Duhovnost

MARKO K. GLOGOVIĆ

Grijeh nije prirodno stanje čovjeka, ali Gospodin poznaje i daje lijek Kolone mi dolaze na razgovor, kolone slomljenih i silno opterećenih ljudi! Grijeh je uistinu naš najveći neprijatelj i najrazornije oružje upereno protiv čovjekova zemaljskoga i nebeskoga života...

Pater Marko: „Gdje su nam sveci? Jao nama kada nestane svetaca!“

Foto: Shutterstock


 

Grijeh je pravo tlačenje, boriti nam se s čitavim falangama demona, i najbolje je da svi lijepo šutimo i zatvorimo se čvrsto u tabernakul. Grešnik mrzi sebe, ali ne može si sam pomoći. Nalazi se u kavezu (možda i zlatnomu), dok mu život prolazi u nekoj unutarnjoj vatri, koja malo-pomalo izjeda i iskrivljuje stvarnost; grijeh je upravo iluzija života. Nisam fatalist, nisam tridentist, lefebrovac ni jansenist, ne podržavam ideju »sudbine«, ne vjerujem u bioenergiju, ne možemo sve svoditi na Đavla, ali ako nas nešto odvede od Stvoritelja, onda naš neprijatelj sasvim sigurno ima svoje kandže u tome. Nećemo biti njegove igračke, u krematoriju njegovih izopačenosti, nema šanse, apage! Moje je iskustvo sljedeće: svećenik koji pastvi nadasve mudruje i uvijek nešto silno inteligentno moralizira, a istovremeno nimalo ne vidi »brvno u svojem oku«, sâm nije doživio milosrđe, pa ga ne može drugima niti dati. Jasno kao politika desnog centra. Žalosno je to, ali ja neću suditi nikoga osim sebe.

„(…) kod nas nema potrebe za takvim razotkrivanjem duše“

Oduševio me je, s druge strane, jedan subrat koji je propovijed započeo tako što je dao slavu Bogu svjedočanstvom o svojoj negdašnjoj ovisnosti o alkoholu, moleći prisutan narod da moli za njega, jer je svjestan svojih slabosti i ograničenja te znade da mu se boriti do smrti. Ljudi su u crkvi malo plakali, dosta pljeskali i puno molili. Taj svećenik nije iz našeg kraja, naravno, kod nas nema potrebe za takvim razotkrivanjem duše. Njegov alkoholizam samo je znak nezadovoljstva i unutarnje krize, koja je urodila tom ovisnošću. Lakše je, naravno, u drugima vidjeti ovisnost o alkoholu negoli u sebi vidjeti ovisnost o ljudskim obzirima, oholosti, osuđivanju. Svakako, svećenik nije i ne može biti monarh, šerif, menadžer ili kakav državni službenik, niti je pozvan da prijeti, vlada ili da zapovijeda. Svi smo isti, kako naš narod mudro kaže: »Odijelo ne čini čovjeka.«

Međutim istina o grijehu mora se čuti i spoznati: to je temeljna dužnost svih onih koji se nazivaju Kristovima. Grijeh je naime neizreciva strahota i užasna stvarnost tame u duši. Đavao po grijehu Božju djecu čini robljem, nesretnim i nezadovoljnim stvorenjima, lutalicama bez orijentacije i životnog mira. Grijeh čovjeku oduzima snagu i sve korisne i potrebne oslonce; uvodi ga u bolesti i stanja očaja i malodušnosti. Kolone mi dolaze na razgovor, kolone slomljenih i silno opterećenih ljudi! Grijeh je uistinu naš najveći neprijatelj i najrazornije oružje upereno protiv čovjekova zemaljskoga i nebeskoga života. Zato je čovječanstvo danas na realnu rubu samouništenja: zlo se naziva dobrim, a dobro zlim, opravdava se i promiče nenormalno, a ljudi koji to vide i reagiraju, stradavaju. Možda se zaista i nalazimo u pravim posljednjim vremenima, jer sve puca po šavovima, doslovno sve i posvuda. Gdje su nam sveci? Jao nama kada nestane svetaca!

Grijeh se nalazi i izlazi iz srca. Podjednako su strašni i uzroci i posljedice tog stanja odvojenosti od Boga

Svi mi možemo teško pasti, odvratno sagriješiti, postati samo blato i krv. Međutim, dok čovjek ne opravdava to stanje i bori se svim svojim silama i diže se iz svojih padova, još uvijek ima šanse da povrati nevinost i duševnu ljepotu te da po Božjoj milosti bude sretan, u punini. Upravo to jest i takvo jest milosrđe našeg Spasitelja, jer pisano je: »Gdje obiluje grijeh, tu se još više razlijeva milost Božja.« Neprijatelj prvo kuša čovjeka raznim načinima, ne bi li mu zanemarivanjem molitve i crkvena zajedništva oslabio volju; lukavim ga smicalicama hvata u svoju opaku mrežu, a nakon učinjena grijeha poklanja mu bolnu prazninu i osjećaje samooptuživanja, optuživanja drugih i svekoliku žalost, strah, tjeskobu. Čovjek je u grijehu nemoćan istinski ljubiti i praštati te u svakom pogledu nazaduje, ranjavajući i one oko sebe. Možemo reći da onoliko silno koliko Bog ljubi zavedena i bijedna grešnika, toliko »mrzi« grijeh, koji slama biće njegovih ljubljenih stvorenja.

Možemo slobodno reći da je čovjek koji u sebi nosi smrtni grijeh – mrtav. On je leš. Našminkan, namirisan, dobra zdravlja, lijepih zubi, ali leš. Kao što znate, životna mi je misija spašavanje nerođene djece pred pobačajem, ali htio bih naglasiti da je i abortus, i svaki drugi sličan čin, zapravo tek posljedica stvarnog grijeha. Grijeh se nalazi i izlazi iz srca. Podjednako su strašni i uzroci i posljedice tog stanja odvojenosti od Boga. Da zaključim, grijeh nije prirodno stanje čovjeka, ali Gospodin poznaje i daje lijek; ja jesam grešan, ali sam i svet po Isusu Kristu, koji živi u meni! Kod Isusa uvijek i za svakoga postoji druga šansa, rješenje, izlaz, spasenje!!! U meni! Kod Isusa uvijek i za svakoga postoji druga šansa, rješenje, izlaz, spasenje!!!

Ulomak iz knjige „Jao, jao Babilon je pao! (A ti ne moraš ako nećeš!)“ autora p. Marka Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Knjigu do 9. travnja možete nabaviti po sniženoj cijeni od 56 kuna!

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh