Foto: Shutterstock
Svjedoči Magdalena Pleše
U jednom od naših svakodnevnih razgovora muž me upitao jesam li ikad čula da je netko rekao kako je sretan što je katolik.
„Katolička vjera je nešto najvrjednije što mi je Bog mogao podariti”
Slučajnosti ne postoje! Naime, upravo sam taj dan pogledala snimku na YouTubeu u kojoj 90-godišnji Ross Voris slavi 60. godišnjicu svog obraćenja i kaže da je katolička vjera nešto najvrjednije što mu je Bog mogao podariti.
[1]Druge osobe koje se pojavljuju na snimci govore da je prisutnost tog gospodina znatno utjecala na njihove živote; kako je on oličenje onoga što bi katolik zaista trebao biti, te da ih je njegov život i kršćanska radost potakla da se i oni trude što autentičnije živjeti svoju katoličku vjeru. Taj stari gospodin posebno je utjecao na obraćenje svoga sina, koji je zatim osnovao danas vrlo uspješan apostolat za evangelizaciju putem medija.
Na toj sam snimci prvi put jasno i glasno čula da netko iskazuje radost zbog pripadnosti Katoličkoj crkvi.
Na dublje razmišljanje o ovoj temi nagnalo me i skoro krštenje mog sina. Kako ću ja kao majka naviještati svojoj djeci tu radost?
Kako je iskustvo Božje ljubavi promijenilo i moju sliku o Katoličkoj crkvi
Rođena sam u „tradicionalnoj katoličkoj obitelji”, koja nedjeljom ide zajedno na misu, doma komentira župnikovu propovijed, u kojoj se samo za Božić i Uskrs ide na pričest. Stoga, nije čudno da nisam doživjela oduševljenje katoličkom vjerom. No što je s obiteljima koje doista prakticiraju svoju vjeru kroz sakramente, zajedničku molitvu i čitanje Svetog pisma? Govore li ti roditelji svojoj djeci da je pripadnost Crkvi, uz njihov život, najveći Božji dar?
Zašto je evangelizacija neuspjela, zašto dolazi do apostaze ili izjava Krist da, Crkva ne? Jedni drugima ne naviještamo radost naše vjere, kao ni onima koji ne poznaju katoličanstvo ili ga doživljavaju pogrešno. Upravo osobe kao što je ovaj 90-godišnjak s početka priče evangeliziraju svojim životom na pravi način i s plodovima.
Iskustvo Božje ljubavi promijenilo je i moju sliku o Katoličkoj crkvi u jednom trenutku u životu. U duhovnim vježbama u šutnji doživjela sam da sam vrijedna takva kakva jesam, bez obzira na svoje mane i mušice, da me Bog prihvaća sa svim mojim nesavršenostima i da ne trebam zaslužiti Njegovu ljubav. Kasnije kroz ignacijanske duhovne vježbe u svakodnevnom životu borila sam se sama sa sobom, svojom osobnosti, naučenim obrascima ponašanja, navikama, krivim predodžbama Boga, sebe i ljudi oko sebe. To je bio težak i mukotrpan put, no rezultat je neizmjerna radost života, bez obzira na poteškoće i odricanja koja život donosi. Konačno mogu reći da sam zadovoljna sobom, slobodna od ljudskih obzira, onakva kakva želim biti, i nadam se, što sličnija osobi kakvom me Bog vidi i želi.
Bila su mi puna usta ženskih prava, ravnopravnosti spolova…
Prihvaćanje Isusa Krista kao Spasitelja otvorilo mi je oči za učenje Crkve na svim područjima, i onima koje prije nisam razumjela ili sam gledala na drugi, svjetovni način. To se posebice odnosi na spolnost i sliku žene. Kroz razne kateheze i duhovno štivo te tematike shvatila sam važnost življenja predbračne čistoće, što mi je prije bilo nezamislivo. Imala sam puna usta ženskih prava, ravnopravnosti spolova, čak sam pisala seminarski rad na temu gender teorije… Sve se to okrenulo u prihvaćanje istinske ženstvenosti i prihvaćanje da sam kao žena stvorena za služenje bližnjima. Jednostavno, postalo mi je logično. A i moje srce je to prepoznalo kao istinu.
Osim toga, sakramenti su postali moja snaga. Počela sam ići na dnevnu misu i ispovijedati se barem jednom mjesečno, što sam prije smatrala da rade samo bakice. Molitva i razmatranje postali su moja svakodnevna čežnja. Ne mogu više zamisliti dan bez vremena samoće u kojem otvaram srce Duhu Svetom i tražim Njegovo vodstvo i u najmanjim životnim sitnicama. Shvatila sam da su crkvena tradicija i učiteljstvo zapravo upute za sretniji i smisleni život, a ne hrpa zabrana i propisa koje treba izvršavati da nas Bog ne bi kaznio. Konačno, Kraljevstvo nebesko gledam kao cilj projekta koji je moj život. Od oholice koja sve zna i razumije, koja sve sama može, postala sam osoba koja se pouzda u Boga, koja dopušta da joj drugi pomažu, koja oprašta, te koja donosi odluke koje nisu mudre u očima ovoga svijeta i istinski je sretna.
Zahvalna i radosna zbog dara vjere i Crkve!
Kad nemamo iskustvo susreta sa živim Bogom, ne možemo niti razumjeti sve bogatstvo Crkve. Isus Krist je glava, a Crkva tijelo. Radosnu vijest koju Krist donosi a Crkva čuva i naviješta, ne možemo živjeti ako od Crkve, njezinog učiteljstva i tradicije, uzimamo samo ono što nam odgovara. Krist nam je po Katoličkoj crkvi dao blago koje nas vodi u Nebo, u vječno zajedništvo s Njim. I to je izvor naše radosti, spoznaja da jedino u okrilju Crkve imamo sigurnost spasenja (extra Ecclesiam nulla salus
[2]). Bez obzira na životne križeve i poteškoće, bez obzira na naše osjećaje, na faze života u kojima smo sretni ili žalosni, bez obzira na to jesmo li se obratili jučer ili prije deset godina, trebamo biti zahvalni i radosni zbog dara vjere, Katoličke crkve i svega što nam ona pruža.
I zato, dok se bliži dan krštenja mog sina, dok ga uspavljujem pričom o divnim Božjim djelima u našim životima, neću zaboraviti starca s početka priče, radost u njegovim očima i njegov od ganuća drhtavi glas koji govori: „Što mogu reći u vezi toga što sam katolik? Mislim da je to najveći dar koji je dobri Bog mogao dati jednom ljudskom biću!”
Budimo i mi sretni što smo katolici, i što je još važnije, živimo tako!
