Foto: Unsplash, Kinga Cichewicz

Trpeći čovjek ima pravo na vrijeme tugovanja i borbe. Bog ne traži od nas da uvijek budemo jaki, staloženi i spremni poput komandosa, koji u trenu prelaze preko smrti i trpljenja. Promotrimo Isusa. On stoji pred grobom prijatelja i plače. Ali zna da ga Otac uvijek uslišava. Vjera i nada povezana s ljudskom boli. Samo u Kristovu križu i u njegovu slavnom uskrsnuću možemo pronaći tu suptilnu ravnotežu. Osjećamo da trpljenje, zlo i smrt nemaju zadnju riječ. Ali ipak to ne uklanja bol.

Suze, pa čak i osjećaji neslaganja ili, bolje rečeno, beznađa, ne moraju uništiti vjeru

Tek pred licem smrti pokazuje se potreba vjere. Bez nje sve gubi svoj smisao. Isusova pobjeda nad smrću konačni je argument za istinitost njegova poslanja. Ali ta pobjeda znači da se Isus najprije morao obračunati sa smrću. Zbog tog se ne može doći do životne pobjede naprečac. I mi moramo proživjeti Veliki petak i Veliku subotu da bismo na kraju došli do noći uskrsnuća. Suze, pa čak i osjećaji neslaganja ili, bolje rečeno, beznađa, ne moraju uništiti vjeru. Ti osjećaji mogu postati putem. Ponekad smo potrebni poprilično duge Velike subote, vremena žalosti, da bi se u toj tišini, u početku bojažljivo, a potom sve glasnije oglasilo zvono Uskrsa.

Apostoli su tri godine hodali za Isusom i više puta slušali kako će Isus umrijeti i uskrsnuti, pa su ipak pobjegli od križa. To ih je prenerazilo. I oni su trebali vrijeme da do njih dopre istina o uskrsnuću

Taj proces ne može se ubrzati. Ne možemo primorati čovjeka da se brzo sabere. Možemo ga samo pratiti dokle god mu je potrebno, do trenutka kad će moći primiti uskrsno svjetlo. Apostoli su tri godine hodali za Isusom i više puta slušali kako će Isus umrijeti i uskrsnuti, pa su ipak pobjegli od križa. To ih je prenerazilo. I oni su trebali vrijeme da do njih dopre istina o uskrsnuću.

U određenom trenutku postajemo spremni primiti Božju interpretaciju događaja, punu nade. Srce počinje plakati. Postupno otkrivamo njegovu prisutnost pokraj nas, čak i u teškim iskustvima

Smatram da zajedno sa smrću naših bližnjih i u nama umire određeni djelić nas samih, i zbog toga trebamo taj susret sa Uskrsnulim, da bi ponovno izgradio, uskrsnuo našu dušu. Mi smo poput učenika na putu u Emaus. Oni zapravo nisu bili na putu u Emaus. Oni su bježali iz Jeruzalema! Bježali su od onoga što im je bilo strašno, što je ubilo njihovu nadu. I Isus ide s njima na tom putu. Isus ide putem našeg beznađa da bi nas poslušao, da bi nam dopustio da mu se požalimo. Ne govori: „Trgnite se! Morate biti hrabri jer ste moji učenici!“ Ne. On strpljivo osluškuje. A zatim pomalo opominje. Govori: „O, bezumni!“ To je prilično osjetljivo tumačenje i počinje pokazivati događaje u svjetlu istine.
I u nama se odvija sličan proces. U određenom trenutku postajemo spremni primiti Božju interpretaciju događaja, punu nade. Srce počinje plakati. Postupno otkrivamo njegovu prisutnost pokraj nas, čak i u teškim iskustvima.

Za proživljavanje tuge treba vremena. Neljudsko bi bilo kad bismo osobi koja trpi, u ime kršćanske ispravnosti, rekli: „Ne plači! Pa Gospodin Isus je uskrsnuo. To ne pristaje kršćaninu!“ Pristaje. Jer i Krist je plakao. Ali usred suza moramo na kraju čuti i njegov glas: „Nije li Mesija morao sve to pretrpjeti da bi ušao u svoju slavu?“

Ulomak iz knjige „Bog traži čovjeka“ autorice s. Bogne Młynarz. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje. (Od 9. do 30. studenog iskoristite popust i knjigu, umjesto za 70, nabavite za 55 kuna)