Foto: Pixabay

U rano ljeto volim odlaziti u vrt i brati višnje od kojih pripremam pekmez, kompot i štrudlu od višanja. Uvijek se protežem, penjem, vučem i spuštam grane s vrha krošnje kako bih ih dohvatila jer se na njima nalaze najljepše, najveće, najzrelije i najukusnije višnje. To su plodovi koji su bili najizravnije i najbolje izloženi sunčevoj svjetlosti i zbog toga su sazreli, veliki su, lijepi i ukusni. Dostigli su puninu svojeg rasta zbog čega su sjajni, krupni i pravilnog oblika.

Dakle, nisu svi plodovi jednaki. Čak i na istom stablu možemo pronaći najrazličitije plodove. Često na dnu stabla, na granama koje su u sjeni ili na jednoj strani stabla gdje su grane manje razvijene, pronađem plodove koji su zakržljali.

Neki plodovi su rasli sakriveni od sunčeve svjetlosti zbog čega im treba duže da sazriju, ako ikad sazriju. Drugi imaju na sebi razne nepravilnosti ili su manje veličine. Treći su čak počeli gnjiliti prije nego što su uopće sazreli.

Što s nezrelim, nepravilnim, gnjilim voćkicama?

Nije drugačije ni s nama ljudima. I mi se razlikujemo s obzirom na uvjete i okolnosti u kojima rastemo.

Često govorimo o ravnopravnosti i jednakosti kao idealu koji trebamo dostići, no istina je da nismo niti jednaki niti ravnopravni, baš kao što nisu ni plodovi višnje.

Višnjice nisu mogle utjecati na kojem dijelu drveta će izrasti niti u kakvim uvjetima; hoće li imati više ili manje sunca, više ili manje vode koja im dolazi kroz grane, hoće li rasti na snažnijoj ili na slabijoj grani itd.

Kao što se ja svakog ljeta protežem i napinjem mišiće kako bih dosegla one najbolje višnjice za svoj pekmez, tako se i mi ljudi divimo onima među nama koji su najuspješniji, najljepši te i sami težimo biti takvi, dok one male, nezrele, nepravilne, gnjile voćkice odbacujemo, izbjegavamo, osuđujemo, često ne razmišljajući zašto su takve.

Neke su od tih voćkica rasle zagušene grmljem ili korovom koji im nije dopustio da se razviju kako treba, gušene kontrolom i očekivanjima koje su zvali ljubav. Neke od voćkica su rasle u tami; do njih je dopiralo vrlo malo sunčeve svjetlosti – ljubavi. Neke su zbog nedostatka svjetlosti i vode razvile razne nepravilnosti – obrambene mehanizme koji su u opasnosti korisni, ali kad opasnost prođe, postanu smetnje (PTSP, bipolarni poremećaj, disocijacija, agresivnost, asocijalnost itd.). Neke voćkice nisu uspjele sazreti, već su tako zelene počele gnjiliti – negativnost ih je potpuno savladala, zaustavila rast i potakla prerano propadanje (depresija, anksioznost, suicidalne misli, ovisnosti). Neke su voćkice manje od ostalih jer su uvijek bile na udaru kiša i oluja – grubih riječi i udaraca zbog kojih su razvile osjećaj manje vrijednosti, nesigurnost, stid.

Rijetko tko voli od takvih voćkica praviti pekmez, da nam ne bi pokvarile zimnicu, što one čine. Zato ne znamo što ćemo s njima pa ih ostavljamo tamo gdje jesu, izbjegavamo ih ili ih bacamo.

Ima Jedan koji od tebe nikad ne odustaje

Srećom ima Jedan čija svjetlost se može probiti kroz najtamnije kutke drveta, doseći i voćkice u najzagušenijim uvjetima, obasjati ih svojom svjetlošću, maziti nježno sunčevim zrakama i strpljivo čekati da sazriju, onda kad su svi drugi od njih odustali pa čak i oni sami od sebe. Jedan čije nježne sunčeve zrake i ugodan povjetarac daju priliku nezrelim voćkicama da nadoknade sve propuštene i izgubljene godine i ipak na kraju dostignu svoju puninu i njihovu zelenu boju preobražava u sjajnu crvenu. Jedan čije nježne sunčeve zrake mogu ispraviti čak i nepravilnosti na voćkicama i učiniti kao da ih nikad nije ni bilo. Jedan čije sunčeve zrake mogu zaustaviti proces truljenja i preokrenuti ga u proces rasta i napretka te trulu boju zamijeniti crvenom. Jedan čije sunčeve zrake mogu one najmanje uplašene voćkice obasjati kako bi se i one napokon usudile narasti.

Liječenje bolesnih, nezrelih, premalih i trulih voćkica vrši se tako da one iskuse suprotne okolnosti od onih u kojima su rasle do tad, da iskuse svjetlost umjesto tame, ohrabrivanje umjesto sputavanja, ljubav umjesto straha i mržnje, nadu umjesto beznađa. U tome i mi možemo sudjelovati i pozvani smo na to u skladu sa svojim mogućnostima. Dajmo očinsku ljubav onima koji je nisu imali, majčinsku onima kojima nedostaje majčinska, bratsku i sestrinsku onima koji su bili konstantno povređivani. Budimo obitelj jedni drugima. Prihvaćajmo umjesto odbacivanja. Prihvatimo tuđe emocije kao validne koliko nam god djelovale lude, dramatične, neshvatljive i strpljivo pustimo da naša mala svjetlost oboji njihove plodove.

Još uvijek možeš narasti, postati cijela…

Zato ako si nezrela, nepravilna, premala ili gnjila voćkica, znaj da ima nade i za tebe. Nikad nije kasno! Ako si sitna, još uvijek možeš narasti. Ako si nepravilna, možeš postati cijela. Ako si trula, možeš ponovno iskusiti život i nadu.

Ako misliš da si rastao/rasla u uvjetima bez puno svjetlosti, zagušen/a mnoštvom prepreka, trnja, granja tuđih drveća, zazovi ime Gospodnje i obasjat će te svojom svjetlošću, dotaći će te gdje god se na stablu trenutno nalazio i moći ćeš krenuti putem preobrazbe, polako, ali sigurno, dok ne dostigneš puninu zrele, crvene, krupne voćkice.

Autorica: Vedrana Čolić; Book.hr