Svjedočanstva

P. IKE MANDURIĆ

ISUS BOSANAC ‘Kad nađemo što je najvažnije, prestat će strah’ Pater Ike Mandurić na svome je profilu na Facebooku podijelio dirljivu priču…

ISUS BOSANAC 'Kad nađemo što je najvažnije, prestat će strah'

Foto: Facebook


 

„Je li vas strah? Čega se čovjek boji? Da ne izgubi. Život, prijatelje, imovinu… Boji se za druge. Boji se da se zemlja ne raspukne, da nas meteor ne zvizne, da nas neko, tko zna kakvo, zlo udari… I htio bi spasiti to sve. Što je opasnost veća, to više odbacujemo ono manje važno, i to više gledamo kako se primiti nečega najčvršćeg, najjačeg… Da se za to uhvatim sa svim onim što mi je najvažnije i najsvetije.

Isus Bosanac? Nisam odmah skužio, ali ona mi objasni…

Tako je i jedna baka koju sam susreo ove godine u blagoslovu kuća, u kvartu gdje je većina došljaka iz Bosanske Posavine odakle su protjerani. Na stolu sve spremno: blagoslovljena voda, škropilo, svijeća.. i križ. Omanji, star… Svi pobožni, znaju moliti Boga. Izmolismo, blagoslovih, poškropih.. I kako je običaj, dadoh da poljube križ. Na koncu i ta baka. Poljubi svoj križ, prigrli ga, i uzdahnu: ‘Ah, neka meni moga Bosanca!’

Isus Bosanac? Nisam odmah skužio, ali ona mi objasni: ‘Moj velečasni, kad sam Ti ja bježala iz moje Bosne, nisam stigla ništa drugo ponijet’, nego ovaj moj križ. Samo sam se njega sjetila, i bježala da me ne ubiju.’

U bijegu i borbi za život zaboraviti na sve, osim na križ raspetoga Isusa? Što li to mora biti? kakvo li iskustvo, odgoj, jasnoća i svijest, kakve li životne škole, kušnje, kataklizme; kakva li dokazanost tog znaka i njegove snage mora biti da jedna baka u bijegu zna da to mora ponijeti sa sobom, ostavljajući kuću, njive, grobove, crkve, susjede, rijeke, staze, slike, uspomene, kolijevke, blagovaonice, ognjišta… Što li u njemu vidi da sve ovo drugo gubi sjaj, a ona samo zna da križ uz koji je, valjda, molila kao mala, i ona i njena mater i baka… i da je to ono s čim poistovjećuje život za koji se upravo bori? Kakva li je to snaga kad zna da, gdje god bila, ako nosi ono što je uz taj križ u srce utkalo, i dalje bude nosila u sebi, da nema straha, i da je čeka život? Vjera! Ah!

Boli me srušeni toranj Katedrale, koja je bila znak moga hrvatstva i katoličanstva u kojem sam bio odgajan i na što sam bio ponosan. I jedva čekam da je vidim uspravnu i novu. A da ne pričam o stropu moje Bazilike…

Čini mi se – a to me raduje – da smo počeli naslućivati isto ono što i ova baka: kad nađemo što je najvažnije, prestat će strah. Jer ćemo shvatiti da to najvažnije zapravo ne možemo izgubiti. Volio bih da dođemo do te svijesti da je Bog dosta. Uistinu jest! Kad se uhvatimo Krista, shvaćamo da nema zla koje bi moglo biti jače od nas. I strah prestaje. Kad shvatimo koje je naše najveće blago, onda ćemo život početi slagati oko onoga što se ne da srušiti. Da, to se ne da srušiti ni u potresu. Boli me srušeni toranj Katedrale, koja je bila znak moga hrvatstva i katoličanstva u kojem sam bio odgajan i na što sam bio ponosan. I jedva čekam da je vidim uspravnu i novu. A da ne pričam o stropu moje Bazilike, u čiji sam strop pogledao tisuće puta podižući presveto, pred kojim su tisuće mladih klečale isto toliko puta. Ona je bila moja, i nikad nijedna neće biti toliko moja – tako sam mislio. Pa jedva čekam taj novi strop i sve novo oko nje. I bit će.

Ali nije to ono za što se mogu primiti. Nego ono što je u srcu nosila baka iz Bosne.

A zašto tebi, narode Hrvatski, dade potres? (…) Znam zašto: jer od tebe još više traži…

Bog strašno protresa svijet, ne bi li, strašeći se i bojeći, osvrćući se gledajući ne bi li pronašao nešto čvrsto i jako, jače od svega – u toj strci, prepoznao da je to tu, tako blizu: Krist živi živcati, i vjera naša katolička. Kojeg nitko i ništa ne može srušiti, jer on sve drži i po njemu je sve nastalo, i nestat će i opet nastati, kad dođe dan… Zato Bog dopušta da se uruše naša krhka pouzdanja – ne da propadnemo, nego da ustanemo. Jer nas Bog ljubi, i traži… – ne bismo li se i mi primili svoga ‘Bosanca’.

A zašto tebi, narode Hrvatski, dade potres? Zašto meni sruši strop moje ljubljene Bazilike, u kojoj nema tko nije proplakao, ispovjedio se, Bogu vapio, Boga nalazio…

Znam zašto: jer od tebe još više traži. Zato jer ti možeš više. Zato jer ti je više dano, Crkvo moja hrvatska, i tebi Družbo moja Isusova!“

Autor: P. Ike Mandurić

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh