Foto: Shutterstock

(…) Ponekad svojemu unutarnjem biću postavljamo zahtjeve i nastojimo ga nadzirati još i nesmiljenije no što to činimo drugima. Tada se naše unutarnje biće napokon pobuni te nas natjera na nešto nadasve neugodno: izderati se na nekoga, napiti, ili oboje. Zato Isus kaže kako trebamo „mrziti“ članove svoje obitelji; jest – „pa i sam svoj život“ (Lk 14,26).

Bog ne želi da se itko osjeća nezamjenljivim. Njemu nitko nije potreban

Naš je život za nas postao naš osobni „Izak“. Bog nas pozivlje toga Izaka položiti na žrtvenik. Sve dok to ne učinimo, od čega god da se taj život sastojao: talenata, darova Duha, posla, sposobnosti da ljubimo ili izmirujemo ljude – što god da nam je dano pretvara se u naš idol (kao što smo pokazali u prethodnim poglavljima). Zahtijevamo da naše služenje bude prepoznato – naposljetku, pa to je djelo Božjega pomazanika! Nesvjesno ustrajemo da se drugi poklone našemu talentu. Najsigurniji dokaz našega idolopoklonstva (osim srdžbe) jest ljubomora. Čim osjetimo da više nema radosti, ili pak neraspoloženje i ljubomoru zbog nečega što je netko drugi učinio za Gospodina, možemo biti sigurni kako se naš talent za nas pretvorio u idola.

Bog ne želi da se itko osjeća nezamjenljivim. Njemu nitko nije potreban. U stanju je od kamenja po kojemu hodamo podići djecu koja će Mu klicati: „Hosana!“ (usp. Lk 19,40). Želimo na neki način „polagati pravo“ na Boga. A, kako je On mogao ispuniti svoju riječ kako će iz sjemena Izakova podići nebrojene milijune, da je Abraham Izaka žrtvovao? I Abraham je mogao pomisliti kako Boga „ima u šaci“. No, Bog takvo što neće dopustiti. Stoga je Abrahama proveo kroz muku traženja neka žrtvuje Izaka, kako bi ovaj u svome srcu prihvatio da jedino Bog vlada.

Sve dotad bio sam rob te svoje službe. Nisam mogao bez nje. Taj je idol bio posve obuzeo moje misli

Odrekao sam se službe molitve za unutarnje ozdravljenje. Budući da sam pogrešno shvatio što to znači, došao sam kući i izjavio kako više neću primati ljude kao dušebrižnik niti moliti za njihovo ozdravljenje. No, Bog mi je samo stao slati još više ljudi. Nije želio zaustaviti službu, već mene. Sve dotad bio sam rob te svoje službe. Nisam mogao bez nje. Taj je idol bio posve obuzeo moje misli. Nisam više bio kadar vidjeti išta od života Kristova izvan toga. Jednom kada je idol pao služba je ponovno postala Gospodinova, a ne više moja. Ponovno sam mogao biti Njegov učenik, a ne učenik unutarnjega ozdravljenja.

Od čega god da se sastojao naš život, sve dok se toga ne odreknemo, ono raste i ima vlastit život te s vremenom počinje posjedovati i nas same. Tada obitelj trpi, jer smo predani „tome“, što god to bilo, a ne Gospodinu, koji nas želi držati u umjerenosti i dati nas našoj obitelji. Ne možemo biti Njegovi učenici sve dok, poput svetoga Pavla, ne naučimo lekciju iz 3. poglavlja Poslanice Filipljanima te budemo kadri zajedno s njime reći „sve gubitkom smatram“ (r. 8). On ide još i dalje te kaže kako sve smatra „otpadom“ (r. 8). Sve dok to ne učinimo nećemo biti slobodni tražiti Njega te poznavati Njega i samo Njega. Sve dok ne svladamo tu lekciju djeca nam postaju zamkom, zbog čega Isus u Evanđelju po Luki 14,26 kaže kako trebamo „mrziti“ čak i svoju djecu. Jednom kada ih predamo Gospodinu On nam ih vraća, jer ih više nećemo prisvajati i tako gušiti njihov život. Naprotiv, radovat ćemo se životu što ga On u njima ostvaruje. (…)

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Obnova kršćanske obitelji“ autorâ Johna Lorena i Paule Sandford. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu, po sniženoj cijeni za 50 umjesto 100 kuna, možete nabaviti ovdje.