Foto: Shutterstock
Pišem ovo pismo već danima, ako ne i godinama. Ali, pronašla sam hrabrosti suočiti se s tobom.
Evo ti moje ogoljene duše. Osjećaji su ti moji na vidjelu. Otišla sam, E., ali ponijela sam te sa sobom. I sada se tek želim osloboditi od tebe. Sada te želim ostaviti. Ovog trena. Od ovoga trenutka želim biti Elena neovisna o tebi ili bilo kome drugome.
Samoća mi ponekad, ako ne i uvijek, puno toga kaže
Želim biti sama i voljeti svoju samoću. Samoća mi ponekad, ako ne i uvijek, puno toga kaže. Prije svega, govori mi o meni i o mojim postupcima. Postupcima prema tebi, tvojem životu, tvojim bližnjima, svemu tvojemu. I sada, napokon, samoća me suočava s tobom, tvojim novim životom, tvojom novom curom.
Voljela bih stati pred tebe, gledati te u oči i „ispričati” ti se
Oslobađam se. Polako. Tražim strpljenje na pravim mjestima. Voljela bih stati pred tebe, gledati te u oči i „ispričati” ti se. Ispričati ti se što sam to bila ja. Iskrena do srži. Ispričati ti se što si me zanemarivao. Ispričati ti se što me nisi više toliko cijenio. Ispričati ti se za uvrede koji su ti drugi govorili o meni, a ti si me sve manje i manje branio.
(…)
Gledaj me kako odlazim. Slobodna od tebe. Vrijeme je da se napokon nešto i dogodi poslije nas. Poslije ljubavi. Nesuđene.
Ulomak iz knjige „Četiri zida“ autorice Elene Jurković. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
