Foto: Shutterstock

„Što se tiče obmana, dragi mi je Bog udijelio milost da nisam imala nijedne kad sam stupala u Karmel. Našla sam da je samostanski život upravo onakav kako sam ga zamišljala.” (Povijest jedne duše)

NE ZNAM KAKO BIH SE LJEPŠE IZRAZILA, ali samostan je vrvio neurotičarima i neprilagođenima. Sestra Marija Magdalena koja se pridružila Karmelu nekoliko godina nakon Terezije, opazila je:

„Našla sam da je zajednica u vrlo razočaravajućem stanju. Mislila sam da su sve karmelićanke svetice, ali postupno sam shvatila da je u to doba ondje bilo puno nesavršenih sestara. Osjetno im je nedostajalo tišine, reda, a da ne govorim međusobne ljubavi, i među njima je bilo žalosnih podjela.”

Majka od Gonzage nije bila ni dovoljno pronicljiva, ni osjećajna niti duhovno zrela da bi shvatila s čime se Terezija bori. Terezija je svejedno uspjela biti poslušna i neumorno je pomagala drugima

Glavna neurotičarka je bila priorica, nezgodna Majka Marija od Gonzage. (Za detaljni prikaz samostanskog života pročitajte pronicljivu, detaljima bogatu biografiju svete Male Terezije, autorice Ide Görres: The Hidden Face: A Study of St. Therese of Lisieux; eng. Skriveno lice: studija svete Terezije iz Lisieuxa.) Neki komentatori optužili su Majku od Gonzage da je bila gotovo patološki ljubomorna na Tereziju, da ju je mrzila i progonila. Terezija je sama zabilježila: „Naša majka, često bolesna, imala je premalo vremena da se bavi sa mnom. Znam da me je jako voljela i govorila o meni što je najbolje mogla, ali dragi Bog je dopuštao da je bez svoga znanja bila veoma stroga.”[2]

To je jedan od načina na koji se može opisati situacija. Drugi – a mišljenja su oprečna – bio bi da Majka od Gonzage nije bila ni dovoljno pronicljiva, ni osjećajna niti duhovno zrela da bi shvatila s čime se Terezija bori. Terezija je svejedno uspjela biti poslušna i neumorno je pomagala drugima. Izvršila je svaki nalog Majke od Gonzage, bez obzira koliko se činio mušićav ili proizvoljan. Bojala se pauka, ali uzela bi krpu, kako joj je bilo naređeno, i svejedno pobrisala prašinu ispod stubišta i nadstrešnica. Ručno je prala rupčiće ohole rodbine Majke od Gonzage koji su, usprkos općoj odredbi Karmela, stalno posjećivali samostan, ćaskali, tračali i zajedno s Majčinom razmaženom mačkom, prisvojili redovnički dnevni boravak.

Terezija je naizmjenično radila u praonici rublja i u sakristiji: pisala je pobožne igrokaze i pjesme za sestre; stavili su je jedno vrijeme da bude glavna za raspodjelu kruha, vode i piva…

Terezija je naizmjenično radila u praonici rublja i u sakristiji: pisala je pobožne igrokaze i pjesme za sestre; stavili su je jedno vrijeme da bude glavna za raspodjelu kruha, vode i piva. Nenavikla na kućanske poslove – jedva da si je sama znala urediti kosu ili pospremiti krevet prije nego što je pristupila Karmelu – Terezija nije bila vična metenju, heklanju ili bilo kojem fizičkom poslu.

Bespogovorno je podnosila ukore i kritike, duhovno radila na sebi u skrovitosti i neprestano se trudila da bude korisna i ljubazna prema problematičnijim članovima zajednice.

Majka od Gonzage bila je priorica pet dugih, napornih godina nakon što je Terezija ušla u samostan. Bez obzira na sve, Terezija joj je zauvijek ostala zahvalna jer je shvaćala da glavna zadaća priorice nije da pridobije njezinu ljubav nego da je vodi k Bogu:

„/O draga Majko, kakvih li se nemira oslobađa čovjek kad čini zavjet poslušnosti! Kako su sretne jednostavne redovnice! Kako je njihov jedini kompas volja poglavara, uvijek su sigurne da su na pravom putu, ne moraju se bojati da se varaju, pa ni onda kad im se čini sigurnim da se poglavari varaju. Ali kad koja prestane gledati na neprevarljivi kompas, kad se udalji od puta za koji kaže da njime ide, pod izlikom da čini volju dragoga Boga, koji ne obasjava uvijek ni one koji ipak njega zastupaju, duša odmah zaluta na suhe putove, gdje joj doskora ponestane vode milosti. Predraga Majko, vi ste kompas koji mi je dao Isus da me sigurno dovede na vječnu obalu.”[3]

Takve stvari mogu nam se činiti prestrogima, ali meni osobno nisu ni slične ropstvu u kojem sam živjela kad sam dugi niz godina bila poslušna samo sebi

Razlog za poslušnost – iz latinskog obaedire; slušati pažljivo – nije taj da se čovjek odrekne odgovornosti za svoj duhovni razvoj, nego da bude slobodan kako bi mu se mogao maksimalno posvetiti. Za Tereziju je poslušnost značila stati usred rečenice kad je pisala, a zvono je pozivalo na molitvu; ne uzvratiti istom mjerom kad su je lažno optuživali i pričestiti se samo kad to pravila Karmela nalažu, iako je žudjela pričešćivati se svakodnevno.

Takve stvari mogu nam se činiti prestrogima, ali meni osobno nisu ni slične ropstvu u kojem sam živjela kad sam dugi niz godina bila poslušna samo sebi. Poslušnost je u mom životu značila uvući jezik i kemijsku olovku (na čemu sam revno radila uz puno pogreški), razviti plan pisanja i dnevni raspored koji je uključivao molitvu, tjelovježbu i svakidašnje radnje poput pospremanja kreveta, držanja svog životnog prostora urednim i odgovaranja na pozive, pisma i e-mailove u pristojnom roku.

Takve aktivnosti, koliko god zvučale obične, nevjerojatno se preslikaju na odnose s ljudima oko nas. Tako je bilo i u Terezijinu slučaju. Malo-pomalo, Majka od Gonzage počet će cijeniti i voljeti Terezijino pisanje:

„Visoka i snažna, djetinje razigrana, glasa i izraza lica koje skriva mudrost, savršenost i oštroumnost pedesetogodišnjakinje… malena „nedodirljiva svetica” koju biste pričestili bez ispovijedi, ali koja je spremna na nestašluke sa svima. Mističarka, komedijašica, ona je sve. Može vam natjerati iskrene suze na oči i isto tako lako možete s njom umirati od smijeha dok se rekreirate.”

Samo svijet u kojem nismo nagrađeni u zemaljskom smislu tako nas uzvišeno poziva k sebi

Terezija nije imala nikakvih obmana u vezi samostana, ali kakve obmane možemo imati? Da će brak biti čista zabava, da ćemo obožavati djecu svake sekunde, da će nas novi posao spasiti, da suprug nikada neće pogledati drugu ženu? Neke moje su bile da neću nikada oboljeti od raka, da neću biti neudana, da neću strahovati za novac u četrdesetima, pedesetima, i sada već šezdesetima.

Krist nikada nije lagao, ali nam nije niti obećao zdravlje, bogatstvo, sreću ili uspjeh. Da kiša pada pravednima i nepravednima zapravo je jedan od najjasnijih znakova Svemoćnog Stvoritelja. Moramo živjeti u svijetu gdje svake sekunde možemo umrijeti, gdje se „loše stvari događaju dobrim ljudima”: prvo, nismo ni približno dobri koliko mislimo, a drugo, život bi inače bio prestrašan. Onda bi svemir imao svoje miljenike. Nagradio bi nas što uopće želimo ići duhovnim putem. Život bi bio anegdota – ne događaj, ne drama, ne prilika za trajnu, aktivnu transformaciju. Duhovno bismo umrli od dosade i gubitka svrhe. Samo svijet u kojem nismo nagrađeni u zemaljskom smislu tako nas uzvišeno poziva k sebi.

Iz knjige Heather King „Košulja od vatre. Godina dana u društvu svete Male Terezije“ koja izlazi uskoro u Biblioteci Figulus.