Duhovnost

DIO DUHOVNIH VJEŽBI S FRA RICHARDOM ROHROM

Gospodine, budi naš učitelj! Govori kroz naše srce! Čekamo na život, naš vlastiti, ali i Tvoj

Foto: unsplash


 

Ono što bih danas želio s vama podijeliti više je podučavanje nego propovijedanje. Možda vam to čudno zvuči, ali ono o čemu ću govoriti ima ogroman utjecaj na naš duhovni život. To je nešto što već možda znate, ali želim to jasnije istaknuti: to je ono što danas zovemo teorija mozga (no ne u smislu principa i zakonitosti). Ona govori da je naš mozak podijeljen u 2 dijela. To se oduvijek znalo, no tek je 1981. godine Roger W. Sperry dobio Nobelovu nagradu za svoje proučavanje u ovom području. Moderna tehnologija nam je omogućila da detaljnije proučavamo oba dijela mozga. Primijetilo se da dvije polutke mozga imaju značajno različite funkcije i da obje poznaju stvarnost na vrlo različite načine. Većina problema kod nas u duhovnosti zapadnog svijeta usko je povezana s ovim razumijevanjem, točnije nedostatkom razumijevanja našeg načina poznavanja stvarnosti.

Molitveni je život definiran za mnoge ljude kao razmišljanje – što nije ispravno.

Zapadna civilizacija kroz skoro 1000 godina bila je uhvaćena u lijevoj polutci mozga, što će reći da je poznavala realnost na vrlo ograničen način. Možda nije toliko važno ovo govoriti ženama koliko je važno govoriti muškarcima, jer žene nisu ni blizu toliko uhvaćene u logiku lijeve polutke mozga koliko su muškarci. To ima ogromne posljedice na duhovnost, napose na Rimokatoličku Crkvu, a i na naše molitvene živote. To barem na neki način objašnjava činjenicu da tako mnogo ljudi nije razvilo duboki odnos s Gospodinom. Nije im dano oruđe kojime bi znali kako to učiniti. Molitveni je život definiran za mnoge ljude kao razmišljanje – što nije ispravno. Stoga mnoge religiozne osobe konstantno ispovijedaju rastresenost. To je apsolutno i za očekivati jer sve dok mislite da je molitva razmišljanje, imat ćete misli koje su drugačije od svetih misli te ćete to shvatiti kao rastresenost koja vas odvlači od molitve. Problem leži u tome da je sama definicija molitve previše ulovljena u mozgu i to ne u cijelom mozgu, nego samo u jednoj, lijevoj polovici mozga. Sve ovo vam govorim kao uvod kako biste shvatili kako je važno za nas razumjeti ovo o čemu ću govoriti.

U većini zapadnog svijeta podrazumijeva se da ćete biti dešnjak, te se na ljevake gleda kao na čudake

Vi koji ste umjetnici, pjesnici, glazbenici, vjerojatno ćete razumjeti odmah o čemu govorim, jer su umjetnici više zadržani u desnoj polutci mozga od nas ostalih. Umjetnost im je to dozvolila. Kratko ću sada objasniti razlike:

Lijeva polutka mozga kontrolira desnu stranu tijela, što znači da ako ja sad dignem svoju desnu ruku, nešto se događa u mojoj lijevoj polutci mozga. Desna polutka mozga pak kontrolira lijevu stranu tijela. Kada mala djeca počnu puzati zapravo počinju koordinirati lijevu i desnu polutku mozga. Zapravo, svaki put kada hodate morate koordinirati te dvije strane. U većini zapadnog svijeta podrazumijeva se da ćete biti dešnjak, te se na ljevake gleda kao na čudake – to će reći da se pretpostavlja da ćete imati više razvijenu lijevu polutku mozga, da će lijeva strana dominirati. Zašto? Je li to Bog tako rekao? Obje su strane jednako dobre.

Ako biste u potpunosti bili osoba desne polutke mozga, izbacili bi vas misleći da ste neurotični, neuravnoteženi

No u zapadnom svijetu ne možete dugo opstati ako ste dominirani desnom polutkom mozga jer je sve u našoj kulturi tako snažno orijentirano prema lijevoj polutci mozga da ćete brzo odustati, čak i najpoetičnije duše. Jednostavno ne možete funkcionirati, a napose ne u nekom samostanu. Ako biste u potpunosti bili osoba desne polutke mozga, izbacili bi vas misleći da ste neurotični, neuravnoteženi. Znam da je u našoj zajednici većina umjetnika izašla. Jednostavno se nisu uklopili u našu visoko lijevo orijentiranu strukturu. A osobe kod kojih lijeva polutka mozga dominira i koji vole red nagrađivani su i ubrzo postaju poglavari. To je stoga što znaju kako održati stvari na mjestu. Postaju svećenici, provincijali i biskupi. Tako je to: nagrađuju se lijevo orijentirani ljudi, a desno orijentirani ljudi obično bivaju izbačeni.

Ja ću ovdje govoriti naglašavajući dobrobiti desne polutke mozga, ali to je zato što bih mogao…

Lijeva polutka mozga razumije realnost tako da je razdjeljuje na dijelove, pa to zovemo analizom. Analizira se svaki dio cjeline. Kao, ako je prva rečenica istinita, pa i druga, spajajući ih, dobivate istiniti iskaz. A to nije nužno točno! No to je ono što lijevo orijentirani ljudi misle: ako razumijete dijelove, da razumijete i cjelinu.

Desna polutka mozga prilazi realnosti na potpuno drugačiji način. Ona govori da razumijete stvari samo ako razumijete cjelinu, ne dijelove. Ona više sintetizira nego što analizira. Zato jednako kao što za hod trebate koordinaciju i lijeve i desne polutke mozga, tako i za rast u znanju trebate biti oboje: lijevo i desno orijentirani ljudi. Ja ću ovdje govoriti naglašavajući dobrobiti desne polutke mozga, ali to je zato što bih mogao ostatak dana vući na desnu stranu a ne bih pokrenuo stvari puno u tom smjeru jer smo toliko daleko otišli na lijevu stranu. Razumijete? Tako smo dominirani lijevom stranom mozga! No ideal je poštovati i balansirati obje strane.

No nikad nismo bili sigurni koje su izvanškolske aktivnosti bile vrijedne trošenja našeg vremena na njih

Dalje, lijeva polutka mozga je racionalna, dok je desna intuitivna, ima «geštalt», cjelovitost, ono što zovemo intuicijom i iz toga djeluje. Lijeva je strana verbalna – to što vam ja sada govorim znači da moja lijeva polutka mozga djeluje. Ono što su mene naučili u školi uglavnom su funkcije lijeve polutke mozga: čitanje, pisanje i aritmetika – to su sve funkcije lijeve strane mozga. Cijeli obrazovni sustav u zapadnom svijetu orijentiran je tako da se ljudi uče razvijati lijevu polutku mozga (osim ako se sami ne pomaknete prema desnoj polutci u svoje slobodno vrijeme). No nikad nismo bili sigurni koje su izvanškolske aktivnosti bile vrijedne trošenja našeg vremena na njih – recimo glazba se uvijek činila kao da će u-petak-popodne-biti-malo-vremena-za-nju. Svake smo godine kupovali svoje male kajdanke i pjesmarice i jedva ih otvarali, jer to nije bilo toliko važno. U američkom sustavu to nas ne bi odvelo nikamo. S obzirom da su od nas željeli napraviti dobre američke dječake i djevojčice koji će zarađivati novac učili su nas čitanje, pisanje i aritmetiku, pa je to razumljivo, ali je i ograničeno. Morao sam zaista otići na Istok, u Japan, Indiju… kako bih pronašao ljude koji ne razmišljaju na isti način. Tada sam shvatio kako smo strašno amerikanizirani. To možda ima i dobre strane, ali i ogromna ograničenja kojih mislim da nismo svjesni.

Barem nije toliko važno imati dar govora u jezicima, ali je dar, možda najmanji od svih darova

Desna polutka mozga nije verbalna nego neverbalna i ako ćete oprostiti na karizmatskoj usporedbi, govori «u jezicima». Vjerojatno je to i razlog zašto danas zapadna Crkva ima toliko problema s govorenjem u jezicima. Ako ne možete to kontrolirati i racionalizirati, ako ne možete objasniti čemu to služi, svi bi mi to isto mislili – čemu onda to?! Sv. Pavao nema problema s govorenjem u jezicima jer gleda na stvari iz potpuno drugačije perspektive. Važna stvar nije kontrola podataka, nego samo iskustvo. I ako želite fiziološko objašnjenje govorenja u jezicima, to je točno to. Barem nije toliko važno imati dar govora u jezicima, ali je dar, možda najmanji od svih darova. On  znači da barem za 30 sekundi morate odustati od dominacije lijeve polutke mozga ili nećete moći govoriti u jezicima. Morate predati tu potrebu da sve kontrolirate. Lijeva polutka mozga ima nevjerojatne potrebe za kontrolom. Ne želi se prepustiti ničemu što se ne bi moglo objasniti, verbalizirati ili razumjeti. Zato u svim religijama nalazimo nešto fenomenalno: od mantre do iskustva govorenja u jezicima. Ja vam to ne želim pod svaku cijenu «prodavati», nego samo koristim kao primjer da biste lakše razumjeli.

Kada ljudi uđu u duboko iskustvo Boga nadiđu verbalizaciju. Nema te dogme, učenja, katekizma … koji bi im pomogli objasniti to iskustvo i stoga se nalaze u prostoru koji nadilazi riječi u terminima nepovezanog brbljanja. To zapravo nije tako magično kao što bi vas neki karizmatici htjeli uvjeriti. Jednostavno se prepustite da se to događa, ok je, ne smeta vam što ispadate glupi, ne smeta vam što ne možete o tome govoriti jer to iskustvo nadilazi riječi.

Nema načina da se tajna pričest objasni – to je neverbalno!

Realnost lijeve polutke mozga je uvijek «ili – ili», a desne polutke «oba», «i». Pogledajte zapadnu civilizaciju. Pogledajte rimokatoličku Crkvu: skoro uvijek je «ili-ili». Kreirali smo herezu nakon hereze, i čim netko nešto ne zove onako kako mi to nazivamo, proglašavamo ga heretikom. Naša braća protestanti bili su podjednako loši, jer su zatvoreni u istoj lijevoj polutci mozga kao i mi. Sad je to doseglo razine koje zovemo fundamentalizmom: ako ne kažeš točno tim izrazom ili točno tom riječju, tada nisi spašen. U nekom su smislu zapravo naša protestantska braća gora od nas u ovom trenutku jer smo mi katolici barem ostali u doticaju sa simbolima, sakramentima i slikama, a oni su učinili religiju potpuno verbalnom. Mi barem imamo oltar u centru. Mi imamo pričest, no kada pitamo «kako je to Isus prisutan u pričesti?!» te završimo sa objašnjenjima i kažemo drugima: ako to ne objasnite na ovaj način, vi ste heretici, tada uzimamo realnost desne polutke mozga s oltara i ponovo ju zatvaramo u lijevu polutku mozga. Nema načina da se tajna pričest objasni – to je neverbalno! Ne možete objasniti, na način da sve zadovoljite, kako je Isus prisutan u hostiji. Sve što znamo i vjerujemo je da je tako jer nam je Isus rekao da kada jedemo taj kruh i pijemo to vino da nam se On sam daruje. Prihvaćamo misterij, živimo ritual, jedemo kruh i pijemo vino i ne bismo smjeli biti uhvaćeni u «kako» vezano uz sve to, ali jesmo.

Stoga je Riječ odbila ostati Riječ i postala je Tijelo.

«Ili-ili» pogled na realnost uvijek razdjeljuje ljude. Kada god djelujete samo iz svojih glava, odijelit ćete se od drugih ljudi. Ideje ne spajaju, već razdvajaju. Na bračnim susretima imali smo duhovne vježbe prošli tjedan i u tom pokretu stavlja se naglasak na to da bračni drugovi podijele svoje osjećaje, a ne svoje ideje jedan s drugim. Već 13 godina radim pokušavajući graditi zajednicu i graditi zajednicu znači učiti ljude kako da dijele svoje osjećaje, a ne svoje ideje. Ideje nikad, nikad, nikad, nikad ne ujedinjuju. Stoga je Riječ odbila ostati Riječ i postala je Tijelo. Zato i mi trebamo dijeliti svoje tijelo, ono svoje pravo ‘ja’ s drugima. Ako neka osoba najiskrenije podijeli svoje osjećaje s tobom, čak i ako nemaš takve osjećaje, morat ćeš poštovati njene. Ona ima svako pravo na njih. Ako si barem malo otvorena osoba i ako je ona druga dovoljno ponizna da s tobom iskreno podijeli svoje osjećaje, morat ćeš je prihvatiti barem na toj razini. I zato izmjenjivanje iskustava osjećaja ujedinjuje.

Uzeli smo većinu sakramenata i učinili ih stvarima forme s pregršt pitanja

Lijeva polutka mozga diferencira, dok desna sintetizira. Lijeva je strana logička, ima svoju definiciju logike, dok je desna strana simbolička. To postaje sakramentalni simbolizam Crkve. U svojih prvih 1000 godina Crkva je bila orijentirana na desnu polutku mozga, dok je sljedećih 1000 godina tako strašno lijevo orijentirana. Uzeli smo većinu sakramenata i učinili ih stvarima forme s pregršt pitanja: da li to činite ispravno i da li zaista dobivate milost ili ne i sve slične gluposti. Zato mnogi od nas više ne znaju kako pustiti snagu samog simbola da bude, da se događa. Brinemo se hoćemo li dobiti milosti i jesmo li spomenuli gdje, kada, kako i koliko puta. Možda održavamo zakon ispravno, ali ne i prijenos životne snage.

Možda to glupo izgleda, ali u tome ima snage.

Lijeva polutka mozga je linearna: ako je ovo točno onda je i ovo točno i ovo isto i ono isto, a ovo slijedi iz onoga i tako dalje. Uvijek se vraćamo na naše početne izjave i krećemo od toga. No dolazite do kraja gdje je sve vrlo logično, no svi kažu: koga briga. Pogledajte konstitucije većine naših redova. Koga briga?! Jedva ih tko čita. Svi ih imamo na našim policama. One su savršeno logične i tu i tamo morate se na njih pozvati, ali one nemaju snagu! Mi još uvijek imamo Pravila sv. Franje i kad ih uzmemo vidimo da su tako ispunjena snagom. Na logičnom nivou sedam osmina toga ne može se primijeniti, npr. kaže da ne možemo jahati konje jer su u Assisu samo bogataši jahali konje. Možda to glupo izgleda, ali u tome ima snage. Stvar je u tome da te prekrasne male vinjete iz 13. stoljeća koje je napisao sv. Franjo imaju u sebi snagu koju moderne konstitucije nikada neće imati. To je stoga što je kod sv. Franje potpuno dominirala desna strana mozga. Većina ljudi čak je mislila da je lud, fanatičan ili da se jednostavno ne uklapa. Njegovo vrijeme bilo je vrijeme u kojem se rađala zapadna civilizacija s dominacijom lijeve polutke mozga.

Jedino je Bog samo dobar i to je sve

Desna polutka mozga je simultana i cirkularna; sve može u isto vrijeme. Samo se sjetite «oba» «i». Ako želite biti pomiritelj i graditelj mostova morate biti «oba» «i» osoba. Morate moći reći «ovo je točno, ali to ne čini ovo drugo netočnim ili krivim», razumijete?! Ima istine u onome, ali i u ovome. Ako želimo preživjeti, čak i do kraja 20. stoljeća, katolička Crkva mora otkriti holističkiji način pristupanja realnosti. Morat ćemo to učiniti da bismo bili pomiritelji, da počnemo stavljati stvari zajedno. Bili smo razdjeljivači previše vremena. Skoro ništa nije samo to i gotovo. Jedino je Bog samo dobar i to je sve. Sve dokle nastavljamo s tim totalitarnim stavom prema stvarnosti, zaista nismo sposobni ništa pomiriti, što znači da smo sve dalje od Isusa, od graditelja mostova, od posrednika. Tužno je zapravo primijetiti da u zemljama u kojima je katolička Crkva bila najjača ima najrigidnijih ljudi. Mislim na zemlje Južne Amerike gdje, ako vam se ne sviđa izabrana stranka, jednostavno strijeljate njezine članove. Ubijete. Odakle je to došlo?! Nema uopće mogućnosti djelovanja u kojem bi se obje strane poštovale, da se prizna da ima nešto istine i u ovome i u onome. Hajdemo naučiti kako biti pregovarači u konfliktima, kako dijalogizirati, kompromitirati i razumjeti.

Pretpostavljam da to skakanje u i iz stanja milosti i stanja grijeha, teoretski možete učiniti jedno 5-6 puta na dan

No, nisu nas naučili kako biti ljudi koji razumiju. Prvo mjesto gdje smo to trebali naučiti smo mi sami: da najprije naučimo razumjeti sami sebe. Većina religioznih osoba prema sebi se ponaša tako nemilosrdno, po principu sve-ili-ništa. Primijetio sam to kada ispovijedam. Kažu: «Nisam učinio to i to i sad nisam u milosti.» Pretpostavljam da to skakanje u i iz stanja milosti i stanja grijeha, teoretski možete učiniti jedno 5-6 puta na dan. Smiješno!!!  No taj totalitaran stav ili-ili prema vlastitoj duši se sada projektirao na cijeli svijet. I uvijek je «ili-ili». Ili ste katolik ili nećete biti spašeni. Ja sam osobno tako odgajan, a kada sam odrastao i počeo se kretati u ekumenskim krugovima otkrio sam da su svi drugi to isto vjerovali za sebe. Protestanti to isto misle, fundamentalisti napose. Ma svaka religija misli da će samo njeni pripadnici biti spašeni. Dobro, dokle ćemo ići tako? Ne vidimo li da je to samo ego?! I skoro nema ništa zajedničko s Bogom. To je EGO i PONOS. To je potreba da se bude u pravu, da se bude prvi, da se kontrolira i – time strašno upravlja lijeva polutka mozga.

Lijeva polutka mozga traži uzroke i učinke. Proveo sam jedno 6 mjeseci u skolastičkoj filozofiji učeći o uzročnosti: efikasan uzrok, simbolički uzrok, pravi uzrok… Uzroci o postojanju svijeta, o postojanju Boga… Svi su bili racionalni i malo su imali smisla, ali koga briga?! Zato što su previše lijevo orijentirani. Desna polutka mozga ne traži uzroke, već značenja i energiju. Pita se u čemu ima života i u čemu ima smrti. Gdje se događa život, a gdje smrt? Kako mogu činiti veze među stvarima? To čini takve ljude umjetnicima. Znaju kako povezivati. I to je ono važno: ne biti u pravu ili u krivu, već povezivati. Kako učiniti život iz bilo čega što se događa. Kako učiniti život iz smrti – a to zovemo pashalnim misterijem. Krist je umro, Krist je uskrsnuo i Krist će doći ponovo.

To je upravo ono što nas je Isus učio

Kada smo preokupirani uzrocima, preokupirani smo odgovornošću: tko je to učinio? Ja sam to učinio i stoga sam u grijehu. Osim toga, preokupirani samo i sa stavljanjem krivnje: ona je kriva, on je kriv, koga treba okriviti? A faktora je tako mnogo! Obično to nije tako jednostavno, da jedna jedina stvar uzrokuje da se to i to dogodi. Razumijemo li to, zauzimamo puno suosjećajniji stav prema stvarnosti i prestajemo suditi. To je upravo ono što nas je Isus učio. Prekidamo to moralizirajuće suđenje svega: dobro, bolje, najbolje, loše, manji grijeh, smrtni grijeh… To je samo naša potreba za kontrolom!!! To je NAŠA potreba, a ne Božja. I ubrzo smo toliko moralizirajući da jednostavno ne možemo više ni u čemu uživati jer moramo evaluirati stvari u stupnjevima moralne savršenosti ili nesavršenosti. To nije način da se živi život. Jednostavno nije. Taj proces izgradi vrlo male ljude, ljude s malim srcima i s malim dušama koji hodaju okolo štiteći svoja uvjerenja, štiteći svoje moralitete i koji su nesposobni živjeti. Nesposobni su puštati druge da budu, jer sami sebi to ne mogu dozvoliti.

To govorim da vam ukažem na to koliko je Isus bio orijentiran na desnu polutku mozga

Dakle, lijeva je polutka mozga izvor reda, desna je polutka izvor moći. Lijeva nam polutka daje snage, a desna kreativnost. Lijeva strana određuje naše pisanje, čitanje, govorenje i slušanje, a desna crtanje, dodir, gledanje… Ja vam znam samo nacrtati čovjeka od crtica, to je sve što znam, toliko sam uhvaćen u svoju lijevu polutku. Jednostavno ne znam kako bih ga drugačije nacrtao, to se jednostavno nije kod mene razvilo. Lijeva je polutka puno više u doticaju s našim svjesnim JA, svjesnim egom i želi kontrolirati i uspjeti. Desna je polutka puno više povezana s nesvjesnim, sa svijetom simbola, snova, priča i slika. Zato je Isus govorio u parabolama – u Matejevom Evanđelju piše da je samo u parabolama i govorio. To govorim da vam ukažem na to koliko je Isus bio orijentiran na desnu polutku mozga.  Sjećam se kada sam prvi put počeo proučavati parabole, činilo mi se da Isus ne zvuči kao previše inteligentna osoba. Mislim, zašto priča te glupave male priče?! Većina katoličke Crkve ih uglavnom ignorira jer ne znamo kako bismo ih kontrolirali. Što možete učinit s gospođom koja mete pod tražeći svoju drahmu? Trebali bismo bazirati cijelu svoju religiju na takvim glupavim pričama? Mi smo tu u ozbiljnom poslu religije, to je ozbiljna stvar i kategoriziramo stvari prema smrtnom grijehu i manjem grijehu tako da znamo tko će ići u nebo, tko u čistilište, a tko u pakao. Znate, moramo to sve otkriti. Onda se vratimo Evanđelju i nađemo da Isus o tome nije baš ništa rekao. Jer On ne igra igru koju mi igramo. Isus je prije svega uravnotežen, on se ne boji imati smisao za red – za to ima lijevu polutku mozga, ali je također i slobodan u svojoj desnoj polutci mozga.

Zapravo, tko god je istinski duhovan mora vjerovati u snove

Većina velikih religioznih učitelja su pričatelji priča, ako ne i svi. Zato u Pravilima sv. Franje ima puno slika i priča s kojima se kasnije franjevci nisu mogli nositi. Mi smo učinili istu stvar sv. Franji koju je Crkva učinila Isusu. Želimo kontrolu i ne možemo je dati ljudima putem naših priča. Najmoćnije zemlje koje sam posjetio su zemlje u kojima se još uvijek prenosi kultura pričanjem priča. Radio sam s Indijancima u Meksiku i Kolumbiji: oni prenose iskustva svojeg života pričajući priče. Mi to više ne znamo. U Irskoj se isto život prenosio pričajući priče. U Galwayu čak imaju postavljen i kip pričatelju priča. Stari su Irci pričali svoje snove za doručkom – pričat ću vam kasnije o snovima – no većina nas se ujutro jedva i sjeća svojih snova jer su nam rekli da oni ništa ne znače. Doručak je Ircima služio prepričavanju snova jer su još uvijek vjerovali u snagu koja je tamo, kao što je sv. Josip učinio, a i Josip iz Starog Zavjeta. Zapravo, tko god je istinski duhovan mora vjerovati u snove. Razlog zašto većina ljudi nema duhovan život je taj što nisu u doticaju s nesvjesnim simboličkim duhovnim svijetom, jer vjeruju da je on gubljenje vremena, jer misle da im smeta na putu ozbiljnog zadatka dospijevanja u nebo.

To je kriza vjere zapadnog društva.

Lijeva je polutka mozga efektivna i potrebna u vanjskom svijetu. Ako želite uspjeti i biti netko u američkom sistemu, bolje vam je biti orijentiran na lijevu polutku mozga ili nećete stići nikamo. Ali ako želite uspjeti u unutrašnjem svijetu, morate se vježbati u orijentaciji prema desnoj polutci mozga. Ako mnogi od nas nisu postali duhovne osobe, to je zato što u desnoj polutci mozga nismo bili oslobođeni, jer ne razumijemo duhovnu stvarnost, jer nismo povezani s njom, jer joj nismo dali moć da nas promjeni i obrati. To je kriza vjere zapadnog društva. Ona zapravo govori da zapadna Crkva ne vjeruje više u duhovan svijet. Zapadna je Crkva uglavnom materijalistička i preokupirana vanjskom materijalnom stvarnošću. Morao sam posjetiti različite kulture i vidjeti različite ljude, istinski duhovne, kako bih shvatio da mi nismo duhovni. Mi smo religiozni, ali ne i duhovni. Zatvorili smo se u moralnost, a ne u duhovnost. Zapravo, nismo kod kuće u svijetu duhovnosti gdje puštamo simbolima da eksplodiraju u nama i gdje možemo provesti sate u kontemplativnom stavu. Mislim da ako želite biti istinski kontemplativni, morate razviti desnu polutku mozga. Ne znam što čine muškarci i žene u kontemplativnim redovima ako nisu orijentirani na desnu polutku mozga. Jer ako nisu, nakon nekog vremena morali bi doslovno poludjeti ili se previše uposliti. Jednostavno ne možete provesti sate samoće i u tome uživati te ići dublje, dublje i dublje u nju bez razvijene desne polutke mozga. Jednostavno ne možete. Nećete znati kako ići daleko i vratit ćete se u legalizam, strukturu, strah, organizaciju, planiranje i rad. To zvuči poznato, zar ne?! To je učinio život u samostanima: stavio je tako puno veći naglasak na ove stvari umjesto na pravu duhovnost. Duhovnost pak je jedina stvar za koju nas ovaj svijet treba. Sve ostale naše poslove društvo može i bez nas: biti učitelj, medicinska sestra… Ne trebaju nas osim ako nismo u doticaju s duhovnom realnošću. Trebaju one koji će pričati priče, sanjare, vizionare, proroke, ljude koji će razumjeti dušu, ljude koji su krenuli unutarnjim putovanjem. Svi ste za to sposobni, bez obzira na godine. Zapravo, rečeno mi je da ste sposobniji za to u svojim 50-60 ili 70 godinama nego prije.

Ni mi katolici nismo se mogli nositi s time i što smo napravili?

Dakle, lijeva polutka mozga kontrolira jezik, desna pak nadilazi jezik. Lijeva se strana bavi objektima i događajima, a desna strana svjesnošću, kretanjem, osjećajima, imaginacijom. Lijeva polutka razumije prema definicijama i konceptima, desna po slikama, simbolima, snovima i pričama. Lijeva se strana ne može nositi s paradoksom, a desna ga strana upravo cijeni. Isus je recimo često upotrebljavao paradokse, dok se fundamentalisti s time uopće ne mogu nositi. Ni mi katolici nismo se mogli nositi s time i što smo napravili? Ignorirali Sv. Pismo, jednostavno neke dijelove nismo čitali jer se nismo mogli nositi s Isusovim paradoksalnim jezikom. Većinu toga što Isus priča nema nam smisla. On kaže jedno ovdje i nešto drugo tamo dalje, kako to oboje može biti istinito? Mi se ne bismo trebali vježbati u inteligenciji, nego u mudrosti, a mudrost je kada obje stvari možete držati zajedno u kreativnoj tenziji. To je mudrost. U ovo vrijeme u Crkvi, vrlo nam je potrebna mudrost.

Zanimljivo je koliko je nas podučavano da budemo učitelji, a nitko nije bio podučavan da bude prorok

Lijeva strana voli red, kontrolu podataka, desna pak jednostavno voli misterij, puštati ga da bude, da postoji u meni. Lijeva polutka mozga je meditacija, desna pak kontemplacija. Lijeva polutka mozga podučava, desna prorokuje. Zanimljivo je koliko je nas podučavano da budemo učitelji, a nitko nije bio podučavan da bude prorok. Čak ne znamo niti što to znači. A Sv. Pavao uzdiže prorokovanje puno iznad podučavanja. Većina je proroka spaljena na lomači, sve do zadnjih 20 godina kada smo napravili malo više mjesta za njih. Ne nazovemo ih odmah hereticima. No kroz skoro 1000 godina nije bilo mjesta za proroke u zapadnoj Crkvi. Ako niste bili uz glavnu struju u Crkvi, izbacili bi vas. To samo pokazuje koliko smo postali dominirani od lijeve strane mozga, koliko smo netolerantni prema misteriju, a sam Bog je sveti misterij. Mi ne možemo kontrolirati tog Boga, staviti ga u svoje kategorizirajuće kutije, možemo mu se samo približiti u molitvi i adoraciji. I pustiti Ga da bude. Dok Ga tako puštamo da bude, On čini istu uslugu vama: pušta vas da budete.

Proučavajući riječ ‘spasenje’, tražio sam njen korijen i našao najstariju riječ u prvim knjigama Starog zavjeta koja se koristi za riječ ‘spasenje’, a ona jednostavno znači ‘stvoriti prostor’. Bog je spasio ljude tako da je stvorio prostor za njih da se u njemu mogu kretati, ići okolo, ići u slijepe ulice i bilo je ok. To će Bog učinit za vas ako vi to učinite za Njega. Dobro, On to prvo čini za vas, a tek onda vi za Njega, ali želim vam reći da vam to daje: prostor u kojem ste slobodni promašiti, ne-uspjeti, ali i rasti, znati i pustiti da mnoge stvari budu istinite odjednom. On to čini za vas i traži da vi to isto činite za Njega: da mu date prostora u kojem može biti Bog, u kojem vas može podučiti, osloboditi, dati vam misterij, dopustiti vam da pronađete nove dubine Njegove, ali i svoje duše.

Danas vas želim ohrabriti da krenete u taj novi prostor, da pustite simbole da postoje i izađete iz svojih glava. Stavite veliki flaster na svoju glavu na neko vrijeme. Ona je predugo kontrolirala stvari. Govorim vam na način lijeve polutke mozga kako bih vas nagovorio da pustite dominaciju lijeve polutke mozga. To je jedini način koji poznajemo, preko riječi. No, kao što je sv. Franjo rekao «umoran sam od riječi» tako se mi moramo pokrenuti u prostor koji nadilazi riječi. Tamo će vas Gospodin povesti u pustinju i govoriti vašem srcu. Tamo će vas obratiti. Tamo će Njegov život u vama eksplodirati.

Gospodine, budi naš učitelj. Čekamo na snove, vizije i priče, čekamo Gospodine na slike. Čekamo na život, naš vlastiti ali i Tvoj. Budi naš učitelj, ljubavnik i Gospodin i to te tražimo u Isusovo ime.

 

Odabrala Jelena Markić; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh