Tko je sebičan, daje izobličenu sliku onoga za što smo stvoreni i otkupljeni po onom koji je vječna ljubav

Isus nas je oslobodio da volimo. Ljubav uvijek kruži oko Ti, kreće se prema Ti. Sebičnost je protu-sila ljubavi jer sebičan čovjek kruži oko svoga Ja, nema osjećaja za Ti, nema antenu za probleme i želje drugih ljudi. Dok se ljubav brine za druge i daje drugima, sebičnom je čovjeku važno samo to da njegovom Ja bude dobro. On očekuje da mu se uvijek da za pravo, njegovim se zahtjevima mora udovoljiti, bilo u pogledu zdravlja i dobrobiti, lagodnog načina života i slobodnog vremena, bilo prava i časti. Takav čovjek živi za svoje Ja, prekomjerno ga mazi i pazi. A pritom ne pita što time čini drugima, koliko im krade snage i vremena, mogućnosti i drugog. Štoviše, ljude iskorištava i to često posve svjesno; ljude iz svoje okoline, osobito podčinjene, služi se njima u svoju korist, tako da oni trpe tjelesnu, duševnu ili duhovnu štetu.

Egoist živi ‒ to je ono strašno ‒ jedino za samoga sebe, a ne za Boga

Da, umjesto Boga, obožava svoje Ja, sam je sebi idol. Zato mu u vječnosti predstoji strašno buđenje. Tako se na njega odnose oštre riječi Suda: „Vani (izvan Božjega grada) ostaju… idolopoklonici…” (Otk 22 15).

Egoist je osim toga zbog svoje egocentrične bezobzirnosti stalno u opasnosti da navuče na sebe golemu krivnju prema svom bližnjem, jer može, kao što kaže narod, „ići preko leševa” ako se ne udovolji njegovim zahtjevima. Pritom na razne načine krši Božje zapovijedi i sve se više izlaže Božjem prokletstvu i oštrom sudu. Stoga moramo zazirati od takvog sebičnog bića i voditi ozbiljnu borbu vjere da budemo toga oslobođeni.

Tu je prije svega važno da u Božjem svjetlu spoznamo gdje se u nama krije sebičnost. To može na primjer biti slučaj pri ljubavi i brizi za vlastitu obitelj. To je samo po sebi svakako nešto dobro. No, ako se previše zauzmemo za pravo i dobrobit svojih, pa čak i na štetu drugih, tada je to obiteljska sebičnost; brinemo se za „prošireno Ja”. Ta se obiteljska sebičnost može očitovati tako da roditelji svoje dijete koje se osjeća pozvanim za potpuno služenje Bogu, sprečavaju da ide tim putem radi svojih vlastitih drugih častoljubivih planova.

Sebičnost ne nanosi samo bol bližnjima već isto tako šteti i našoj vlastitoj duši…

…jer mi svoju dušu tako reći „hranimo” svime za čim žudi naše Ja, tako da više ne ostaje prostora za božanski život, za prebivanje Isusa u našem srcu. Tada se nas tiču ozbiljne Isusove riječi: „Kažu da si živ, a mrtav si!” (Otk 3,1). Ako vjerujemo u Isusa, a ipak nama vlada sebičnost, vodimo dakle lažni kršćanski život, pripadamo licemjerima. Jer predajom svog života Isusu prihvatili smo Njegov zahtjev: „A on je umro umjesto sviju, da živi ne žive više samo za sebe, nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih” (2 Kor 5,15).

No, kako smo mnogostruko unijeli svoju sebičnost u naš takozvani „vjerski” život i sad joj dajemo pravo života na duhovnom području. Ona veoma brzo, poput zloćudnog tumora, prodire u naše duhovne interese dajući im novi smisao. Ljudi se okupljaju na bogoslužju bez prave svijesti i savjesti, samo radi svog uzdizanja, ne da bi zajedno častili Boga. Već se apostol Pavao žalio na kršćane koji su ga okruživali: „Svi drugi traže svoju korist, a ne korist Krista Isusa” (Fil 2,21).

„Pobožni” egoist

On presuđuje sve po tome „koliko on ima od toga”. On pjeva, moli, vjeruje i živi „duhovni” život radi samoga sebe – i time zapada u licemjerstvo. Egoist treba Gospodiina samo onoliko koliko mu On priskrbi koristi i prednosti. Zato Gospodina bezobzirno i sramotno odbacuje ako On ne uzvisuje njegovo Ja, već ga razočara u njegovim egocentričnim očekivanjima.

Tako je sebičan čovjek izobličena slika Isusova učenika i njemu su namijenjene riječi: „Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik” (Lk 14,27). Jer njemu manjka nešto što je činilo Isusov život i što čini život svakog Njegova istinskog učenika ‒ žrtvovanje. Samo gdje se žrtvuje, tamo je prava ljubav. A tko u svom životu prakticira opreku ljubavi, nalazi se izvan nebeskog kraljevstva koje je kraljevstvo onih koji ljube druge. Egoist koji brižljivo čuva svoje Ja, izbjegava žrtvu i postaje krivim prema ljubavi, neće već tu, a osobito ne u vječnosti, pripadati Isusu i Njegovu kraljevstvu.

Svi mi imamo sebičnih sklonosti

Zato nam mora biti jasno da ih se po svaku cijenu moramo riješiti. Put do toga vodi preko jasne predanosti volje Gospodinu. Moram se dakle odlučiti hoću li dalje popuštati svojim zahtjevima, ustrajati u njima i težiti za njihovim ispunjenjem ili mrzim tog „idola” moga Ja i odsada mu više ne želim priuštiti ništa dobrog, već mu želim smrt i pružit ću svaku pomoć da do toga dođe. Kažem li Isusu: „Želim biti tvoj učenik, želim s Tobom ići putem žrtvovanja” tada je učinjen prvi korak. Jer Isus može osloboditi od vezanosti za grijeh samo onoga koji se za to svjesno predaje Bogu.

Što učiniti kada

U Poslanici Filipljanima taj je put predanosti jasno pokazan kad se kaže: „Ne gledajte pojedini samo na svoju vlastitu korist, nego i na korist drugih!” A zatim govori o putu Isusova žrtvovanja: „Težite među sobom za onim za čim treba da težite u Kristu Isusu. On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge… ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu” (2,4-8). Što više imamo našega Gospodina Isusa i Njegov put stalno pred našim unutarnjim okom ‒ što se više damo uzdrmati Njegovim odricanjem iz ljubavi, to će nam mrskijim postati naše Ja i naša sebičnost. I to će nas više zahvalnost i ljubav prema Njemu tjerati da do krvi vodimo borbu vjere protiv grijeha sebičnosti i tako ćemo iskoristiti naše otkupljenje po Isusu. To znači da ćemo uvijek iznova kad se u nama javi zahtjev našega Ja, slaviti krv Isusovu koja će uvijek pomoći da im se odupremo.

Dakle, svaki put kad nam bude prijetilo da opet počinimo neko djelo sebičnosti, sjetimo se našeg Otkupitelja i slavimo Njegovu svetu krv što ju je za nas prolio. Tamo gdje smo se borili za svoje Ja ili se kruto držali ovoga ili onoga, trebali bismo se toga osloboditi, a umjesto toga što više žrtvovati. Bog će kao odgovor na našu molitvu za oslobođenje od sebičnosti zahtijevati od nas poneku bolnu žrtvu i mi to moramo prihvatiti. A onima kojima smo svojom sebičnošću i bezobzirnošću nanijeli štetu, trebamo to više služiti. Tada će Isus pokazati tko je On i što može: egoista preobraziti u požrtvovnu dušu punu ljubavi za druge ‒ u čast Njegova imena i u slavu Njegova otkupljenja koje čini takva čudesa.

Ulomak iz knjige „Tako se postaje drukčijim” autorice majke Basilee Schlink.

Izdavač: Karitativni fond UPT Đakovo” (Narudžbe na adresu: Knjižnica U PRAVI TRENUTAK, 31 400 Đakovo, p.p 51; Tel/fax: 031/811-774)

Priredila Martina Vidaković; Book.hr