Svjedočanstva

ISCJELJENJE U BOŽJOJ TIŠINI // U tišini koja liječi…

U tišini koja liječi…

Svjedoči Zoran Kotnik


Mobiteli. Tišina. Nitko ni s kim ne razgovara.

Ulazim u zagrebački tramvaj. Tišina. Putnici samo gledaju u mobitele. Sjetih se tada jednog upozorenja Oca Pija, koji je govorio o tome da se treba kloniti ekrana, da moramo što manje u njega gledati, makar u njegovo vrijeme toga nije bilo. Mnogi imaju slušalice na ušima, slušaju glazbu s mobitela. Nitko ni s kim ne razgovara. Samo se čuje tišina. Jednako je tako u autobusu koji vozi s okretišta. Tišina. Nitko ni s kim ne razgovara. Samo gledaju kao začarani u mobitele. Gledam oko sebe, promatram ljude i razmišljam što se događa s njihovim dušama. Koliko ih mobiteli otuđuju od drugih ljudi, od okoline, kako ne primjećuju život oko sebe. Trojedini Bog se nalazi svugdje, no oni ga zbog mobitela ne primjećuju. Ako žele nešto saznati, ‘ukucaju’ određeni pojam u internetsku tražilicu i dobiju programirani odgovor. Te je odgovore netko napisao, a korisnici sve pročitano smatraju istinom, a Trojedini Bog je istina, u Evanđelju imamo sve odgovore.

Tišina na bojišnici, u logoru…

Ovo me razmišljanje podsjetilo na računski centar u kojem sam radio prije Domovinskog rata. Tiho zujanje računala za obradu podataka nismo čuli, jer smo se bili navikli na takvu buku, ali smo gotovo mogli opipati tišinu, koja bi nastala nakon gašenja računala. Podsjetilo me ovo razmišljanje i na tišinu na bojišnici, kada prestane kanonada topova i salve pucnjeva iz pješačkog oružja. Ta je tišina zastrašujuća. Čovjek ju osjeća kako mu se prikrada iza leđa, stalno se osvrće oko sebe, da si sačuva život. Boji se te tišine, koja zlokobno znači da još uvijek nije gotovo, da će svaki tren biti prekinuta novim granatama i streljivom. Povremeno se čuju krikovi ranjenih, ali i oni utihnu u nastaloj tišini. Zatim – tišina u logoru, kada je vrijeme spavanja. Ona šapće da mogu svaki tren doći mučitelji i prekinuti tišinu straha, očaja i beznađa. Zaspiš, a sanjaš da si kod kuće u krugu obitelji. San je toliko stvaran da je buđenje šok, a tišina je noćna mora koja stegne grlo i priguši krik šoka zbog spoznaje da se nalaziš u logoru, da te čekaju nova mučenja, da se bojiš za svoj život i da više nikada nećeš vidjeti svoju obitelj… U tišini su nas nakon razmjene ostavili u centru Zagreba, nitko nas nije čekao, sami smo tiho otišli svojim kućama. Samo tišina.

Napokon – tišina koja odiše Božjim Milosrđem, tišina koja liječi

Sjedim u zagrebačkoj katedrali, blizu groba blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Tišina je ovdje lijek. U bogatstvu Božje tišine osjećam svim svojim bićem prisutnost Božju, neopisivu sreću. Ona ulazi u mene i iscjeljuje. Blaženstvo tišine. Bez riječi u Božjoj tišini molim na grobu našeg blaženika, kardinala. Koliko je on molio u tišini zatvora i kućnog pritvora u Krašiću. Sada smo zajedno u Božjoj tišini, sjedinjeni u blaženstvu bez glasno izgovorenih riječi. Tako se razgovara i s Bogom, anđelima, svecima; samo se misli u obliku slika pokazuju kao naš razgovor. Molim za zdravlje. U tišini me Trojedini Bog u trenutku ozdravlja. Mir i tišina u zagrebačkoj katedrali, tišina koja odiše Božjim Milosrđem…

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentirajte
Na vrh