Foto: Shutterstock

„Hodamo i da bismo se distancirali, pročistili: da bismo prekinuli sa zbrkom i strkom svijeta, gomilanjem zadataka, iscrpljivanjem”, kaže Frédéric Gros u svojoj jednostavnoj i čudesno lijepoj knjizi Filozofija hodanja. Ništa nam ne daje tako duboki osjećaj slobode kao hodanje i ništa nas tako jasno ne oslobađa naših svakodnevnih zarobljenosti kao hodanje u prirodi, piše fra Ante Vučković za svjetloriječi.ba. Dovoljno je izići iz kuće ili ureda i krenuti i već iza nas ostaju poslovi, napetosti, svađe, pritisci, mreže, vijesti, očekivanja, novosti. Za hodanje nam ne treba ništa. Ni neko umijeće ni oprema, ni društvo ni neka tehnička pomagala. Dovoljno je to što već jesmo. Tjelesna bića s dvije noge. Ustati i krenuti. Hodati. Pronaći svoj ritam. Ostaviti iza sebe, pa bilo to samo i na koji sat, ubrzani svakodnevni ritam koji nas pretvara u kotačić društvenoga mehanizma koji se neprestano ubrzava i crpi nam pozornost i snagu. Hodanje nas spašava. Ono što nam se u svagdanjem ritmu čini neophodnim i važnim odjednom za vrijeme hodanja postane suvišno, nevažno i opterećujuće. Vijesti i iščekivanje raspleta neke jučer započete političke prepirke hodanje učini posve nevažnom epizodom. Odjednom nam postane važan krajolik, boja neba, sunce, stablo, pjev ptice. Kao da smo izbavljeni iz ropstva mreža, razgovora, obveza. Doživljavamo svijet u ritmu svojih koraka i više ne tražimo kako opstati u ritmu svijeta. Opažamo čudesnost života koji opstoji neovisno o nama i našim odlukama. Postanemo svjesni kako društveni život nije sav život. Naša mnijenja, prepirke i opredjeljenja nisu nestala, ali hodanje im oduzme težinu. Kao da se hodanjem udaljavamo, a udaljavanjem osjećamo olakšanje.

Odmak. Odmak je oduvijek bio lijek. Odmak od drugih i odmak od sebe. Odmak izvana hodanjem i odmak iznutra šalom, ironijom i novim okvirom

Odmak. Odmak je oduvijek bio lijek. Odmak od drugih i odmak od sebe. Odmak izvana hodanjem i odmak iznutra šalom, ironijom i novim okvirom. Hodanje je škola odmaka. Dovoljno je krenuti i u mah svoje zbrke i životne zapetljanosti doživljavamo drukčije. Kao da su ostale tamo odakle smo pošli. Kada na leđa stavimo naprtnjaču s minimalnim potrepštinama za hodanje, kao da istovremeno sa sebe skinemo nagomilane terete i ostavimo ih na pragu. Oni će nas dočekati na povratku, ali u hodanju je već nada da će se u međuvremenu smanjiti i da ćemo se mi vratiti ojačani i svježi da se sa zadacima sučelimo s novom snagom. Udaljavanjem od svoga svakodnevnoga mjesta boravka i problemi koje smo tamo ostavili postaju manji. Manje vidljivi i manje teški. Odmak otvara blizinu. Odmahnemo se od obveza koje nas pritišću i nađemo se u blizini prirode: kamen, stablo, nebo, more, obzor, potok, boje neba i raslinja, vlati trave. Približavanje prirodi je kao povratak u zaštićeni svijet. Izloženi smo, a zaštićeni. U odmaku smo, a blizu izvoru radosti. Hodanje mijenja naše raspoloženje. Negativne emocije prepuštaju svoje mjesto radosti postojanja. Tako odmak znači i oslobađanje od emotivnih pritisaka.

Na hodočašće se može ići iz različitih motiva: da ojačamo svoju oslabljenu vjeru, da izvršimo pokoru za svoje grijehe, da bismo na nekom svetom mjestu mogli izreći svoju molitvu za ozdravljenjem, pomirenjem ili da bismo jednostavno zahvalili za već primljenu milost

Time hodanje postaje čišćenjem. Nije uzalud hodočašće shvaćeno kao put pročišćenja i nutarnje preobrazbe. Na hodočašće se polazi s nutarnjom voljom za preobrazbom. Odlazim na dugi put i nadam se da ću se vratiti drukčiji. Promijenjen. Prosvijetljen. Očišćen. Rasterećen. Oslobođen. S novim pogledom na svijet i sebe. S više povjerenja u Božju providnost i njegovo vodstvo. Na hodočašće se može ići iz različitih motiva: da ojačamo svoju oslabljenu vjeru, da izvršimo pokoru za svoje grijehe, da bismo na nekom svetom mjestu mogli izreći svoju molitvu za ozdravljenjem, pomirenjem ili da bismo jednostavno zahvalili za već primljenu milost. Ipak, u podnožju svih ovih i sličnih namjera stoji čežnja za pročišćenjem. Nadamo se da će nam hodanje pročistiti misli i tamo gdje se nagomilala zbrka unijeti jasnoću. Očekujemo da će nam vrijeme hodanja pročistiti emocije i tamo gdje smo uhvaćeni u mrežu povreda i krivnjî pronaći iscjeljenje i oproštenje. Pouzdajemo se da ćemo tijekom vremena hodanja pročistiti pogled za odnose koji su postali bolni, nijemi i hladni i da ćemo bolje vidjeti što griješimo i kako smo, kada i zašto prestali drugoga hraniti pozornošću i gdje se u nama samima otvorio bezdan koji vapi za priznanjem i blizinom. Očekujemo i pročišćeni pogled na svoje životno usmjerenje. Hodanje, a posebno ako je riječ o hodočašću, dovodi nas u blizinu Bogu i njegovoj volji. Koji je smisao moga života? Zašto sam uopće ovdje? Nije li cijeli moj život nalik ovom hodanju? I ako jest, kamo me vodi način na koji živim? I nisam li u šumi zadataka i očekivanja iz vida izgubio stvarne razloge svoga postojanja?

Možda su evanđelja mišljena prvenstveno kao hrana na našem životnom hodu, a zapisana da nas nauče kako napraviti odmak od naših tereta te kako pročistiti um, srce i odnose od nagomilanih životnih nejasnoća

Ova pitanja ne treba niti spremati niti se posebno brinuti za njih. Ona se sama pojave u vremenu hodanja. Isplivaju iz nutrine. Bila su oduvijek tu, ali im životna trka nikada nije dopustila da se pojave. Hodanje im oslobodi put do svijesti. Isplivaju na površinu i odjednom vidim koliko su važna, a kako je veliki dio mojih poslova i obveza u odnosu na njih nevažan.

Svratimo li pozornost na Isusovo hodanje u evanđeljima, opazit ćemo i da je on svoje pozvao da ga slijede, da hodaju za njim i da se on sam neprestano kretao. Možda su evanđelja mišljena prvenstveno kao hrana na našem životnom hodu, a zapisana da nas nauče kako napraviti odmak od naših tereta te kako pročistiti um, srce i odnose od nagomilanih životnih nejasnoća.

Autor: fra Ante Vučković

Izvor: svjetloriječi.ba