Foto: Shutterstock

Danas, dok pišem ove retke, ne znam bi li mi se dopala osoba kakva sam nekada bila. Kad saberem sve, vidim da sam imala „gomilu” problema koje nisam rješavala, već sam stalno jurila. Istina, nisu svi ti problemi bili samo moja odgovornost, ali sve sam ih mogla pokušati promijeniti na bolje.

Brak u krizi, bolest naše curice, radoholičarstvo…

Udana sam i imamo dvoje djece. U toj jurnjavi brak nam je došao u krizu i polako ali sigurno bio je pred raspadom. Svađe su trajale danima, nepričanja još i duže. Spavali smo u odvojenim sobama. On nije bio savršen, ali sam i ja „tjerala svoje”. Danas kada razmišljam, vidim da nije bilo pravog razloga za tolike probleme u braku a oni su svi zajedno mogli dovesti do jako lošeg završetka.

U tom se razdoblju razboljela naša curica. Počela ju je često boljeti glava, imala je jake bolove u trbuhu. Jednom nije bila u školi sedam dana zaredom. Naravno da nisam mirovala. Otišli smo k liječniku i napravili sve pretrage. Rezultat je bio poražavajući: bolovi su bili na psihičkoj bazi, a razlog su bile naše svađe, sve ono što je tada čula, te strah da će ostati bez roditelja.

Na poslu sam također imala problema. Imam „šefovsko” radno mjesto i po prirodi sam radoholičar pa mogu napraviti puno a, nažalost, to sam očekivala i od drugih. Smatrala sam da, ako čovjek želi, onda i može, ako ne želi, onda je lijen. Mjerila sam druge prema svojim mogućnostima. Posao mi je bio bog a razina obrazovanja moje mjerilo u životu.

Za sebe ne mogu reći da sam bila neka vjernica. Istina otišla bih nedjeljom u crkvu. Moleći krunicu, završavala sam na prvoj desetici. Kad bih je izmolila cijelu, bilo je to kao da sam kroz nju „protrčala”, jer je za mene bila „suhoparna i dosadna”. Čitala sam i Bibliju, ali ništa od onoga što bih pročitala nije ostajalo u meni. Iako sam u dublji odnos s Bogom ušla prije šest godina, nisam bila zadovoljna, jer još previše toga nisam shvaćala i u previše područja u sebi nisam bila ispunjena.

„Opasno si se promijenila”

Tada sam krenula na susrete u organizaciji Kristofora. Ono što sam ondje vidjela, ostavilo je dojam na mene. Čula sam i za Školu molitve koju oni također vode i pridružila se. Polaznica sam dvije godine. Način na koji u Školi razmatramo Bibliju i kako molimo urodilo je plodom. Ono što dobijem u razmatranjima ne zaboravljam. Počela sam shvaćati mnogo toga. Zahvaljujući tome počela sam se mijenjati, a samim time promijenio se je i moj život i život ljudi koji me okružuju.

Prije nisam shvaćala da ljudima treba opraštati ili da ih treba prihvatiti onakve kakvi jesu. Uostalom, moje dijete ima disleksiju, no to ne znači da je lijena, jer zaista se trudi. Niti nečije obrazovanje nije mjerilo, već su to naši postupci i odgovornost prema njima.

Moj suprug je odrastao bez oca i zato nikada nije imao prilike naučiti neke stvari. Ni to nisam shvaćala a kad sam to shvatila, oprostila sam mu sve ono u čemu me je povrijedio.

Naša kćerkica više nema zdravstvenih problema, osim onih koji su normalni za njezinu dob. Na poslu se je komunikacija promijenila i nekolicina mi je rekla da sam se „opasno” promijenila, ali nabolje.

„Dobro je to”

Danas se u našoj kući moli. Često nam se pridruži i suprug što je prije bilo nezamislivo; prije je više volio gledati televiziju. Također, prije nije išao u crkvu a sada često odlazi na misu. Nije se bio ispovjedio dvanaest godina i bila sam presretna kad se na prvoj pričesti naše kćerkice i on ispovjedio. On nije po prirodi pričljiva osoba, ali kada kaže „Dobro je to”, onda znamo da je zaista tako. A sada to kaže…

Svjesna sam koliko se naš život oplemenjuje zato što ga sad živimo s Bogom. U meni „raste” osjećaj zadovoljstva i mira a posve sam sigurna da će biti još i bolje i ljepše.

Za Book.hr posvjedočila Helena (Ostali podaci poznati uredništvu). Priredila Janja Kružić.