Foto: Shutterstock

Životni cilj

Nedavno sam držao predavanje grupi svećenika od kojih su većina bili župnici. Postavio sam im dva pitanja: koji je njihov životni cilj i koji je životni cilj njihovih župljana. Pretpostavljam da svi oni koji su ‘pronašli’ cilj svoga života, te ga ‘upisali’ ne samo u glave nego i u srca, provode svoj život (aktivni i molitveni) u skladu s tim ciljem. Isto će tako župnik, koji u srcu zna što je najbolje što mu Bog može dati za svakog pojedinog župljanina (to je tada u skladu s Božjom voljom), usmjeriti sve svoje svećeničko djelovanje pomaganju povjerenog mu stada, kako bi ono prispjelo tom cilju. Pretpostavljam da to ‘djelovanje’ započinje svjedočenjem (življenjem) vlastitog cilja, nastavlja se molitvom Bogu na tu nakanu te usmjeravanjem pastoralnih djelatnosti prema tom cilju. Ako je svećenik ‘pronašao’ cilj, tada je sigurno i shvatio njegovu neizrecivu vrijednost, kako u svom životu, tako i u životu svake pojedine duše povjerene mu od Boga i Crkve. To također pretpostavlja kako neće čekati da se ‘izgubljene ovce’ same vrate u ovčinjak, nego će tražiti one koje su iz raznoraznih razloga otišle iz sigurnosti ovčinjaka.

Tko god je barem jednom doživio izljev Božje ljubavi, taj se i zaljubio u Boga, te njegova duša čezne za nebom. Ako se to nije dogodilo, velika je vjerojatnost da će se vjera pretvoriti u ritual, tradiciju ili postati samo nužno sredstvo da se ne završi u paklu

Na žalost, ponekad ni sami svećenici nemaju radosti blizine Božje, koja se najviše očituje upravo u ovčinjaku. Tko god je barem jednom doživio izljev Božje ljubavi, taj se i zaljubio u Boga, te njegova duša čezne za nebom. Ako se to nije dogodilo, velika je vjerojatnost da će se vjera pretvoriti u ritual, tradiciju ili postati samo nužno sredstvo da se ne završi u paklu. Doista, iz mnogih pojedinačnih razgovora s vjernicima saznao sam da većina njih prakticira vjeru daleko više zbog straha da ne završe u paklu, nego zbog zahvalnosti i ljubavi prema Bogu. Iz nedjeljnih propovijedi lako možemo zaključiti ‘žudi’ li naš župnik za Bogom, ili se samo trudi izbjeći pakao. Bilo kako bilo, pomognimo mu svojim molitvama da bude po mjeri Boga i čovjeka!

Osobno želim uzeti najviše od onoga što mi Bog nudi. Rekao sam mu: „Moja je najveća želja da u vječnosti budem što bliže tvom prijestolju. Zato želim spoznati tvoju ljubav kojom si me ljubio s križa, te ti želim na najbolji način uzvratiti vlastitom ljubavlju. Spreman sam platiti bilo koju cijenu za to, jer ni jedna cijena ne može biti previsoka za nešto takvo. Svoj ću život od danas usmjeriti u tom pravcu, a ti, Bože, budi uza me da tamo i stignem! To isto želim i za svoju obitelj i prijatelje, te za svaku dušu koju si ti, Bože, stvorio. Ako moja djeca trebaju platiti životom kako bi postigla taj cilj, ili trebaju proći teške patnje, radosno to prihvaćam iz tvojih ruku i neću to smatrati tvojim odbacivanjem, već naprotiv, znakom tvoje naročite ljubavi. Jedino te molim da nam dadeš otvorene oči srca kako bismo u svemu uzmogli prepoznati tvoju ‘ruku’’!“

Mjesto kod Božjeg prijestolja uvijek će biti slobodno za one koji zaista žele doći onamo. Na žalost, zbog samog nepoznavanja Boga, mali je broj kršćana koji žele upravo to

Na nebu nisu svi jednako blagoslovljeni, tako da bi zaista bilo glupo ne prihvatiti ‘ponudu’ za što veći blagoslov. Tu ne mislim na zadobivanje vlasti kao što su mislili Zebedejevi sinovi, nego na to da je Božja volja – kao volja svakog oca koji ljubi svoju djecu – da u vječnosti bude što više njegove djece što blagoslovljenije (bliže njemu; da ga više ljube). Mjesto kod Božjeg prijestolja uvijek će biti slobodno za one koji zaista žele doći onamo. Na žalost, zbog samog nepoznavanja Boga, mali je broj kršćana koji žele upravo to. Većina bi što dalje od prijestolja! Božje prijestolje njegovo je srce. U nebu će svi čeznuti da mu budu što bliže.

Iz knjige „Krunica“ autora Josipa Lončara. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.