Čini se da je započela era u kojoj će se ljudi javno svrstavati u one koji su Božji i one koji su protiv Boga. Vjerni će za to dobivati snagu od Boga, a ostali od njegova protivnika. Čini se da je pitanje abortusa pitanje opredjeljenja za vječnost: nebo ili pakao. Nevjerojatno je s kolikom su mržnjom i bijesom zagovornici slobode i tolerancije spremni braniti svoje stavove kad je riječ o njihovu pravu da drugima uzimaju pravo da žive

Pišem ovaj tekst na Svijećnicu – blagdan Prikazanja Isusova u hramu. Na Dan života i Dan posvećenog života. Vjerojatno nije slučajno što mi je upravo danas došlo nadahnuće da napišem nešto o ljudskom licemjerju naspram života uopće a posebno naspram nerođenog života. Pitanje nerođenog života uvijek tako jasno razotkriva „namisli mnogih srdaca” (usp. Lk 2,35) ispunjavajući tako i dan-danas proročanstvo starca Šimuna o Isusu – novorođenčetu kojeg su Marija i Josip donijeli u Hram na Prikazanje: kako će On „biti postavljen za propast i uzdignuće mnogih” i „znak osporavan” (usp. Lk 2,34)!

I doista to se „Isusovo osporavanje” očituje svaki put kad se pokrene pitanje zaštite nerođenog života: kad se donese neka odluka koja abortus proglašava ubojstvom, kad se podrži Hod za život, kad se klinikama koje promiču abortus jednostavno smanje financijska sredstva ili ih se prestane financirati… Tada odmah ustane sav liberalni svijet, laički i politički, gotovo svi mediji, sve informativne kuće pa se svaka vijest o tome ili prešuti ili izrekne s takvom osudom i negativnom konotacijom kao da je učinjeno nešto loše, pogubno za čovjeka i njegov opstanak, a ne upravo obratno!

“

Tada odmah ustane sav liberalni svijet, laički i politički, gotovo svi mediji, sve informativne kuće pa se svaka vijest o tome ili prešuti ili izrekne s takvom osudom i negativnom konotacijom kao da je učinjeno nešto loše, pogubno za čovjeka i njegov opstanak, a ne upravo obratno!

„

Više nismo sposobni razmišljati vlastitom glavom?

Ono što me više zabrinjava i plaši jest to što su ljudi sve manje sposobni ispravno razlučivati, prepoznavati i razlikovati dobro od zla. Gospa je to u Međugorju, u svojoj poruci od 25. siječnja ove godine, izrekla ovako: „Sotona je jak i želi vas sve okrenuti protiv Boga i vratiti vas na sve ono što je ljudsko, i u srcima uništiti sve osjećaje prema Bogu i Božjim stvarima.”

Doista, pogledajmo samo situaciju u svijetu i sve ono što se proglašava „normalnim”, pogledajmo primjerice novi izdanak rodne ideologije, tzv. transaging (po njemu možeš birati ne samo svoj rod nego i svoju dob – eng. age). Najsvježiji primjer o kojem slušamo u medijima jest muškarac star 46 godina; on je nakon 23 godine braka, u kojem je dobio sedmero djece, najprije odlučio postati žena, a zatim šestogodišnja djevojčica te sada živi u jednoj obitelji koja ga je usvojila i igra se s njihovim unucima! (usp. http://zdravstveniodgoj.com/news/otac-ostavio-zenu-i-sedmero-djece-da-bi-zivio-kao-sestogodisnja-djevojcica).

Najgore jest to što osjećaj za Božje gubi sve više i više ljudi, čak smo i mi vjernici među takvima, pa ako netko ima iole drugačiji stav, on već postaje „čudak” i „zatucani konzervativac” i u očima onih s kojima sjedi u crkvenoj klupi.

“

Najgore jest to što osjećaj za Božje gubi sve više i više ljudi, čak smo i mi vjernici među takvima, pa ako netko ima iole drugačiji stav, on već postaje „čudak” i „zatucani konzervativac” i u očima onih s kojima sjedi u crkvenoj klupi

„

Ignoriranje filma „Zašto su došli vlakom?”

Vjerojatno ste ovih dana više puta čuli za ovaj film nakon što ga je na svojoj stranici objavio portal Bitno.net. No jeste li o njemu čuli prije toga? Naravno da niste!!! Jer mainstream-mediji nisu o njemu puno izvještavali. Taj animirani filmski uradak našeg poznatog karikaturista i autora animiranih filmova Joška Marušića nastao je još 2015. godine. A prije nego što se oko njegove projekcije te oko izvještavanja o njemu pobrinuo ovaj portal, on se nalazio u „bunkeru”.

Na portalu Bitno.net se također može pročitati razgovor sa samim autorom, u kojem on govori zašto je odlučio snimiti animirani film koji na umjetnički i etički (ne vjerski) način progovara o pitanju abortusa. Autor kaže kako je ključni poticaj dobio kad je naišao na informaciju da se 2014. godine u Hrvatskoj prvi put rodilo manje od 40 000 djece dok je istovremeno izvršeno triput više (legalnih) abortusa. Neću govoriti o napadima koje je autor doživio, o kritikama pa i javnoj pobuni studenata… Samo ću kratko reći da film (u njemu se pojavljuju ružnjikavi likovi; s razlogom jer se djetešcu prilikom abortusa obično kidaju ekstremiteti, ili se on vrši ubrizgavanjem kiseline…) tako tužno pokazuje našu pustoš i prazninu, samoću i otuđenost na koju smo se „osudili” pobacivši sve one koji su mogli ispuniti naše živote, naše obitelji, ulice i zemlje.

“

Na ovogodišnjem, 44. hodu za život (March for Life) koji se 27. siječnja ove godine održao u Washingtonu američki je potpredsjednik Mike Pence u svom govoru između ostalog rekao: „Nećemo posustati, nećemo stati sve dok se ne obnovi kultura života u Americi, radi nas samih i radi budućeg naraštaja”. A gdje je tu Hrvatska?

„

Odluka za Božje

Osjećaji prema Bogu i Božjim stvarima su prije svega osjećaji prema onome što je ŽIVOT. Jer to je naš Bog – On sâm sebe naziva „Ja sam prvi i posljednji i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti i Podzemlja” (usp. Otk 1,18). Naš Bog jest ŽIVOT i sve što god živi njegova je slava. Zato je svaka odluka protiv života – izravna odluka i protiv Boga. O kad bi svijet samo shvatio što čini svakodnevnim ubijanjem nevinih. Koliko se tim ubijanjem otvara zlu i smrti. Na ovogodišnjem, 44. hodu za život (March for Life) koji se 27. siječnja ove godine održao u Washingtonu američki je potpredsjednik Mike Pence u svom govoru između ostalog rekao: „Nećemo posustati, nećemo stati sve dok se ne obnovi kultura života u Americi, radi nas samih i radi budućeg naraštaja”. A gdje je tu Hrvatska?

Dok se oko nas búdi život prirode, stiže još jedno proljeće, još jedna prilika zemlji i stvorenjima za rast, sazrijevanje i donošenje ploda… tko smo mi da tu istu priliku života uskratimo tolikim začetim i nerođenim dušama koje je Bog života uzljubio, osmislio i predodredio da život imaju???

Na kojoj smo mi strani? Jesmo li u potpunosti zamračili svoje osjećaje i savjest, pa ćemo se šutljivo prikloniti našim vladajućim političkim strukturama, političarima koji se izjašnjavaju kao katolici, dok istovremeno podržavaju pobačaj? Hoćemo li se prikloniti televizijskim urednicima i voditeljima koji su također „katolici”, a više izvještavaju o „Maršu ženâ” ili „Maršu LGBT-a” na Washington nego o Hodu za život?! Sat vječnosti nam otkucava. Svojim sadašnjim odlukama gradimo svoju budućnost. Ako nastavimo gurati „prava na izbor”, uskoro ćemo, u tome zaboravljanju osjećaja za ono što je Božje, izabrati prazne ulice, prazna dječja igrališta i školske klupe i prazna srca.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.