Razmišljamo o evanđelju

NEDJELJNO EVANĐELJE PREMA VIĐENJIMA POZNATE MISTIČARKE

ISUS LIJEČI SLIJEPCA „Tko ne bude urezao moj znak i vjeru u Mene, neće to više moći učiniti u tami i smetenosti, ruševini“ »Ja sam Svjetlo koje je došlo na svijet... Poslije će doći noć u kojoj se više neće moći raditi, tama i tko ne bude urezao moj znak i vjeru u Mene, neće to više moći učiniti u tami i smetenosti, boli, napuštenosti i ruševini koja će pokrivati ova mjesta i smesti će duhove grčevima tjeskobe«. Jesi li Ga ti pronašao? Njega – Svjetlost samu, Mir, Snagu, Život? Požuri dok još ima vremena. »Dostigni slijepca od rođenja i dovedi ga ovamo«…

Foto: www.churchofjesuschrist.org


 

IV. korizmeni tjedan (godina A), 22. ožujka 2020.
Iv 9, 1-41
Ode, umije se, pa se vrati gledajući.

 

»Isus izlazi zajedno sa svojim apostolima i s Josipom iz Seforija usmjeren prema sinagogi. Dan, proziran i vedar, razveseljuje kao obećanje proljeća poslije vjetrovitih i oblačnih zimskih dana.

Ući u zelenilo, u širinu, na slobodu, izvan uskih ulica među visokim kućama. Mislim da je poljska ograda koja je bila oko Jeruzalema bila namjerno sagrađena od građana koji su htjeli…

Mnogi Jeruzalemci su, dakle, po ulicama, tko na putu u sinagogu, tko na povratku iz nje ili iz drugih mjesta, tko s obitelji, s nakanom da iziđe iz grada da uživa sunce u polju. Iz kuće Josipa iz Seforija vidi se kako, kroz Vrata Herodova, izlazi narod na veselu zabavu izvan zidina, na otvorenom. Ući u zelenilo, u širinu, na slobodu, izvan uskih ulica među visokim kućama. Mislim da je poljska ograda koja je bila oko Jeruzalema bila namjerno sagrađena od građana koji su htjeli pomiriti mjeru subotnjeg hoda s njihovom željom za zrakom i suncem, koje uzimaju na otvorenom, a ne samo s terasa na krovovima kuća.

Ali, Isus ne ide prema Herodovim vratima. Dapače, okreće leđa njima usmjerujući se prema nutrini grada. Ali, nije učinio ni nekoliko koraka širom ulicom u koju ulazi uličica gdje je kuća Josipa iz Seforija, kad ga, Juda iz Kerijota, upozorava na mladića koji ide prema njima dirajući zid štapom, dižući lice bez očiju prema gore, što je tipični hod slijepaca.

»Učitelju, promatraj ga. Kapci su mu srasli. Čak bih rekao da nema kapaka. Čelo…«

Haljine su mu siromašne, makar čiste i mora da je osoba poznata mnogima u Jeruzalemu, jer ga više od jednoga pokazuje prstom, a neki mu prilaze govoreći: »Čovječe, danas si pogriješio put. Ulice Morije su već nadiđene. Već si u Bezeti.«

»Danas ne tražim novčanu milostinju«, odgovara slijepac sa smiješkom i nastavlja uvijek s tim smiješkom prema sjeveru grada.

»Učitelju, promatraj ga. Kapci su mu srasli. Čak bih rekao da nema kapaka. Čelo se sjedinjuje s licem bez ikakve udubine i izgleda da ispod nema očnih jabučica. Rođen je tako nesretan. I umrijet će, a da nije vidio nijednom sunčeva svjetla, niti lica čovječjega. Reci mi, Učitelju, mora da je sagriješio kada je tako kažnjen. Ali, ako je slijep rođen, kao što sigurno jest, kako je mogao sagriješiti prije nego li se rodio? Možda su sagriješili njegovi roditelji i Bog ih je kaznio što im se sin tako rodio?«

I ostali apostoli, te Izak i Marcijam su se zbili uz Isusa da bi čuli odgovor.

»Ja sam Svjetlo koje je došlo na svijet… Poslije će doći noć u kojoj se više neće moći raditi, tama i tko ne bude urezao moj znak i vjeru u Mene, neće to više moći učiniti u tami i smetenosti, boli, napuštenosti i ruševini koja će pokrivati ova mjesta i smesti će duhove grčevima tjeskobe.…«

I, požurivši korak, kao privučeni visinom Isusovom, koja se ističe iznad mnoštva, dolaze dva Jeruzalemca civilnog zvanja koji su bili malo iza slijepca. Među ovima je i Josip iz Arimateje koji se ne približuje, ali, naslonivši se na jedna visoka vrata s dvije stube, okreće pogled na sva lica promatrajući sve. Isus odgovara i jasno se čuju riječi u šutnji koja je nastala:

»Nije sagriješio ni on, ni njegovi roditelji, više nego što griješi svaki čovjek, a možda i manje. Jer je siromaštvo često uzda protiv grijeha. Ali, on je tako rođen da se još jednom u njemu očituju snaga i djela Božja. Ja sam Svjetlo koje je došlo na svijet da oni iz svijeta koji su zaboravili Boga ili su izgubili njegovu duhovnu sliku, progledaju i da zapamte, i da oni koji traže Boga ili su već Njegovi, budu utvrđeni u vjeri i ljubavi. Otac me je poslao da u danu koji je još dodijeljen Izraelu Ja nadopunim spoznaju Boga u Izraelu i u svijetu. Evo, dakle, Ja trebam ispuniti djela Onoga koji me je poslao, svjedočiti da Ja mogu što može i On, jer sam jedno s Njim. I da svijet spozna i vidi da Sin nije različit od Oca i da vjeruje u Mene po onome što Ja jesam. Poslije će doći noć u kojoj se više neće moći raditi, tama i tko ne bude urezao moj znak i vjeru u Mene, neće to više moći učiniti u tami i smetenosti, boli, napuštenosti i ruševini koja će pokrivati ova mjesta i smesti će duhove grčevima tjeskobe. Ali, dok sam Ja u svijetu, Ja sam Svjetlo i Svjedočanstvo, Riječ, Put i Život, Mudrost, Snaga i Milosrđe. Idi, dakle i dostigni slijepca od rođenja i dovedi ga ovamo.«

»Isus ne traži ništa od čovjeka. Odmah mu namaže malo blata što ima na kažiprstima, na zatvorene kapke i naredi mu: »A sada idi, što brže možeš, na ribnjak Siloe, ne zaustavljajući se razgovarati ni s kim«

»Idi ti, Andrijo. Ja želim ostati ovdje i vidjeti ono što čini Učitelj«, odgovara Juda pokazujući Isusa koji se nagnuo prema prašnom putu, koji je pljunuo u hrpicu praha i prstom miješa prah i slinu praveći lopticu blata. I dok Andrija, uvijek poslušan, ide dovesti slijepca koji skreće u uličicu gdje je kuća Josipa iz Seforija, Isus prihvati to blato s dva kažiprsta ostajući tako, s rukama kako ih drže svećenici u Svetoj Misi, na Evanđelju ili Poslanici. Ali, Juda se povlači sa svoga mjesta govoreći Mateju i Petru: »Dođite ovamo, vi koji ste malog rasta i bolje ćete vidjeti.«

I stavi se iza svih, gotovo skriven od sinova Alfejevih i Bartolomeja koji su visoki. Andrija se vraća vodeći za ruku slijepca koji se trudi govoreći: »Ne želim novca. Pusti me, želim ići. Znam gdje je onaj koji se zove Isus. I idem pitati…«

»Ovo je Isus, ovaj, koji je pred tobom«, kaže Andrija zaustavljajući se pred Učiteljem. Isus, suprotno od običnoga, ne traži ništa od čovjeka. Odmah mu namaže malo blata što ima na kažiprstima, na zatvorene kapke i naredi mu: »A sada idi, što brže možeš, na ribnjak Siloe, ne zaustavljajući se razgovarati ni s kim.«

Slijepac, s licem zamazanim blatom, ostaje čas šokiran i otvara usne da bi govorio. Zatim ih zatvara i sluša. Prvi koraci su polagani, kao onoga koji je zamišljen ili razočaran. Zatim, požuruje korak, dodirujući štapićem zid, uvijek sve brže, koliko to može slijepac, možda više, kao da se osjeća vođenim… Dva Jeruzalemca se smiju sarkastično mašući glavom i odlaze, Josip iz Arimateje, i to me čudi, slijedi ih, a da nije ni pozdravio Učitelja, idući za njima ili prema Hramu, dok je iz tog smjera došao. Tako i slijepac, kao i ona dvojica, kao i Josip Arimatejac, idu prema jugu grada, dok Isus ide prema zapadu i gubim ga s vida, jer volja Gospodnja je da slijedim slijepca i one koji idu za njim.

»Vidim! Vidim! Ovo je, dakle, zemlja! Ovo je svjetlo! Ovo je trava koju sam poznavao samo po njezinoj svježini…«

Nadišavši Bezetu, svi ulaze u dolinu koja je između Morije i Siona – čini mi se da sam je u drugim zgodama čula da ju zovu Tiropej – prolaze čitavu sve do Ofela, idu uz njega, izlaze na ulicu koja ide do izvora Siloe, uvijek se držeći sljedećeg reda: najprije slijepac koji mora da je poznat u onom napučenom dijelu, zatim dvojica, a zadnji, na nekoj udaljenosti, Josip iz Arimateje.

Josip se zaustavlja kod jedne bijedne kućice, poluskriven od jednog plota šimšira koji je izbočen opkoljujući vrt siromašne kuće. Ali, dvojica idu baš blizu izvora i promatraju slijepca koji se oprezno približava širokom bazenu i opipavajući vlažan zid spušta u zdenac jednu ruku i izvlači je s vodom i pere oči, jedan, dva, tri puta. Treći put pritišće uz lice i drugu ruku, puštajući da mu padne štap i izvikujući krik kao od boli. Zatim lagano makne ruke i prvotni krik boli se promijeni u krik radosti: »Oh! Svevišnji! Ja vidim!«, i baci se na zemlju kao pobijeđen od emocija. Ruke su stavljene da zaštite oči, pričvršćene uz sljepoočice, zbog tjeskobe što vidi, zbog patnje svjetla i opetuje: »Vidim! Vidim! Ovo je, dakle, zemlja! Ovo je svjetlo! Ovo je trava koju sam poznavao samo po njezinoj svježini…«

Ustaje i ostajući pognut, kao netko tko nosi teret, svoj teret radosti, ide na potok koji odnosi višak vode i promatra ga kako teče bljeskajući se i mrmlja: »A ovo je voda … Evo! Tako sam je osjećao među prstima (u nju uranja ruku), hladnu i koju ne možeš držati, ali te nisam poznavao… Ah! Lijepa! Lijepa! Kako je sve lijepo!«

Podigne lice i vidi stablo… ide blizu njega, dira ga, ispruži ruku i povuče sebi jednu grančicu, gleda je i smije se, smije i brani oči od sunca i gleda nebo, sunce i dvije suze silaze iz otvorenih djevičanskih trepavica promatrajući svijet… I spušta oči na travu gdje se jedan cvijet njiše na vlati i vidi samoga sebe odraženog na vodi potočića i gleda se i kaže: »Takav sam ja!«, i promatra zadivljen jednu grlicu, koja je došla piti malo podalje i malu kozu, koja kida posljednje lišće s divljeg ružičnjaka i jednu ženu koja dolazi na izvor sa sinčićem u naručju. I ta žena ga prisjeća na njegovu majku, njegovu majku nepoznata lica, a on uzdižući ruke prema nebu viče: »Blagoslovljen si, Svevišnji, za svjetlo, za majku i za Isusa!«, i trči odatle, ostavljajući na zemlji svoj već nepotrebni mu štap…

»Velika radost za roditelje. Sada će moći pomoći ocu i zasluživati svoj kruh…« »Ona siromašna žena! Došlo joj je slabo od radosti«

Dvojica nisu čekala da vide sve ovo. Čim su zapazili da čovjek vidi, otrčali su prema gradu. Josip, pak, ostaje sve do kraja i kada slijepac, koji nije više slijepac, prođe ispred njega kao strijela ulazeći u labirint malih ulica napučenog dijela Ofela, napušta svoje mjesto i ide za njim prema gradu, veoma zamišljen … Četvrt Ofel, uvijek bučna, sada je upravo u metežu. Tko trči na desno, tko na lijevo. Pitanja, odgovori: »Ali, bit će da ste ga zamijenili s nekim drugim…«

»Ne, kažem ti. Govorio sam s njim pitajući ga: „Jesi li upravo ti, Sidonija zvani Bartolomej?”, i on mi je odgovorio: „Ja sam”.

Želio sam ga zapitati kako se to dogodilo, ali je odjurio dalje.«

»Gdje je sada?«

»Kod majke, zacijelo.«

»Tko? Tko ga je vidio?«, pitaju novonadošli.

»Ja. Ja«, kaže više njih odgovarajući.

»Ali, kako se to dogodilo?«

»…Vidio sam kako trči bez štapa s dva oka na licu i rekao sam: „Gle! Takav bi bio Bartolomej ako…”«

»Kažem ti da se sva tresem. Ulazeći je zaviknuo: „Majko, vidim te!”«

»Velika radost za roditelje. Sada će moći pomoći ocu i zasluživati svoj kruh…«

»Ona siromašna žena! Došlo joj je slabo od radosti. Oh! Jedna stvar! Jedna stvar! Išla sam pitati malo soli i…«

»Trčimo čuti njega…«

»Osjetio sam dva prsta pokrivena vlažnom zemljom kako me diraju… Ali, sam klonuo, jer sam se nadao da ću odmah progledati i gotovo sam mislio da je to ruganje… Ali, osjetio sam u svojoj nutrini jednu vrst glasa koji mi govori…«

Josip iz Arimateje se nalazi zahvaćen ovom bukom i ne znam je li to iz znatiželje ili povodeći se za drugima, slijedi struju i završava u slijepoj uličici, koja bi, kada bi se nastavila, završila u Cedronu, gdje se mnoštvo skuplja nadmašujući svojim govorom šum voda potoka, koji je narastao zbog jesenskih kiša. I Josip tamo dolazi kada iz jedne druge uličice koja ulazi u ovu dolaze ona dvojica od prije s drugom trojicom: jedan književnik, jedan svećenik i još jedan kojega ne mogu identificirati po haljinama. Oni prave sebi mjesta nadmoću i nastoje ući u kuću nabijenu ljudima. Kuća je načinjena od jedne široke kuhinje, crne kao paklina, s jednim uglom odijeljenim grubom daščanom pregradom iza koje je jedan ležaj i vrata koja vode u drugu sobu s leđnim većim krevetom. Jedna vrata, otvorena na suprotnom zidu, pokazuju mali vrt od nekoliko četvornih metara. I to je sve. Ozdravljeni slijepac govori naslonjen na stol, odgovarajući onome koji ga pita, sve siromašni narod kao i on, sitni puk Jeruzalema, ove četvrti, koja je možda najsiromašnija od svih. Njegova majka, uspravna uz njega, gleda ga i plače brišući oči svojim velom. Otac, čovjek istrošen poslom, trlja bradu rukom koja se trese. Ući u kuću nije moguće, ni židovskoj, ni doktorskoj nadmoći i petorica moraju slušati izvana riječi ozdravljenog.

»Kako sam progledao? Onaj čovjek, koji se zove Isus, namazao mi je oči s namočenom zemljom i rekao mi je: „Idi i operi se na izvoru Siloe”. Otišao sam, oprao se i otvorile su mi se oči i progledao sam.«

»Ali, kako si uspio naći Učitelja? Uvijek si govorio da si nesretan, jer ga nikada nisi susretao, niti onda kada je uvijek prolazio ovuda idući kod Jone u Getsemanij. A danas, sada, kada se nikako ne zna gdje se nalazi…«

»Eh! Jučer navečer je došao jedan njegov učenik i dao mi je dva novčića govoreći mi: „Zašto ne tražiš da progledaš?” Rekao sam mu: „Tražio sam. Ali, nikada ne nalazim onog Isusa, koji čini čudesa. Tražim ga otkako je izliječio Analiju iz moje iste četvrti, ali ako idem ovamo, On je onamo…” I on mi je rekao: „Ja sam njegov apostol i ono što ja hoću, On čini. Dođi sutra u Bezetu i traži kuću Josipa Galilejca, onoga od suhe ribe, Josipa iz Seforija, kraj Herodovih vrata i luka na trgu, s istočne strane i vidjet ćeš da će prije ili kasnije On tuda proći ili će ući u kuću i ja ću te preporučiti Učitelju”. Rekao sam: „Ali, sutra je subota”. Htio sam reći da On neće ništa subotom učiniti. Rekao mi je: „Ako želiš ozdraviti, to je prigoda, jer će poslije napustiti grad i ne znaš hoćeš li ga više moći susresti”. Još sam rekao: „Znam da ga progone. Čuo sam na vratima Hramske ograde, gdje idem prositi. I stoga kažem da sada, kada ga tako progone, još će ga više htjeti progoniti (ako me ozdravi u subotu) i (zato) me neće ozdraviti u subotu”. A on će mi: „Učini što ti kažem i u subotu ćeš ti vidjeti sunce”. I ja sam otišao. Tko ne bi otišao? Ako to kaže njegov apostol! Rekao mi je također: „Ja sam onaj koga On najviše sluša i dolazim namjerno, jer ti kao takav izazivaš kod mene smilovanje i jer, uz to, još želim da zablista njegova moć, pošto su ga prethodno ponizili. A, Ti, slijepac od rođenja, proslavit ćeš ga. Znam što govorim. Dođi i vidjet ćeš”. I otišao sam i nisam još stigao do kuće Josipove kada me je neki čovjek (Andrija) uzeo za ruku, ali glas nije bio onoga od jučer i rekao mi je: „Dođi sa mnom, brate”, a ja nisam htio ići misleći da mi želi dati kruha i novca, možda i haljine i rekao sam mu neka me pusti da idem svojim putem, jer sam znao gdje ću naći onoga koji se zove Isus, a čovjek mi je rekao: „Ovo je Isus, ovaj, koji je pred tobom”. Ali, ja nisam ništa vidio, jer sam bio slijep. Osjetio sam dva prsta pokrivena vlažnom zemljom kako me diraju ovdje i ovdje i jedan glas koji mi kaže: „Idi brzo u Siloe i operi se i ne govori ni s kim”. I to sam učinio. Ali, sam klonuo, jer sam se nadao da ću odmah progledati i gotovo sam mislio da je to ruganje mladih bez srca i gotovo da nisam otišao. Ali, osjetio sam u svojoj nutrini jednu vrst glasa koji mi govori: „Nadaj se i slušaj” i tada sam otišao na izvor i oprao sam se i progledao.«

»Djelo učinjeno subotom. Treba ga zabilježiti kao grijeh. Grijeh tvoj i onog sotone.« »Sotona ste vi! I ja bih trebao doći svjedočiti protiv onoga koji mi je učinio dobro? Vi ste pijani!«

I mladić se zaustavi u zanosu misleći na radost prvog pogleda…

»Dajte da iziđe čovjek. Želimo ga ispitati«, viču petorica.

Mladić čini sebi prostor i izlazi na prag.

»Gdje je Onaj koji te je ozdravio?«

»Ja ne znam«, kaže mladić, kome je jedan prijatelj došapnuo: »To su književnici i svećenici.«

»Kako ne znaš? Sada si govorio da znaš. Ne laži učiteljima Zakona i svećeniku! Jao, onome, tko želi prevariti poglavare naroda!«

»Ne varam nikoga. Onaj učenik mi je rekao: „U onoj je kući”, i bila je to istina, jer sam bio blizu kada su me uzeli i odveli k Njemu. Ali, gdje je sada, ne znam. Učenik mi je rekao da odlaze. Možda je već izišao kroz vrata.«

»Ali, kamo je išao?«

»A, što ja znam?! Otići će u Galileju… Prema onom kako se ovdje postupa prema njemu!…«

»Luđače i bezobrazniče! Pazi kako govoriš, izrode naroda! Pitao sam te kojim putem se zaputio.«

»Ma, kako hoćete da ja znam, ako sam bio slijep? Može li slijepac reći kamo ide netko drugi?«

»Dobro. Slijedi nas.«

»Kamo me želite odvesti?«

»K poglavicama farizejskim.«

»Zašto? Što oni imaju sa mnom? Jesu li me možda ozdravili, da im trebam zahvaliti? Kada sam bio slijep i kada sam prosio, moje ruke nisu nikada osjetile njihovih novaca, moj sluh nikada njihovu riječ samilosti, a moje srce nikada njihovu ljubav. Što im trebam reći? Nemam nikoga do jednoga, kojemu ću reći „hvala”, poslije mojega oca i moje majke, koji su me kroz toliko godina nesretnoga ljubili. I ovaj Isus koji me je ozdravio ljubeći me svojim srcem, kao moji roditelji sa svojim. Ja ne idem k farizejima. Ostajem kod svoje majke i svojega oca da uživam gledajući njihovo lice sa svojim očima, koje su rođene sada, poslije tolikih proljeća od onog kada sam se rodio, ali nisam ugledao svjetla.«

»Ne govori toliko riječi. Dođi i slijedi nas.«

»Ne! Ne dolazim! Jeste li vi možda ikada osušili jednu suzu ili znoj mojoj majci klonuloj zbog moje nesreće, mojem ocu iscrpljenom radom? Sada ja to mogu učiniti i zar bih ih trebao ostaviti i slijediti vas?«

»Naređujemo ti. Nisi ti koji naređuješ, nego Hram i poglavari naroda. Ako ti oholost što si ozdravio, čini tupom pamet, sjeti se da mi zapovijedamo, mi te na to prisjećamo. Naprijed! Idi!…«

»Ali, zašto ja moram doći? Što hoćete od mene?«

»Da posvjedočiš stvar. Subota je. Djelo učinjeno subotom. Treba ga zabilježiti kao grijeh. Grijeh tvoj i onog sotone.«

»Sotona ste vi! Grijeh ste vi! I ja bih trebao doći svjedočiti protiv onoga koji mi je učinio dobro? Vi ste pijani! U Hram ću doći. Blagosloviti Gospodina. I ne više od toga. Bio sam kroz tolike godine u sjeni sljepoće. Ali, zatvoreni očni kapci zasjenjivali su samo oči. Razum je bio jednako u svjetlu, u milosti Božjoj i kaže mi da ne smijem škoditi Jedinom Svetom koji je u Izraelu.«

»Jao, vama ako udarite našeg Spasitelja! Prijatelja siromaha! Mesiju tri puta Svetog. Jao, vama!«

»Čovječe, dosta! Ne znaš li da postoje kazne za one koji se protive vlastima?«

»Ne znam ništa. Ovdje sam i ovdje ostajem. I nije prikladno da mi škodite. Ne vidite li da je čitav Ofel na mojoj strani?«

»Da! Da! Pustite ga! Šakali! On je štićenik Božji. Ne dirajte ga! Bog je sa siromasima! Bog je s nama, vi koji morite glađu i dvoličnici!«

Narod viče i prijeti se onim spontanim narodnim očitovanjem koje je eksplozija negodovanja poniznih prema onome koji ih gnječi ili ljubavi prema onome koji ga štiti. I viče:

»Jao, vama ako udarite našeg Spasitelja! Prijatelja siromaha! Mesiju tri puta Svetog. Jao, vama! Nismo se bojali Herodova gnjeva, niti gnjeva Namjesnika, kada je trebalo. Ne bojimo se ni vašega (gnjeva), stare krezube hijene! Šakali podrezanih pandža! Nemoćni nasilnici! Rim neće pobuna i ne pritišće Rabbija, jer je On mir. Ali, vas pozna. Idite odavde! Van iz četvrti koje pritišćete s desetinama težima od onih koje mogu nositi, da biste imali novaca da nasitite svoje gladi i vršite bestidnu trgovinu. Potomci Jasonovi! Šimunovi! Mučitelji istinitih Eleazara, svetih Onija. Gazitelji proroka! Van! Van!«

Buka se sve više raspaljuje. Josip iz Arimateje, zgnječen uz zidić, sve do tada pažljivi promatrač, ali ne poduzimajući nikakav čin, s okretnošću neočekivanom za starca i uz to još tako natrpanog haljinama i plaštevima, skoči na noge na zidić i viče: » Tišina, građani. I slušajte Josipa Starješinu!«

Jedna, dvije, deset glava se okreće u smjeru povika. Vide Josipa. I uzvikuju njegovo ime. Mora da je veoma poznat Arimatejac i mora da uživa naklonost puka, jer se krikovi negodovanja pretvaraju u poklike radosti: »Tu je Josip Starješina! Živio! Mir i dug život pravedniku! Mir i blagoslov dobročinitelju nevoljnika! Tišina, jer govori Josip! Tišina!«

Do šutnje dolazi naporno i za koju minutu se čuje šum Cedrona preko puteljka. Sve glave su okrenute prema Josipu nakon što su svi zaboravili predmet koji ih je okretao u suprotnom pravcu: petoricu nesretnika i neopreznih koji su uzrokovali buku.

»Građani Jeruzalema, ljudi Ofela, zašto puštate da vas zaslijepi sumnja i srdžba? Zašto manjkati u poštovanju i u običajima, vi koji ste uvijek vjerni zakonima otaca? Čega se bojite? Možda da bi Hram bio Moloh koji ne vraća ono što primi? Možda da bi svi vaši suci bili slijepi, više od vašeg prijatelja, slijepi u srcu i gluhi za pravednost? Nije li možda običaj da se čudo posvjedoči, napiše i sačuva od onoga koji je zadužen za Ljetopise Izraela? Pustite, dakle, da na čast Rabbija koga ljubite, čudom ozdravljeni ode i posvjedoči djelo koje je On učinio. Zar se još skanjujete? Dobro, ja vam jamčim da se neće ništa zla dogoditi Bartolomeju. A vi znate da ja ne lažem. Kao meni dragog sina otpratit ću ga gore i poslije ću vam ga dovesti ovamo. Vjerujte meni. I od subote ne činite dana grijeha s pobunom prema svojim poglavicama.«

»Pravo govori! Možemo mu vjerovati. On je pravednik. U dobrim odlukama Sinedrija uvijek je njegov glas.«

Narod promijeni svoje mišljenje i počne vikati: »Tebi da. Tebi povjeravamo svog prijatelja!« I narod se obraća mladiću: »Dođi! Ne boj se. S Josipom Arimatejskim si siguran kao sa svojim ocem i još više«, i čini prostora da mladić može poći k Josipu koji je sišao sa svoje prigodne propovjedaonice i dok prolazi kažu mu: »Doći ćemo i mi. Ne boj se!«

Josip, u svojoj bogatoj odjeći od sjajnog lana, stavlja jednu ruku na rame mladića i stavlja se na put. Pepeljasta i istrošena tunika mladića, njegov mali plašt odskaču još više uz široku tamno crvenu haljinu i pompozni plašt starog sinedrista. Za njima su ona petorica, iza ovih mnogi i mnogi s Ofela…

U Hramu

Evo ih u Hramu pošto su prešli središnje ulice privlačeći pažnju mnogih koji pokazuju prstom nekada slijepog govoreći: »To je onaj koji je kao slijep prosio! I sada ima oči! Možda je netko tko mu sliči! Ne. On je sigurno i sada ga vode u Hram. Idimo čuti.« I povorka se povećava uvijek sve više dok ne nestanu među zidinama Hrama. Josip vodi mladića u jednu dvoranu, koja nije Sinedrij, gdje su mnogi farizeji i književnici. Josip ulazi i s njim ulazi Bartolomej i petorica. Puk Ofela je odbijen u dvorište.

»I ako mi je napravio oči, tako, za čas, bez išta, osim malo kala, dok kroz devet mjeseci moja majka nije uspjela da mi ih napravi s mesom i krvlju, mora biti velik kao Bog, koji je od blata napravio čovjeka.«

»Evo, čovjeka. Ja sam ga sam vama doveo, s obzirom da sam sâm prisustvovao njegovu susretu s Rabbijem i njegovom ozdravljenju. Čovjek je, čut ćete to i vi, bio doveden, ili bolje pozvan da ide gdje je Rabbi, od Jude iz Kerijota, kojega vi poznate. I ja sam čuo, a i ova dvojica sa mnom su čula, jer su bili prisutni, kako je Juda napastovao Isusa iz Nazareta na čudo. Sada ja ovdje svjedočim, ako nekoga treba kazniti, to nije slijepac, niti Rabbi, nego čovjek iz Kerijota, koji, Bog me vidi ako lažem govoreći ono što moj razum misli, je jedini autor djela, kao onaj, koji ga je namjerno izazvao. Rekao sam.«

»Tvoja riječ ne uništava krivnju Rabbija. Ako jedan njegov učenik griješi, ne smije griješiti Učitelj. I On je sagriješio ozdravljajući subotom. Izvršio je zabranjeno djelo.«

»Pljunuti na zemlju nije težačko djelo. Tako isto ni taknuti oči. I ja diram čovjeka i ne smatram da griješim.«

»On je učinio čudo u subotu. U tome je grijeh.«

»Počastiti subotu čudom je milost Božja i Božja dobrota. To je njegov dan. I zar ga Svemogući ne može slaviti čudom koji čini da zasja njegova moć?«

»Nismo ovdje da slušamo tebe. Ti nisi okrivljen. Želimo pitati čovjeka. Odgovaraj ti. Kako si dobio vid?«

»Rekao sam. I ovi su me čuli. Učenik onog Isusa mi je rekao jučer: „Dođi i ja ću učiniti da ozdraviš”. I došao sam. I osjetio sam kako mi ovdje stavlja blato i kako mi jedan glas kaže da idem u Siloe da se operem. I to sam učinio i sada vidim.«

»Ali znaš li ti uopće tko je te ozdravio?«

»Svakako da znam! Isus. Rekao sam vam.«

»Znaš li točno tko je Isus?«

»Ja ništa ne znam. Siromah sam i neznalica. I do pred malo sam bio slijep. To znam. I znam da me je On ozdravio. I ako je to mogao učiniti, svakako je Bog s Njim.«

»Ne psuj! Bog ne može biti s onim koji ne obdržava subotu!«, viču neki.

Ali, Josip i farizeji Eleazar, Ivan i Joakin primjećuju: »Ali, niti grešnik ne može činiti takva čudesa.«

»Zar ste i vi, možda, zavedeni od onog opsjednutog?«

»Ne. Mi smo pravedni. I kažemo da, ako Bog ne može biti s onim koji radi subotom, ni čovjek ne može bez Boga učiniti da slijepac od rođenja progleda«, kaže smireno Eleazar. I drugi potvrđuju.

»A gdje ćete staviti đavla?« viču mušičavi i zlobni.

»Ne mogu vjerovati, a ni vi to ne vjerujete, da đavao može učiniti djelo koje bi hvalilo Gospodina«, kaže farizej Ivan.

»I tko ga hvali?«

»Mladić, njegovi roditelji, čitav Ofel i ja s njima i sa mnom svi oni koji su pravedni i sveto se boje Boga«, odgovori Josip.

Zlobni, osramoćeni, ne znajući kako odgovoriti, pitaju Sidoniju zvanog Bartolomej: »Što ti kažeš o onome, koji ti je otvorio oči?«

»Za mene je prorok. Veći je od Ilije sa sinom udovice iz Sarepte. Jer, Ilija je učinio da se duša vrati u dječaka, a ovaj, Isus, dao mi je ono što ja nikako nisam izgubio, jer nikada nisam ni imao: vid. I ako mi je napravio oči, tako, za čas, bez išta, osim malo kala, dok kroz devet mjeseci moja majka nije uspjela da mi ih napravi s mesom i krvlju, mora biti velik kao Bog, koji je od blata napravio čovjeka.«

»Idi odavde! Idi odavde! Psovaču! Lažljivče! Potkupljeni!«, i izbace čovjeka van kao da je prokleti.

»Novac može sve. A oni su siromašni. Satrapski iznosi prolaze kroz Isusove ruke.« »Ali se u njima ne zaustavljaju ni časka. Ti iznosi pripadaju siromasima…«

»Čovjek laže. Ne može to biti istinito. Svi mogu reći da onaj koji je rođen slijep ne može ozdraviti. Bit će da je netko tko je sličan Bartolomeju i da je Nazarenac pripremio… ili… Bartolomej nije nikada bio slijep.«

Pred ovom neobičnom tvrdnjom, Josip Arimatejski, plane: »Da mržnja zasljepljuje, zna se od vremena Kajina. Ali da čini luđacima, nije se još znalo. Izgleda li vam da netko uzraste do mladenačke zrelosti izigravajući sljepoću da… bi čekao neki mogući iznenadni događaj u dalekoj budućnosti? Ili da roditelji Bartolomeja ne poznaju sina ili da govore laž?«

»Novac može sve. A oni su siromašni.«

»Nazarenac je siromašniji od njih.«

»Ti lažeš! Satrapski iznosi prolaze kroz njegove ruke.«

»Ali se u njima ne zaustavljaju ni časka. Ti iznosi pripadaju siromasima. Upotrijebljeni za dobro, a ne za laž.«

»Kako ga braniš! A jedan si od Starješina!«

»Josip ima pravo. Istinu treba reći ma kakva bila služba koju čovjek vrši«, kaže Eleazar. »Trčite dozvati slijepca. I dovedite ga opet ovamo. I drugi neka idu k roditeljima i neka ih dovedu ovamo«, viče Elkija otvarajući vrata i naređujući nekima koji vani čekaju. I njegova usta su gotovo puna pjene, toliko ga srdžba guši. Netko trči amo, drugi tamo. Prvi koji se vraća je Sidonija zvani Bartolomej, začuđen i ometan. Bace ga u kut promatrajući ga kao što čopor pasa vreba na divljač… Zatim, nakon nekog vremena, dolaze i njegovi roditelji opkoljeni mnoštvom.

»Vi dođite unutra. A vi ostali van.«

Njih dvoje ulaze prestrašeni i vide sina tamo u dnu, zdrava, ali u stanju zatvora.

»On mi je otvorio oči, a nitko od nas u Izraelu nikada to nije mogao učiniti, niti ljubav majke i žrtve moga oca. Jedno, pak, znamo svi, i ja i vi, a to je da Bog ne uslišava grešnika, nego onoga koji se boji Boga i čini njegovu volju.«

Majka plače: »Sine moj! I trebao je ovo za nas biti blagdanski dan!«

»Slušajte nas. Je li ovaj čovjek vaš sin?«, pita grubo jedan farizej.

»Da, on je naš sin! I tko biste htjeli da bude ako li ne on?«

»Jeste li posve sigurni?«

Otac i majka su tako smeteni pitanjem da se prije odgovora pogledaju.

»Odgovorite!«

»Plemeniti farizeju, mogu li se jedan otac i jedna majka prevariti o svojem stvorenju?«, ponizno kaže otac.

»Ali… možete li se zakleti da… Da. Da vam nije ponuđen nikakav novac da kažete da je ovo vaš sin, a ustvari je on netko tko mu je sličan?«

»Ponuđeno da kažemo? Ali, od koga? Zakleti? Da, tisuću puta smo to spremni i oltarom i Imenom Božjim, ako hoćeš!«

Tvrdnja je tako sigurna da bi smela i najtvrdokornijeg. Ali farizeji se ne daju smesti! Pitaju: »Ali, vaš sin nije li bio rođen slijep?«

»Da. Tako je rođen. Sa zatvorenim očnim kapcima, a ispod prazno, ništa…«

»Pa, kako sada vidi, ima oči i kapke otvorene nad njima? Nećete valjda reći da oči mogu nastati tako, kao cvijeće u proljeće i da se jedan kapak otvara kao čašica jednog cvijeta!«, kaže jedan drugi farizej i smije se sarkastično.

»Znamo da je ovaj čovjek, zaista, naš sin već gotovo trideset godina i da je rođen slijep, ali kako sada vidi ne znamo i ne znamo tko mu je otvorio oči. Uostalom, pitajte njega. Nije glup i nije dječak. Ima svoje dobre godine. Pitajte ga pa će vam odgovoriti.«

»Vi lažete. On je u vašoj kući ispričao kako je ozdravio i od koga. Zašto kažete da ne znate?«, viče jedan od dvojice koji su uvijek slijedili slijepca.

»Bili smo tako smeteni iznenađenjem da nismo čuli«, opravdavaju se njih dvoje.

Farizeji se obraćaju Sidoniji zvanom Bartolomej: »Dođi naprijed. I proslavi Boga, ako ti uspije! Ne znaš li da je grješnik onaj koji ti je dirnuo oči? Zar ne znaš? Pa, dobro, znaj to. Mi ti to kažemo koji to znamo.«

»Ali! Bit će kako vi kažete. Ja, pak, ne znam je li on grešnik. Znam jedino da sam prije bio slijep i sada da vidim i to jasno.«

»Ali, što ti je učinio? Kako ti je otvorio oči?«

»Već sam vam rekao i čuli ste me. Zar sada želite čuti ponovno? Zašto? Možda želite postati njegovi učenici?«

»Luđače! Budi ti učenik tog čovjeka. Mi smo Mojsijevi učenici. I o Mojsiju sve znamo i da mu je Bog govorio. Ali, o ovom čovjeku ništa ne znamo, ni odakle dolazi, ni tko je i nikakvo čudo Neba ne pokazuje ga kao proroka.«

»Upravo to je čudnovato! Da ne znate odakle dolazi i kažete da ga nikakvo čudo ne pokazuje kao pravednika. Ali, On mi je otvorio oči, a nitko od nas u Izraelu nikada to nije mogao učiniti, niti ljubav majke i žrtve moga oca. Jedno, pak, znamo svi, i ja i vi, a to je da Bog ne uslišava grešnika, nego onoga koji se boji Boga i čini njegovu volju. Nikada se nije čulo da je itko na čitavom svijetu mogao otvoriti oči rođenom slijepcu, ali ovaj Isus to je učinio. Ako On ne bi bio od Boga, ne bi to mogao učiniti.«

»Sav si rođen u grijehu i izobličen si u duhu, više negoli si bio u tijelu i ti nas misliš učiti? Idi odavde, prokleti izrode i postani sotona sa svojim zavodnikom. Van! Van svi, narode ludi i grješni!«, i guraju van sina, oca i majku, kao da su tri gubavca. Njih troje odlazi brzo, a slijede ih prijatelji. Ali, došavši izvan zidina, Sidonija se okreće i kaže: »I stojte! I govorite što hoćete. Istina je da ja vidim i za to hvalim Boga. A sotona ćete vi biti, ne onaj Dobar koji me je ozdravio.«

»Šuti, sine! Šuti! Samo da nam to ne naškodi!…«, plače majka.

»Oh! Majko moja! Dušu ti je otrovao zrak one dvorane, ti koja si me u mojoj boli učila da hvalim Boga i koja mu sada u radosti ne znaš zahvaliti i bojiš se ljudi? Ako je Bog toliko ljubio mene i tebe da nam je dao čudo, zar nas neće znati braniti od šake ljudi?«

»Sin ima pravo, ženo. Idimo u našu sinagogu hvaliti Gospodina, budući da su nas izbacili iz Hrama. I idimo brzo, prije nego završi subota…«

I požurivši korak, izgube se po putovima doline.«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta, „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”. Izvor: Marija Valtorta, „Spjev o Bogočovjeku“; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh