Nema čovjeka kojega umjetnost ne dotiče i koji nije zainteresiran za umjetnost. Ima samo onih koji umjetnost ne prepoznaju ili ono dobro koje iz nje prizlazi nazivaju različitim imenima. Mi kršćani trebamo biti posebno zainteresirani za umjetnost.

To je uvidio i Peter Kreeft te vrlo lijepo izrekao: „Svaka ljudska duša žudi za ‘dobrim, istinitim i lijepim’ apsolutno i bez mjere. I upravo oko te tri fundamentalne vrijednosti razlika je najveća. Obični ljudi još uvijek vjeruju u stvarni moral, u stvarnu razliku između dobra i zla; i u objektivnu istinu i u mogućnost da ju spoznamo; i u superiornost lijepoga nad ružnim… (ali) naši umjetnici namjerno izabiru ružno kraj lijepoga, naši moralisti više se plaše dobra nego zla, a naši filozofi prigrljuju razne oblike postmodernizma, koji istinu svode na ideologiju i moć.“ Upravo zbog te silom stvorene dihotomije umjetnosti, toga otužnog odabira ružnoga pokraj lijepoga i nekada obične provokacije umjesto svakako dobrodošle uljudne i pronicljive kritike čini se da bi Croce danas teže ustvrdio da je umjetnost „ono što svi znaju što jest“. Kako god bilo, utješno je znati da sve prolazi, a samo ono što je uzvišeno ostaje, i to je ono što je zaista dobro, istinito i lijepo.

Moguće je, pa i poželjno zapitati se koristi li meni uistinu ta knjiga. Mogu li ova glazba ili ona predstava, koje su veoma razvikane, biti i na izgradnju? Mislim da, prije ili kasnije, pomoću vlastitog razuma i vlastite savjesti, svatko dođe do onog zida: „’Sve je slobodno!’ Ali sve ne koristi. ‘Sve je dopušteno!’ Ali sve ne saziđuje“, što svakako nije nekakav banalni pokušaj da se umjetnost obespravi svoje slobode ili da se obezvrijedi inspiracija umjetnika. U Pismu umjetnicima sv. papa Ivan Pavao II. usporedio je umjetnike, ni manje ni više, nego s Bogom, te ustvrdio da oni u svojem stvaranju mogu iskusiti nešto od patosa kojim je sam Bog gledao na svoje djelo, na cijeli stvoreni svijet. Referirajući se upravo na umjetnike, koji inspiraciju dobivaju u obliku kakva nutarnjeg bljeska, koji upućuje istovremeno i na lijepo i na dobro, rekao je da se onda o takvoj inspiraciji može s pravom govoriti kao o „milosnom događaju“. A koliko svaki čovjek ovisi o takvu događaju, ne samo umjetnik u svojem stvaranju, i što takav događaj može sve značiti za njegov život, znat će svaki vjernik, možda još i više svaki obraćenik.

Umjetnost je, kao jedan od proizvoda duha, u stanju povezati sve ljude i tvoriti onu dodirnu točku i u njihovoj različitosti. Njezina univerzalnost dala je za pravo Croceu da započne svoj Brevijar estetike pomalo čudnom tvrdnjom da je umjetnost „ono što svi znaju što jest“. Možda ne razmišljaju svi o umjetnosti, no ona svejedno dotiče sve ljude, stoga se i tiče svakoga. Neki ju danas postavljaju na svojevrstan pijedestal, želeći joj nadodati nekakvu slobodu izvan slobode koju već posjeduje kao posebna djelatnost duha, koji je Bog i stvorio slobodan, ali i oduzeti joj odgovornost koja joj pripada, zaboravljajući da jedino ako nema slobode, onda nema ni odgovornosti. Želi se nametnuti ideja da sve treba biti dopušteno do te mjere da postaje prihvatljivo i otvoreno vrijeđanje pod izlikom slobode umjetnosti. Vjernik bi se tada mogao prisjetiti Pavlovih riječi: „’Sve je slobodno!’ Ali sve ne koristi. ‘Sve je dopušteno!’ Ali sve ne saziđuje.“ (1 Kor 10, 23) Kada stvara, čovjek nije odgovoran samo prema sebi i svojoj inspiraciji, nego i prema onima do kojih će svojim djelom doprijeti. Znakovit je zbog toga nastavak tog citata sv. Pavla, iako se nije odnosio na umjetnost: „Nitko neka ne traži svoje, nego dobro drugoga.“ (1 Kor 10, 24)  Koliki danas stvaraju ipak na svoju korist i radi vlastitog profita, što nekad rezultira na štetu mladih koji im vjeruju i koji se na njih žele ugledati, pa počnu upijati sve labavije norme ponašanja, koje se promiče u glazbi, filmovima i knjigama.

Jasno je da će svako djelo naći svojeg kupca, marketinški stručnjaci vrlo će vješto privući mlade ljude, a kasnije to iskoristiti u obliku profita. Sjećam se kad nam je profesor sociologije pričao o tome u srednjoj školi i naišao na žestoko protivljenje nekih koji su slušali alternativnu glazbu i koji su nosili majice sa svojim idolima, misleći da ne pripadaju tim tinejdžerima kojima se nešto iskomercijalizirano može prodati, budući da su, po vlastitom sudu, slušali nekomercijalnu glazbu. I sve to još nekako prolazi dok se radi samo o marketinškim stručnjacima, no čovjeku može puno teže pasti činjenica da bi tko mogao s predumišljajem stvarati umjetnost, koja ne bi više bila izravna i nepatvorena. Svjesni smo da je moguće naići na svašta, pa čak i na „prodavanje bunta“ tinejdžerima, kako je tvrdio jedan autor.

“

Možda ne razmišljaju svi o umjetnosti, no ona svejedno dotiče sve ljude, stoga se i tiče svakoga.

„

Najljepša moguća zadaća umjetnosti leži u uzdizanju ljudskog duha od trenutnih događaja, od prolaznosti ovog svijeta, pa čak i od patnje, koja je svojstvena svačijemu životu, pa tako i umjetnikovu. Svojim stvaranjem umjetnik može uzdignuti ne samo sebe, već i druge. No može uzdignuti potpuno samo ako se uz lijepo očuva i ono dobro. Neki autori naglašavaju do te mjere takvu potrebu da su spremni i odustati od na prvi pogled privlačnih umjetničkih tvorevina ako u njima nije jasna veza lijepoga i dobroga. Sjetimo se prije svega Platona, koji je o umjetnosti razmišljao u političkim okvirima, ponajviše zbog lošeg utjecaja koji umjetnost može imati na čovjeka, a kojeg je nastojao ocijeniti. O pojmu lijepoga on piše u svojim djelima Simpozij i Fedar ili o ljepoti,  dok o umjetnosti u X. knjizi djela Država tvrdi da bi svi mogli profitirati kad bi osim ugode otkrili i korist umjetničkog djela.

“

Najljepša moguća zadaća umjetnosti leži u uzdizanju ljudskog duha od trenutnih događaja, od prolaznosti ovog svijeta, pa čak i od patnje, koja je svojstvena svačijemu životu, pa tako i umjetnikovu.

„

Uzimajući u obzir dostojanstvo i uzvišenost umjetnosti, vidimo da danas, ponekad, ipak nedostaje taj trenutak razmišljanja je li i dobro ono što nam se prezentira samo pod vidom „lijepoga“. Da je to tako, prisjetilo me je svjedočanstvo talijanske glumice Claudije Koll u kojem je tvrdila da nakon obraćenja više nije bila spremna prihvaćati uloge u kojima se od nje zahtjevalo da psuje ili vara muža kad takva ponašanja ni u jednoj sceni filma nisu dovedena u pitanje, što izravno ili iz mogućih negativnih posljedica. Danas možemo naći likove koji nisu junaci kakve je Aristotel priželjkivao, u koje smo se svi mogli ugledati i po kojima se je i događala ona od Aristotela toliko očekivana katarza, koja je značila „pročišćenje“ osjećaja publike; no nisu ni oni antijunaci kakve nalazimo u epskom kazalištu, koji je prava suprotnost onomu Aristotelovu i u kojem smo pozvani napraviti odmak, ne nastojeći pronaći sebe u glavnom liku, već s tog odmaka donijeti sud o likovima, koji su sve samo ne junački. Dosta je spomenuti djelo Majka Courage i njezina djeca, u kojem ta majka ne doživljava nekakve nutarnje tragične konflikte koji bi ju potaknuli na žrtvu za druge, već iskorištava jednu tragičnu situaciju samo da bi materijalno zaradila. Naprotiv, danas nam se serviraju svakakvi likovi sa svakakvim sumnjivim odabirima ponašanja, koja bi na neki način trebala ostati neutralna ako ih se već otvoreno ne veliča. Ne čudi stoga odluka te talijanske glumice da ne prihvaća uloge u kojima sam moral postaje u najmanju ruku upitan.

“

„Obični ljudi još uvijek vjeruju u stvarni moral, u stvarnu razliku između dobra i zla; i u objektivnu istinu i u mogućnost da ju spoznamo; i u superiornost lijepoga nad ružnim… (ali) naši umjetnici namjerno izabiru ružno kraj lijepoga, naši moralisti više se plaše dobra nego zla, a naši filozofi prigrljuju razne oblike postmodernizma, koji istinu svode na ideologiju i moć.“

„

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.