Duhovnost

o istočnoj crkvi // Ikona II. – Riječ Božja slikom napisana

Ikona II - Riječ Božja slikom napisana book evangelizacija

Danas su mnogi katolici otkrili vrijednost ikona. Nalazimo ih u redovničkim i monaškim ćelijama, u crkvama, samostanima, kućama, na portalima, na plakatima i molitvenim sličicama, na naslovnicama poznatih katoličkih glasila. Nalazimo ih i u molitvenoj praksi vjernika. Zato vjerujemo da će mnogima biti zanimljivo doznati što više o njima.

Ikonopisac mora postiti i moliti dok izrađuje ikonu.

Molitva pred ikonom s upaljenom svijećom uz miris tamjana i Božju riječ pruža snažno i intimno duhovno iskustvo, koje hrani um, duh, dušu i osjetila, pa čovjek kao cjelovito biće uranja u neizmjerno otajstvo Božje blizine. S obzirom na suvremenu popularnost ikone, vrlo je važno upoznati se s njezinim izvornim smislom, s njezinom teologijom i duhovnošću. Kao što smo vidjeli u prošlom članku, ikone nisu samo obične slike. One imaju svoj jedinstven smisao i značenje, koje izvire iz duhovnosti i mistike istočnokršćanske (točnije bizantske) crkvene teologije i tradicije.


Umjetnost kršćanskog istoka ne poznaje trodimenzionalne slike svetih likova, nego samo dvodimenzionalni prikaz njihova nebeskog pralika. Postoji perspektiva iz koje se ikona promatra, bolje rečeno, iz koje ona nas promatra. Likovi na ikonama okrenuti su prema gledatelju, molitelju, neovisno od njihova realnog položaja u prostoru. Značenje tih svetih slika je u tome da otkrivaju, kao kroz prizmu, tajne kraljevstva nebeskoga. One su kao slike nama posve skrivene realnosti. Premda se bitno razlikuju od punine istine kraljevstva, one ga vidljivo predstavljaju. Razmatrajući ih, bivamo vođeni prema njihovu prototipu, nakraju, prema samoj tajni Boga.

Gledati ikone znači približiti se njihovu prototipu, dakle onomu „što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe“ (1 Kor 2, 9), kako uči sveti apostol Pavao. Istinska ljepota ne treba dokaze, ikona ne dokazuje ništa, ona pokazuje ljepotu i dobrotu u perspektivi istine, tj. u teološkoj perspektivi. Sveti Pavao formulira kristološki temelj ikone riječima: „Krist je slika Boga nevidljivoga.“ (2 Kor 3, 18) Želi reći da Kristova vidljiva ljudskost jest slika, ona je ikona njegova nevidljiva božanstva, dakle ona je vidljivo nevidljivoga. Isusova ikona na taj način postaje istovremeno slika Božja i slika čovječja, ikona potpuna Krista Bogočovjeka. Kao što je Božja riječ učovječena u Isusu Kristu, pa zabilježena („pismom prikazana“) u Svetom pismu, tako je i lik riječi Božje „napisan“ na slici.

Istočni teolozi ne smatraju ikonu djelom čovjeka, već odrazom nebeskog pralika. Ikona je u određenoj mjeri prozor koji se nalazi između našega zemaljskoga i onoga nebeskog svijeta, kaže Ernst Benz u svojem djelu Duh i život istočne Crkve („Svjetlost“, Sarajevo 1991.). Ona je prozor kroz koji stanovnici nebeskog svijeta gledaju dolje u naš svijet i prozor na kojem se odražavaju istinske crte nebeskih pralikova otisnutih na površini ikone. Bizantska teologija uči da ikone odražavaju pralikove svetih osoba. Svrha i smisao ikona nije u estetskome, da budu ukras svetih prostora. Kršćansko bogoslužje pred nas stavlja slavu Gospodnju, lišavajući nas zemaljskih ograničenosti, i time na neki način mijenja bît vidljive stvarnosti. Za istočnog kršćanina sâm prostor crkve je zemaljsko nebo: zemaljska, jer je vidljiva i opipljiva, i nebeska, jer ju snaga Duha Svetoga ispunja božanskom milošću i u njoj na poseban način boravi Sveti. Liturgija svoj najviši izraz nalazi u slavljenju euharistije, gdje se doživljava Kristov dolazak i njegova prisutnost. U euharistiji se događa susret cijele nebeske Crkve s zemaljskom Crkvom. U posvećenu prostoru crkve nebo silazi na zemlju, a ikone u crkvi predstavljaju taj pojavak i objavljenje  Krista i nebeske Crkve na zemlji. Stoga su ikone „svete“ i unutar crkvenog prostora imaju svoje stalno mjesto te im se iskazuje poštovanje u liturgijskim činima i gestama.

Na kršćanskom istoku crkveni prostor, ruho, glazba i ikonografija doživljavaju se i promatraju kao jedna cjelina, kao stvarnosti koje nas dovode do bogosusreta, kao živi podsjetnici na jednu stvarnost iznad ili „iza“ njih, tj. na transcendentnu stvarnost. Zato oblik i ljepota crkve podsjeća na nebo, na Boga, na dušu koja je Božji hram, koji se treba očistiti i ukrasiti svakom vrlinom. Ikone u vjerniku probuđuju spomen na svetce i naslikane biblijske događaje te na kršćanske istine, potičući na taj način našu moralnu i duhovnu revnost i podržavajući u nama želju da nasljedujući svete živimo u svjetlosti vjere. U tom doživljaju i spoznaji Boga sudjeluju i duhovna i tjelesna osjetila, a ne samo razum, dakle cijeli čovjek, u punu jedinstvu svojeg bića.

Ikone u vjerniku probuđuju spomen na svetce i naslikane biblijske događaje te na kršćanske istine, potičući na taj način našu moralnu i duhovnu revnost i podržavajući u nama želju da nasljedujući svete živimo u svjetlosti vjere. U tom doživljaju i spoznaji Boga sudjeluju i duhovna i tjelesna osjetila, a ne samo razum, dakle cijeli čovjek, u punu jedinstvu svojeg bića.

Zbog svega rečenoga, razumljivo je zašto izgled ikone ne može biti prepušten stvaralačkoj imaginaciji ili volji pojedinca. Način na koji se pišu ikone jest kanoniziran – od crkvene tradicije propisan. Svete slike nisu tek predmeti obične znatiželje ili promatranja. One otkrivaju na jedan određeni način tajnu Božju i onomu tko ih gleda ide ista opomena kao i Mojsiju kad je gledao gorući grm na brdu Horebu: „Ne prilazi! Skini obuću sa nogu jer mjesto na kojem stojiš je sveto tlo. Ja sam Bog otaca tvojih, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev. Tada Mojsije pokrije lice jer se bojao gledati na Boga.“ (Izl 3, 5 – 6). Gledati ikone znači približiti se njihovu prototipu, a to je Sveti, Svevišnji, Neizrecivi, Nedokučivi.

Svetosti ikona pridonosi i način na koji one nastaju. Ikonopisac mora postiti i moliti dok izrađuje ikonu. Boje, poze, geste ili znakovi na ikoni uvijek otkrivaju koju otajstvenu poruku, koja je zbog određenog kanona kako se prikazuje prepoznatljivo svim pokoljenjima. Kristova crvena haljina označava njegovu ljudsku (crveno = zemaljsko, krvno), a plavi plašt božansku (plavo = nebesko) narav. Bogorodica uvijek prstom ili rukom pokazuje na dijete  Isusa – jer on je Put, Istina i Život. Kod prikaza na ikoni nije bitna povijesna, faktografska ili naravna sličnost ili ujednačenost, jer ikona prikazuje preobražen i proslavljen lik u nebeskoj sferi postojanja. Zato likovi svetaca imaju vrlo ujednačen, neosoban i nadrealan izgled. Zlatna pozadina označuje njihovo blaženo pribivanje u kraljevstvu Božjem. Oni su postigli cilj preobraženja u svoju prvotnu, izvornu i bogoliku ikonu. I promatrajući ih na ikonama u čovjeku, vjerniku se budi „želja za nebeskim dobrima“, za nebeskom domovinom. Stoga ikone i posvećuju, ali i katehiziraju.

Ikonografski prikaz koji izriče vjeru u Kristovo utjelovljenje (stvarnu prisutnost) u euharistiji

Ikonografski prikaz koji izriče vjeru u Kristovo utjelovljenje (stvarnu prisutnost) u euharistiji

Ikonografski prikaz sv. Barbare, mučenice

Ikonografski prikaz sv. Barbare, mučenice

Ikona Krista Pantokratora (Svevladara) u nebeskoj slavi u kupoli ili apsidi obično dominira svetištem ili sredinom istočnih crkava

Ikona Krista Pantokratora (Svevladara) u nebeskoj slavi u kupoli ili apsidi obično dominira svetištem ili sredinom istočnih crkava

Ikonografski prikaz koji izriče vjeru u Kristovo utjelovljenje (stvarnu prisutnost) u euharistiji

Ikonografski prikaz koji izriče vjeru u Kristovo utjelovljenje (stvarnu prisutnost) u euharistiji

Ikona Bogorodice Hodegitrije (Putokazateljice) koja pokazuje na Krista, koji je Put, Istina i Život

Ikona Bogorodice Hodegitrije (Putokazateljice) koja pokazuje na Krista, koji je Put, Istina i Život

Mozaik Krista Svevladara u apsidi katedrale u Cefalu (Sicilija), 11-12. st.. Krist drži otvorenu stranicu Ivanova evanđelja s natpisom Ja sam svjetlost svijeta

Mozaik Krista Svevladara u apsidi katedrale u Cefalu (Sicilija), 11-12. st.. Krist drži otvorenu stranicu Ivanova evanđelja s natpisom Ja sam svjetlost svijeta

Ikona Rođenja Kristova u svetoj Špilji u Betlehemskoj bazilici Rođenja Kristova

Ikona Rođenja Kristova u svetoj Špilji u Betlehemskoj bazilici Rođenja Kristova

Ikonografski prikaz iz Evanđelja (spašavanje Petra, lov na Galilejskom moru i doručak s apostolima)

Ikonografski prikaz iz Evanđelja (spašavanje Petra, lov na Galilejskom moru i doručak s apostolima)

Ikona Kristova

Model za tipično kanonizirano prikazivanje Kristova lika na ikonama nalazi se u starokršćanskome apokrifnom spisu Pismo Lentula, gdje nalazimo na opis Isusova izgleda: „U ovo se vrijeme pojavio i još uvijek živi čovjek velike snage, ukoliko ga je uopće ispravno nazvati čovjekom, po imenu Krist, koji se zove Isus. Njega ljudi nazivaju prorokom istine, a njegovi ga učenici zovu Sinom Božjim, koji uskrisuje mrtve i liječi bolesne. To je čovjek uspravna hoda, srednje veličine, visine 15 i pol dlanova, razborita i poštovanja dostojna izgleda i izraza lica, s kosom boje oraha, koja je do ušiju ravna, dok od ušiju pa do ramena stvara nježne uvojke, kojima pada na ramena, s razdjeljkom na sredini glave, po uzoru na sve Nazarećane, s ravnim i čistim čelom, s licem bez mane bora koje crvenilo krasi.“ Taj legendarni opis postao je, ali u bitnome i ostao temeljnim uzorkom za klasični bizantski tip ikonografskog prikazivanja Krista. Kristov je pogled istovremeno i smiren, i milosrdno blag, i upozoravajući. Njegov pogled u isto vrijeme umiruje, tješi, liječi, prekorava i poučava. Pred njim čovjek mora biti posve otvoren, iskren i istinit.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh