospe. Moji roditelji i ja pošli smo automobilom na hodočašće na Mariju Bistricu. Volimo otići kad se smire ljetne vrućine i kad ima manje gužve. Najprije, naravno, idemo na Kalvariju…


Moj okršaj s kaubojem

Nešto je tajanstveno u prirodi koja je već obavijena prvom jesenskom maglom. Dok u tišini i miru molimo i promišljamo u Kristovoj muci, kraj jedne od postaja protrči sićušna vjeverica i nasmije nas svojom zaigranošću. I usred razmatranja muke Kristove, Stvoritelj nam daje do znanja koliko je maštovit.

Zatim odlazimo u baziliku, obilazimo oko oltara i sve Joj „tužimo”.

Crkva je doduše neobično popunjena za ovakav sivi dan i ranu uru, no ipak, nalazimo svoje mjesto. Uskoro ipak ustajem, i odlazim stajati naslonivši se bokom na jednu od klupa.

Nastojim utišati buku u sebi, želim Ga čuti i ne dopustiti da Ga moja buka priječi da mi progovori. I dok se tako hrvam, osjetim kako me netko udara po boku i otresito mi govori neka se pomaknem naprijed. Starija žena iz klupe. Cijelo vrijeme ultra glasno priča, a sad se još pravi kaubojem i uzima si za pravo tako me grubo prekidati. Pogledam u njezinu smjeru: ženi do nje to je silno zabavno, no moj prijeki pogled brzo joj briše smijeh s lica. Vraćam se natrag želji za tišinom, no u bazilici je sve samo ne tišina. Ljudi bezobrazno glasno pričaju. A onda spazim mjesto u klupi u desnoj strani lađe. Idem, sjednem da me neki kauboj opet ne bi grubo prodrmao… I usput zaključim da ako sada ne nastane tišina, onda ću fino ustati i izaći van jer vani znam da nije tiho pa mi buka neće toliko smetati: Nekako je normalno da je vani glasno, a unutra tiho, pa ću to u svom kompliciranom umu, lakše „posložiti”…

Konačno: tišina!

Uskoro sjedimo sve troje, i tata i mama i ja u istoj klupi. Započinje krunica prije sv. mise. A u bazilici opet isto – bezobrazno glasno. Ljudi u klupi iza nas toliko glasno pričaju da sam u nekoliko mahova pomislila da se nalazim na sajmištu, a ne na svetom mjestu. Čujem po glasu da je, naravno, opet riječ o ženama. One pričaju o tome što su do sad uspjele sve „obaviti” na Mariji Bistrici, pa što još sve imaju u planu, pa su srele ovog i onog. I sve to skroz na glas dok narod nastoji moliti krunicu. Žena u klupi ispred nas ljutito se okrene gledajući prema ženama. Nakon nekoliko minuta muškarac pored mene ustane i prijekim glasom upita žene jesu li one na paši ili su u crkvi. I fino ih zamoli da ne ometaju ljude dok mole. Žene utihnule, doista su utihnule. Bio je to melem za moje uši, konačno tišina. Ne čuje se ništa osim jednolične molitve koju upućujemo Kraljici Hrvata.

I dok nižemo zrnca, razmišljam o Isusu. U jednom trenu čak sam i vizualizirala Njegov bič kojim je nekad davno istjerao trgovce iz hrama. Pomislih u sebi: „O, Isuse, pa ti ovo moraš gledati i slušati svaki dan. I ne samo u ovoj crkvi, već u svakoj crkvi. Uvijek ima ljudi koji ne poštuju svetost mjesta. A Ti? Ti opet šutiš i ništa ne kažeš.”

Imaš li ljubavi i za one koji te iritiraju?

Dok bivam fascinirana Njegovom blagošću i strpljivošću, postaje mi jasno da smo Njemu jednako dragi i mi „prepobožni”, koji znamo gdje se nalazimo i koji znamo Kome upućujemo svoje riječi, kao i oni kojima je hodočašće uvijek nešto kao turizam, izlet…

Postiđena i svojim reakcijama ponovno sam shvatila važnu lekciju. Nije važno uvijek sve znati i svaku molitvu savršeno ispravno izmoliti, ponekad je potrebno ono najmanje, a najteže – imati ljubavi.

Imati ljubavi i za one koji nas iritiraju, i za one koji ne razumiju i koji se ponašaju kao da je cijeli svijet njihov. Jer… Uvijek ćemo u svom životu naići na „glasne kauboje”. No umjesto borbe s njima, mnogo je važnije samo ih u srcu blagosloviti i sa svojim Isusom dalje nastaviti. Tko smo to mi da i opet sudimo? Obični smo ljudi kao i svi oni koji nas okružuju, a tako često sudimo, mrzimo, ne praštamo, „krojimo” pravdu prema svojim, „savršenim” mjerilima.

Kad osjetimo da smo ljubljeni i kad dopustimo da nas Njegova ljubav ispuni, tada dobivamo novi pogled na sve što nam se događa. Doduše, to nekad potraje malo duže, kao na primjer ovo kod mene… Ali ako je srce otvoreno, tada Ljubav nemoguće čini mogućim.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh