Osobni razvoj

ISKRENO SVJEDOČANSTVO MLADE ŽENE

Opravdava li ljubav sve Htjela sam biti za njega onakva, kakvu bi samo mogao poželjeti i kakvu bi mogao samo zamisliti. Glumila sam nekoga koga je on - gledajući u mene - u sebi zamišljao. Ovo je bilo mučno ali činilo mi se da je to zalog moje sreće.

Opravdava li ljubav sve?

Foto: Shutterstock


 

Seksualnost je Božji dar, Njegov prekrasni poklon, no što je dar vrjedniji, trebamo mu pristupiti s većim poštovanjem i oprezom. Često je sam dar više cijenjen od darovatelja – sama seksualnost je više obožavana nego onaj koji nam ju je darovao. Ljudi često govore: „Ne smatram da je to grijeh!“. Bog tada nije važan, važno je obožavanje čovjeka, a svaki čovjek je kao pijesak, nesiguran i nestalan. Uz izričito dopuštenje jedne osobe iznosim njezin slučaj u sljedećim recima kao svojevrstan memento. Evo ulomka iz pisma:

„Bila sam uvijek osoba koja minimalizira svoj značaj, ne pridaje sebi važnosti. Tražila sam nekoga snažnog, nekoga sigurnog kao stijena, nekoga tko bi meni jamčio sigurnost. Bog mi je bio daleko, kao vrhovi planina, koje se vide s prozora kuće: udaljene, u izmaglici, plavkaste od udaljenosti! Moj budući suprug mi je imponirao, bio je snažan, siguran u sebe, agresivan i pomalo ciničan. Imao je pomalo despotski karakter. Uz njega nisam trebala misliti i odlučivati. Mogla sam samo osjećati i tome sam se potpuno predala, nestajala sam iz dana u dan. Nagovorio me je da budemo intimni, smijući se mojim riječima da je to grijeh.

Moje raspoloženje ovisilo je isključivo o tome kakav je bio njegov odnos prema meni…

Govorio je da ako se volimo, ljubav opravdava sve. Činilo mi se to razumno i uvjerljivo, a zapovijed koja je govorila o čistoći i glasove upozorenja moje savjesti, brzo sam ugušila u sebi. On je bio za mene kao sunce oko kojeg sam kružila. Moje raspoloženje ovisilo je isključivo o tome kakav je bio njegov odnos prema meni. Na početku našega poznanstva, po cijele dane čekala sam da zazvoni telefon i gledala na mobitel, kao astronom u teleskop. Bolesno sam se bojala da ga čime ne povrijedim ili da neka istina o meni ne izazove u njemu nezadovoljstvo ili odvratnost. Cijelo vrijeme smišljala sam kako da mu iskažem još više ljubavi, razumijevanja, podrške, pomoći i nježnosti.

Čitave sate sam provodila u razmišljanju što bih mogla za njega učiniti da mu još više dokažem da je za mene izuzetan. Trudila sam se uvijek sebe predstaviti u najboljem mogućem svjetlu. Htjela sam biti za njega onakva, kakvu bi samo mogao poželjeti i kakvu bi mogao samo zamisliti. Glumila sam nekoga koga je on – gledajući u mene – u sebi zamišljao. Ovo je bilo mučno ali činilo mi se da je to zalog moje sreće. Uskoro sam počela gubiti prijatelje, a prije toga prestala sam ići i u crkvu. Sramila sam se i molitve pred mužem pa sam prestala moliti…

Nevažni su bili roditelji, prijatelji, svi drugi…

Osim toga Bog me je prestao zanimati, susrela sam nekoga tko me je više fascinirao, susrela sam svojega „boga“! Onda još nisam znala da se to tako zove. Danas, s vremenskim odmakom, znam. Nevažni su bili roditelji, prijatelji, svi drugi. Sve sam ignorirala i nitko mi nije trebao. Sjećam se kako smo zajedno ismijavali časnu sestru i smijali se njenoj nelagodi dok bismo se namjerno pred njezinim očima ljubili u tramvaju. Gledala sam svijet njegovim očima i samo to je bilo za mene važno. Čak mi je i smiješno bilo samo ono što je i njemu bilo smiješno. Slušala sam ga s religioznim poštovanjem. Uvečer bih gledala njegovu fotografiju kao sliku s Prve svete Pričesti. Prekinula sam sa svima. Postojao je samo on.

Jedan godišnji odmor proveli smo na moru i noćima smo dugo šetali po pješčanoj plaži. Htjeli smo sagraditi i kuću na moru, upravo tu, na žutom i vrelom pijesku. Već nakon prve godine braka počeli su „sitni“ nesporazumi, pravila sam se kao da ne postoje. Bio je sve više despot, čak je postao vulgaran, grub i meni sve više odbojan. Borila sam se, žrtvujući se i prihvaćala sve više ulogu poslušne, pokorne i na sve spremne ropkinje, samo da ga zadržim. Ipak je bivalo sve gore, iako sam ispunjavala sva njegova očekivanja koja su bila sve opakija, sve teža i sve više ponižavajuća. Nisam izdržala i na kraju je došlo do svađe. Moja ljutnja, koju sam dugo zadržavala, eksplodirala je dvostrukom snagom, kao nevrijeme i oluja, a suze se lijevale kao kiša. Poslije tog incidenta sve se više udaljavao od mene, često se događalo da mi kaže da mu se gadim. Mislila sam da ću umrijeti: čeznula sam za njim i istovremeno ga mrzila.

Teret grijeha pao je na moje srce i bolno me ranio. Otišao je…

Nisam znala što se događa sa mnom. Jednoga dana samo me „obavijestio“ da ima drugu s kojom je postao jako blizak. Rekla sam mu da je to prijevara, a on je, mirnim glasom rekao da me više ne voli, jer voli drugu. U jednom trenutku, sjetila sam se da je i prije govorio da, ako se nekoga voli, ljubav sve opravdava. Tako je govorio dok je mene nagovarao na predbračni seksualni život. Teret grijeha pao je na moje srce i bolno me ranio. Otišao je. Ostala sam sama, očajna i prevarena. Sramim se ići u crkvu jer osjećam da sam omalovažavala Boga. Nedostaje mi odvažnosti da se vratim molitvi. Prošlo je šest godina od kada me suprug napustio a ja još uvijek ne mogu moliti jer osjećam da je nepošteno obraćati se Bogu sada, kada mi nitko više osim Njega, nije preostao.

Možda će se vama, oče, ovo činiti paradoksalno ali ovo je nažalost, moja velika istina. Sve mi se srušilo kako kula od karata, kao kule koje je sagradilo dijete od pijeska, i koje su, naglo zapljusnute udarom morskoga vala, nestale s lica zemlje…“

Ulomak iz knjige Zašto Bog dopušta patnju? autora o. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

AKCIJA! Samo danas (3. rujna 2020.) knjigu nabavite po sniženoj cijeni od 70 kuna (redovna cijena iznosi 100 kuna) ovdje.

Prva Ljubav opet te zove da ti krila podigne 🐦

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh