Foto: Shutterstock
Francuska stigmatičarka Marta Robin, koja je pedeset dvije godine živjela u boli i hranila se samo svetom hostijom, navještavala je da će sveti Josip postati svetac trećeg tisućljeća. Zašto? Zato što joj je Bog dao spoznati uništenje obiteljskih odnosa, deficit očeva, detronizaciju Boga Oca u ljudskim srcima, suvremenu pandemiju muškarčeve nezrelosti za očinsku ulogu i deformaciju muškog spola u homoseksualne hibride. Tamo gdje što nedostaje, tim se više želi. U pustinji je voda zlato, a u našoj civilizaciji pustošenje populacije deficitom očeva paradoksalno čini očinstvo zlatom. Što rjeđe možemo susresti istinskog oca, tim više netko takav postaje uistinu nesusretljiv ili izniman u smislu značenja. Bog nije želio da Majka Sina Božjega rodi i odgaja Sina bez brige i posvećenja muškarca, koji bi bio svojevrstan predstavnik Božjeg očinstva. Bog ne želi samoću i odbacivanje, udaljavanje i nedostatak nekoga tko bi u obitelji predstavljao njega samoga. Svaki je otac Božja slika, a ne „uvreda“. Zbog toga je vražji napad usmjeren prije svega na očinstvo. Demon, napadajući i uništavajući očinstvo, odbacuje ljude od mogućnosti stvaranja Božje slike u svijesti mlade generacije. Što je ishod? Onemogućen razvoj vjere. Može li se bez vjere živjeti? Bez vjere u Boga ne postoji vjera u životni smisao, u budućnost, u vječnost, nema vjere u preživljavanje kriza i konflikata, nema vjere u sreću i ljubav, nema vjere ni u sebe sama. Nemati vjeru znači nemati cilj.
Nedostatak (dobra) oca te NE mora odrediti!
Procjenjuje se da u Poljskoj svako deveto dijete odrasta bez oca.[1] Istraživanje je provedeno dva puta (2000. i 2007.) među devedeset i pet učenika, koristeći se literaturom i metodom dijagnostičke ankete, primjenom upitnika. Ankete su pokazale da dijete odgajano bez oca gubi svoj identitet – ne zna tko je, za što živi, koliko vrijedi, čak ponekad ne zna kojeg je spola. Žene koje odrastaju bez oca, statistički gledano, ranije se upuštaju u seksualni odnos, češće imaju izvanbračnu djecu te se češće razvode od onih koje je odgajao otac. Ispitivani se učenici većinski ne osjećaju spremni na očinstvo. Ipak, te činjenice nisu sudbina.
Nemoguće je sa sigurnošću tvrditi da nedostatak oca ili, bolje rečeno, nedostatak dobra oca određuje čiji duhovni život. Može biti i obratno. O tome je pisao Viktor Frankl, navodeći da vjera nije uvijek ishod roditeljskog odgoja. Ponekad je ishod vlastite odluke, neovisno o dobroj ili lošoj očinskoj slici. Sin pijanca ne mora postati pijanac i sin ateista uopće ne mora postati ateist. Isto tako netko tko je imao roditelje vjernike može postati ateist. (…)
[1] Kubińska, Z. i Kubińska, J.: Ojcostwo jako czynnik zdrowia lub ryzyka w rozwoju dziecka, u Rozprawy spoleczne, 1 (VIII), 2014., 22 – 27.
Iz knjige „Josipov dom” autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu u elektroničkom izdanju moete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
