Razmišljamo o evanđelju

PRIHVAĆAŠ LI GA TI?

fra Tomislav Pervan: Zašto Isus nije mogao učiniti nijedno čudo u svom zavičaju U Nazaretu smo s Isusom. Promatramo zašto tamo nije mogao učiniti nijedno čudo! Gdje/što su danas Nazareti...?

fra Tomislav Pervan Zašto Isus nije mogao učiniti nijedno čudo u svom zavičaju

1I otišavši odande, dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. 2I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: “Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? 3Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?” I sablažnjavahu se o njega. 4A Isus im govoraše: “Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.” 5I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. 6I čudio se njihovoj nevjeri.
(Evanđelje po Marku 6,1-6)

Odbačenost u vlastitom zavičaju i domu

Vjerovati nekoj stvarnoj osobi povezano je redovito s nadvladavanjem nutarnjih otpornih mehanizama. Pogotovo u prilikama kad su riječi koje ta osoba upućuje izazovne, kad nas sile na premišljanje vlastitih stavova, na zaokret u životu. Kad osoba postaje porukom, odnosno izazovom. Lako je vjerovati “na daljinu”. Ali kad se suočimo s osobom u svoj njezinoj pojavnosti, tu onda redovito ustuknemo. Nerijetko zbiljnost pojave opovrgava našu sliku o nekome… Možda ćemo teoretski i prihvatiti Isusa, lako je dati pristanak na ono “Tijelo Kristovo” u euharistiji, izgovarajući svoj “Amen”, ali je teško isto reći onome pored nas u crkvenoj klupi, jer, prisjetimo se, Isus se poistovjećuje sa svakim, poglavito s najprezrenijim, najsiromašnijima…

Namjesto da su sretni što imaju takva među sobom, oni ga preziru

U Novom ćemo zavjetu pronaći mnoštvo razloga zbog kojih su ljudi odbacivali Isusovu osobu i poruku. Nijedan pak od tih razloga nije do te mjere čudan i neshvatljiv kao ponašanje Isusovih sumještana. Oni se spotiču o Isusovu osobu. Slušali su i prepoznali njegovu mudrost. Zacijelo čuju i doznaju koliko je taj Isus snažan na riječi i djelu, tvori čudesa, govori, propovijeda novi nauk, novu mudrost. Shvaćaju i čudesnost te osobe i svega onoga što se preko nje zbiva. Namjesto da im srce od radosti zaigra što se takvo što među njima zbiva, oni ga odbacuju. Namjesto da su sretni što imaju takva među sobom, svoga sumještanina i susjeda, oni ga preziru tako da odsada Isus nikada više nije pohodio svoje mjesto gdje je odrastao i othranjen. Namjesto da svoje mjesto učine slavnim i poznatim zbog ovoga Isusa, namjesto da naprave od svega veliku promidžbu, oni se svega odriču zbog svoje uskogrudnosti. S jedne strane oni žele čudesa, znakove, “kruha i igara”, dok im Isus nudi posve drukčiju perspektivu, naime životni zaokret, iskorak iz uhodanosti, svagdana i žabokrečine.

Nijedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju

Zorno je to u odnosu Isusovih susjeda spram njegove osobe. O njemu je pukao glas na sve strane. I očekivali bismo da će se ljudi nakon svega u galilejskom ozemlju otvoriti Isusu, otvoriti srce i dušu. Čuli su o mudrosti i čudesnim silama koje u njemu djeluju, i pomislili bismo: Ljudi će smjesta prihvatiti ovu osobu, upijat će njegovu riječ, prionuti uz sve što čini, širom će otvarati oči i uši da im ništa ne promakne, podvrgnut će se njegovoj ruci iscjeliteljici. Od svega toga zapravo ništa. Štoviše, krajnje odbacivanje. Kad čovjek misli da poznaje nekoga s kim je godinama živio, daleko je teže prihvatiti novo, posve drugo što nudi, a što zapravo nitko još nije iskusio. Jer to novo ne dade se kategorizirati. Nijedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju, svojoj kući, među svojom rodbinom i bližnjima. Imamo na djelu dvoznačnost Isusove osobe. S jedne strane silne stvari, čudesa, a s druge on je njima odveć poznat, s njima je odrastao, pa im je neshvatljivo da takvo nešto može među njim stasati.

Sve neobično se progoni

Tu se tako zorno zrcali ona svakodnevna istina: Ljudi žele živjeti na dvije razine. Oni se ne protive njegovim riječima. Štoviše, one su uhu ugodne, povlađuju mu, dive se njegovim riječima, po njima je on mudar čovjek, učen. Govori Božjim rječnikom. Ali je neprihvatljiva druga istina: On se izdaje za nešto neobično, čudesno. Sinteza te osobe je nemoguća: Prijelaz s običnog čovjeka na Božjeg Sina. Nespojivost dviju razina u jednoj osobi. Mi zapravo sve svrstavamo, kategoriziramo, stavljamo u uhodane pojmove i predodžbe. Ljudi se “opredmećuju”, sve neobično se progoni. Od tesara može biti tesar, od postolara postolar, od ribara postaje vremenom ribar, i tako redom. Tako misle i Isusovi suvremenici i sumještani. I nemoguće je ispasti iz uhodanog okvira. Pogotovo u patrijarhalnom društvu gdje je sve unaprijed određeno. Tko je siromah, ostaje siromah. Mentalitet kasta. Nije moguće da neki obični tesar iz Nazareta propovijeda Božju riječ. Nemoguće je da neki malograđanin, nižega sloja, koji nije završio nikakve teološke škole, govori Božje riječi.

Istodobno ti suvremenici slute nešto neobično u Isusu. Isus ruši, urušava sve njihove uhodane predodžbe. Slute kako bi sve ono što su naučili netragom nestalo kad bi se njemu priklonili. I zato nastupaju frontalno protiv Isusa. Nemoguće je da jedan tako neznatni zanesenjak, sanjar, putujući propovjednik, kome znamo sve “do devetog koljena”, propovijeda nekakvo kraljevstvo Božje, jednakost i ravnopravnost svih pred Bogom, opće oslobođenje i ozdravljenje od svih sila prisile i tlačenja. Odatle onda nemogućnost da ih “izliječi i spasi”.

Tko Isusa prihvaća?

Tko Isusa prihvaća? Oni koji su pod njegovom rukom osjetili rađanje novog. Ti koje je svojim zahvatom izmijenio i koji su na svojoj “koži” iskusili tko je i kakav Bog u ovome Isusu iz Nazareta. Bog kao Otac i Majka ovdje u ovome Isusu. Bog kao skrovitost, zaštita, mir, sigurnost, blagoslov. Ti su mu onda ostali do kraja zahvalni. I postali njegovi neumorni promicatelji u svijetu. Riječima i životom, poput apostola ili pak pridošloga Pavla. Zato treba pripraviti Gospodinu stan, makar i trošnu kolibu, u svome srcu, svojoj kući.

Gdje se čovjek otvori Isusovoj osobi, gdje čovjek prihvati Isusovu riječ i djelo te Isusovu osobu, gdje čovjek povjeruje Bogu u Isusu, a ne svojim činima i nastojanjima, tu se zbiva čudo novoga života i milosti, čudo slobode od sila i straha, čudo pouzdana koracanja i kroz tamu smrti. Treba sebe ‘razoružati’ pred Isusom, odbaciti sve uhodane kategorije, skinuti sve suvišno, upravo kao David Šaulovu ratnu pretešku opremu koja ga samo sputava u kretnjama i osobnoj slobodi, kako bi se moglo dogoditi čudo da se čovjek izloži do kraja Isusovoj osobi, i onda će biti sve drukčije u životu. Na to nisu bili spremni Nazarećani i zato su okrenuli Isusu leđa. A on ode od njih, tužan i žalostan, zbog njihove nevjere i tvrdokornosti. Nemoguće je prihvatiti Isusovu riječ, a njega kao osobu odbaciti. On je sa svojom riječi jedno.

Autor: fra Tomislav Pervan. Izvor: Medjugorje.hr

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh