Razmišljamo o evanđelju

„HAJDETE I VI”

fra Tomislav Pervan: Za sve koji žive ubrzanim tempom, ove su Isusove riječi melem! Mnogi od nas danas živimo stalno u stresu, napetosti, vođeni mišlju, brže, jače, dalje, više. Koliko li nam može koristiti ovaj Isusov poziv!?

fra Tomislav Pervan Za sve koji žive ubrzanim tempom, ove su Isusove riječi melem!


30Uto se apostoli skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. 31I reče im: “Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.” Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. 32Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. 33No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih. 34Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.
Evanđelje po Marku 6,30-34

Foto: Shutterstock

 

Prethodno je Isus odaslao dvanaestoricu apostola na njihovo prvo misijsko, misionarsko putovanje. Vraćaju se (Mk 6,30), poskakujući od radosti, živahni, razdragani. Prašnjavi, znojni, ali ipak prepuni samopouzdanja, ponosni na postignute uspjehe na djelu evangelizacije. Izvješćuju o svemu. Međutim, Isus nema mira. Oko njega velika stiska. Nema vremena ni za jelo. Iz svih krajeva dolaze ljudi tražeći pomoć i zdravlje. Dođite na samotno mjesto i malo se odmorite uza me, veli Isus Dvanaestorici (r. 31). Poput brižne i dobre majke, prepun dirljive sućuti, tako se i Isus brine oko svojih. Jednostavne su njegove riječi, suosjećajne.

I mi kao i učenici trebamo napetosti i opuštanja, aktivnosti i mirovanja, udisanja i izdisanja. Mnogi žive krajnje jednostrano, stalno u stresu, napetosti i aktivizmu, vođeni mišlju, brže, jače, dalje, više. Žive pod stalnim izazovom i prisilom. I na kraju dođe se do točke kad se čovjek isprazni, kad je iznutra sasušen, atrofiran, frustriran, jednostavno sagorio, burnt out – sindrom današnjega čovjeka. Pa čak i trenutci mirovanja moraju biti nečim ispunjeni, čovjek mora puniti nutarnju prazninu kojekakvim sadržajima. Međutim, samo onaj tko je kadar izdržati tišinu, mir, posvetiti se do kraja sebi, znat će razlikovati u životu bitno od nebitnoga. Isus je tražio samoću, tišinu, osamu, mir kako bi se mogao jedino na Oca usredištiti. Tako želi učiniti i s učenicima. Samo će tako moći davati. Ako čovjek daje, a ne prima, lako se razda i izgori u svome sebedarju. Stoga nakon misijskoga putovanja Isus ih poziva nasamo.

Nakon aktivnoga uloga svih svojih snaga treba im odmora i mira, tišine i molitve, a poglavito vremena za tjelesnu okrjepu, za jelo i piće. Jasno, u zajedništvu s njime. Stoga Isus veli dođite, a ne veli idite ili pođite. On ih poziva u svoje društvo. Markovo je evanđelje sažeto i trijezno. To je dovoljno u ovom trenutku. Želi biti nasamo s učenicima, želi ih imati uza se. Slično primjećuje evanđelist Marko već za poziva Dvanaestorice, naime, veli kako je Isus neke htio imati uza se, da bi ih poučavao i slao (usp. 3,14).

Od nas traži samo jedno…

Ova je novozavjetna zgoda krajnje suvremena, veoma aktualan izvještaj. S jedne strane stresovi na poslu, preveliki zahtjevi, čovjek nema vremena za prijeko potrebni odmor, za jelo i piće. I munjevito nam biva jasno: Ovo što je napisano vrijedi i za sve nas. Imamo posvemašnju istodobnost, sinkroniju svoga stanja s Isusovim i učeničkim u ono doba. Mi smo su-dobni, sinkroni s Božjom riječju kad je u vjeri slušamo i prihvaćamo. I mi smo u trci i nemiru, ni mi nemamo vremena, pogotovo nemamo se kada kod Gospodina odmoriti ili odmarati. Znamo reći, pa činimo to za vrijeme euharistije, za vrijeme duhovnih vježbi, raznih obnova i sl. Međutim, ipak nam tekst jasno stavlja upitnik: Gdje smo to mi, gdje se nalazimo, gdje stojimo? Što je s mojim, s našim životom, s našom dušom? Sve nas zahvaća hektika, panika, učinkovitost u životu, težnja za karijerom, moći, novcem, bogatstvom. Čovjek gubi duh, dušu i dah. I mi smo u opasnosti da nas zahvati bacil suvremenih koještarija, bavljenja koječime, samo ne bitnim. Zato nam je Gospodinova riječ dobrodošla u ovoj vrevi.

Gospodin ne zahtijeva od nas nikakvu duhovnu vratolomiju, akrobatiku. Od nas traži samo jedno, da stavimo sve na svoje pravo mjesto. Boga na mjesto koje mu pripada, Isusa također na njegovo mjesto, molitvu i rad na njihovo mjesto. Ja sam Gospodin, Bog tvoj. Ne stavljaj uza me nikakvih drugih bogova. Suum unicuique. Svakome njegovo, svakome svoje! To će reći: Potražiti Gospodina Isusa u svakodnevici, u svome životu, u svemu. Biti s njime, biti uza nj, u tišini samotnog mjesta. To je radosna vijest, dobra vijest Evanđelja.

Isus želi s nama biti, jesti, odmarati

Gospodin prema evanđeoskom izvješću želi sa svojima biti, blagovati, odmarati. U miru pojesti. Jelo i piće spadaju nužno na dio našeg života, održavanja naše fizičke kondicije, međutim, te radnje nose u sebi i druge, dalekosežnije i dubokosežnije poruke. Gospodin želi dijeliti s nama sve. Prisjetimo se samo koliku vrijednost ima za Isusa u svim njegovim prispodobama gozba, jelo, svadba, slavlje, veselje. Jednom je to svadba u Kani Galilejskoj, drugi put kod uglednog farizeja jedne subote (usp. Lk 14,1), zatim kod Marije, Marte i Lazara u Betaniji, kod carinika Zakeja ili Mateja-Levija. Farizeji mu spotiču kako se druži s pijanicama i izjelicama, kako je prijatelj carinika i prostitutki (Lk 15,2). Gozba uvijek stvara ozračje prijateljstva, razumijevanja, međuljudskih odnosa, ali isto tako i na razini odnosa Bog-čovjek. Gozba s ovim Isusom iz Nazareta predznak je buduće gozbe u kraljevstvu nebeskom.

Upravo u gozbi želi Isus slaviti s nama tu intimnu povezanost, to intimno zajedništvo. Želi od nas pozornost, zagledanost u njega. Blaženi Kardinal Newman veli: Kršćanska je egzistencija promatranje i traženje Isusa Krista i njegova lica. To od nas iziskuje upravo trajnu usmjerenost prema Isusu, zajedništvo s njime, ostajanje u njemu. Biti s Isusom u Markovu Evanđelju proteže se u egzistencijalnu protežnicu u Ivanovu Evanđelju od samog početka, od prvih susreta dvojice Ivanovih učenika pa do čuvenog 15. poglavlja o trsu i lozama koje ostaju na njega nakalemljene. To ostajanje u njemu, na svetom i posvećenom mjestu, u svetom zajedništvu, nudi nam trijezni stav, misionarsku zauzetost. Nije to kvijetističko promatranje, ljenčarenje, dokoličarenje, već apostolski i misionarski zanos. Svatko na svome mjestu je apostol Isusa Krista, poslan, odabran, naviještati Isusovo i Božje kraljevstvo poput prvih apostola, ali onda ići na izvore i napajati se na Isusovim grudima.

Ne boj se – On je s tobom

Isus nas odašilje u svijet bez igdje išta, osim štapa. Danas bismo mogli reći kako nas šalje bez igdje išta osim križa u rukama. Križ je znamen spasenja. Nikakav drugi teret ne nositi sa sobom ili na sebi, osim njegove snage. Jer sve drugo može postati opterećenjem, a s križem možemo ići u pustolovinu s Bogom u ovome svijetu. Tvoj štap i tvoja palica daju mi životnu sigurnost, pa i kad kročim dolinom smrtne sjene ili smrti, pouzdaje se psalmist (usp. Ps 24). I ne bojte se, s vama sam do svršetka svijeta (Mt 28,20).

Autor: fra Tomislav Pervan. Izvor: Medjugorje.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Najčitanije

Na vrh