Duhovnost

JONI EARECKSON TADA

„Ne bih mijenjala svoja invalidska kolica ni za što na svijetu“

Foto: Instagram;


Nije me odlučio izliječiti, nego držati me u svome naručju.
Što je bol jača, to sam Mu bliže.

 

Joni Eareckson Tada od svojih srednjoškolskih dana živi zahvaljujući vjeri i pouzdanju u Boga. Patnje koje je doživjela tijekom života duhovno su je ojačale. Kao srednjoškolka 1967. godine u ronjenju je ozlijedila kralježnicu i ostala paralizirana, a 2019. godine drugi je put pobijedila rak. Priča o njezinu životu punom patnji, koje su je dovele do Boga, kreće u njezinu bolničkom krevetu.

Nakon ozljede kralježnice nije mogla ništa. Svezana u posebnom bolničkom krevetu, Strykerovu okviru, mogla je samo disati, jesti i spavati.

Razmišljala je kako se neće moći vjenčati, imati djecu, odlaziti na posao; sve što je ona mogla je – postojati.

Postoji li uopće Bog? Brine li On za nas? Koji je smisao života?

U tim teškim trenucima mislila je o Bogu i svim onim pitanjima o kojima do tada nije razmišljala.

Postoji li uopće Bog? Brine li On za nas? Koji je smisao života?

Ako Bog ne postoji, zašto jednostavno ne bi popila mamine tablete za spavanje i završila tu patnju? Kako da se suoči s paralizom cijelog tijela?

Negdje u toj frustraciji i bijesu, shvatila je da život mora biti nešto više od samog rođenja, preživljavanja i umiranja. Mora postojati Bog kojem je stalo.

Kroz sve to prolazila je u vlastitoj patnji i boli, ali uz Božju prisutnost i pomoć

„Mislim i znam da si ta pitanja nikada ne bih postavila da nije bilo te moje patnje.“

Unatoč nesreći, Jonin je život godinama poslije obilježen brojim uspjesima. Svojim umjetničkim radom, pjesmama, knjigama, konferencijama, radijskim i televizijskim emisijama inspirira milijune ljudi cijelog svijeta.

Godine 1979. osnovala je međunarodnu organizaciju „Joni i prijatelji“, koja je pokrenuta s ljubavlju i nadom u Isusa, za sve osobe s invaliditetom i njihove obitelji.

Kroz sve to prolazila je u vlastitoj patnji i boli, ali uz Božju prisutnost i pomoć.

„Mnogi ljudi misle da sam jaka osoba. Ali nisam. Ja sam zaista slaba. Ujutro kada se probudim, uvijek pomislim: ‘O Bože, ja nemam snage za ovo. Tako sam umorna od ove paralize.’“

Ne bih mijenjala svoja invalidska kolica ni za što na svijetu

„Ali kada osjetim da sam shrvana svime, samo kažem: ‘Ja nemam snage za ovaj dan, ali znam da Ti imaš. Nemam načina da ovo preživim, ali znam da Ti imaš. Molim te, daj mi snagu za dalje. Sve mogu, ali samo uz Tvoju pomoć i Tvoju okrjepu.’

I prije nego li jutro uopće počne, imam volju i snagu za sve. Imam mir u srcu i snagu za sve što moram i mogu učiniti. I to samo zato što mi Bog daje snagu. Bog mi pokazuje što sve On želi učiniti kroz mene. Ne bih mijenjala svoja invalidska kolica ni za što na svijetu.“

Svrhu svoje patnje ne vidimo odmah, ali znamo da smo uz Njega sigurni. On ima dobre razloge i sve što dopušta u našim životima, dopušta s posebnom namjerom.

 

“Mora postojati Bog koji brine. Previše smo bitni. Ovo mora imati smisla.”

Objavljuje Diana Tikvić u Utorak, 14. travnja 2020.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh