Razmišljamo o evanđelju

POZIV NA OBRAĆENJE

Fra Tomislav Pervan: Zadnje je vrijeme da prestanemo živjeti prekriženih ruku

Fra Tomislav Pervan: Posljednja vremena – krajnji je čas da prestanemo živjeti prekriženih ruku

Foto: Shutterstock


Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!

Upravo u taj čas dođoše neki te mu javiše što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: „Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.“ Nato im pripovjedi ovu prispodobu: „Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ‘Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ‘Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’“

Evanđelje po Luki 13,1-9

Poziv na obraćenje

U evanđelista Luke imamo češće nego kod drugih situacije u kojima se netko iz slušateljstva javlja za riječ, uskače u govor, želi nešto pojasniti ili traži pojašnjenje. Isus koristi svaku prigodu reći bitnu riječ u pravi trenutak. Ne govori uopćeno, ne poopćuje stvari govoreći neobvezatno, nego njegova riječ uvijek poprima tim uzvikom novi naglasak i daje mu novi poticaj reći životno odlučno i bitno. Tako i ovdje dvostruki poziv na obraćenje spram ozbiljnosti situacije i vremena u kome žive. Treba čitati ‘znakove vremena’, i treba primijeniti na sebe ono što Isus nadvremenski i svevremenski želi pojasniti u svojoj riječi. I zgodu s onima kojih je Pilat pomiješao krv s njihovim žrtvama, te i ona zgoda o kuli koja se uruši te zatrpa pod sebe dvadesetak ljudi. Isusu je to povod da kaže kako jedino obraćenje spasava pred sličnom sudbinom koja ih sve čeka. Ovo je jedan od najoporijih tekstova iz Isusovih usta.

Ne odgovara Isus političkim rječnikom niti poziva na bunu protiv Rimljana, ne želi zapaliti mase protiv osvajača, protiv jedine svjetske sile koja se drznula dirnuti u židovske svetinje i Hram. Ne podržava on zelote protiv Rimljana niti želi biti narodni junak, nešto kao vođa pobune, nego proročki reagira dovodeći slučaj s pitanjem glede Božje kazne za grijehe. I kod onih koje je zatrpala kula u Siloamu. Ne pita se Isus zašto je to Bog dopustio u svojoj dobroti i svemoći, nego kaže kako oni ne bijahu veći grješnici od ostalih Jeruzalemaca i Židova. Koristi prigodu za poziv na obraćenje. Ne obrate li se, stići će ih još teža kazna kojoj zacijelo neće umaknuti. I to onda pojašnjava slikom o neplodnoj smokvi.

Kao da im Isus želi reći: „Ako vjerujete da je Pilatova kaznena ekspedicija pogodila isključivo krivce – što bi sa sobom uključilo kako se Bog služi tim Rimljaninom da kazni svoje sljedbenike – onda znajte da vi osobno niste nimalo bolji od onih masakriranih… Sve dok mislite da se stvari mogu riješiti nasilno, dok provocirate svojim životom svoje neprijatelje, zadesit će i vas ista sudbina.” Dakle, vrijeme je za temeljit zaokret u životu i mišljenju. Ono što se dogodi njima, može se dogoditi svakome od nas. Isus totalno mijenja zrenik i perspektivu.

Svako vrijeme ima svoje znakove, događaje i zbivanja, prirodne katastrofe koje potresaju ljudske živote. Razaranje Jeruzalema za Vespazijana i Tita bijaše završni čin ove drame židovskoga naroda, pad Carigrada, potres koji je sravnio sa zemljom Lisabon, onaj plimni val prije pet godina koji je sa sobom odnio oko pola milijuna života. Ili pak znakovi našega vremena, toliki ratovi, toliko naoružanje. Isus veli, odavna smo svi mi zavrijedili smrtnu kaznu. Posljedice našega djelovanja i ponašanja su razorne, samouništavajuće. Uništavamo sebe i temelje života oko sebe. Sve nas sili na promišljanje vremena u kome živimo.

Nema više čekanja

Isus je onodobno bio znak u osobi. Njegov nastup bijaše jedan veliki poziv na obraćenje. I sve bijaše samo ilustracija njegove propovijedi suvremenicima. Mogli su njegovi sudobnici iščitati to iz Pilatova postupka, ili pak iz one iznenadne smrti, ili pak na primjeru neplodne smokve. Gospodar čeka tri godine na plod i ne nalazi ga. Suvremenici se pitaju spram krivnje, zločina i kazne. Isus ne odbacuje njihovo pitanje, nego okreće misao prema slušateljima, postavljajući im protupitanje: S kojim pravom pitate se vi spram krivnje drugih, kad ni sami niste spremni na obraćenje. Stoga im usporedbom o smokvi zaoštrava oštricu svojih riječi i nakane. Nema više čekanja, nema oklijevanja. Još uvijek je vrijeme milosti, treba prestati živjeti prekriženih ruku.

Isus govori i njima a i nama: Dokle god vi u pokušaju tumačenja tih katastrofa tražite krivce drugdje, nećete razumjeti mene ni mojih riječi. Ne okrivljuje Isus vlastodršce, i ostavlja otvorenim pitanje zašto je onaj usud snašao onih osamnaest. On se obraća živima ispred sebe i njima sriče u lice: Ako mislite da je Bog onaj koji kažnjava, onda bi morao isto tako kazniti svakoga od vas! Želite li se pak osloniti na Boga, onda se zagledajte u mene. Ja se zalažem za to da nitko od vas ne propadne, pa ma kakvom smrću umrli. Isus kao pripovjedač skreće pozornost svojih slušatelja na same sebe. I tu, u sebi, otkrit će se raznorazne ljudske misli, namisli i primisli.

Potom ih Isus prenosi metaforički u svijet neplodne smokve kojoj se daje zadnja prilika, što je u Isusovim očima obrat prema nadi i realna mogućnost obraćenja. Otvara novi svijet svojim slušateljima. Stupe li u taj svijet, otvorit će im se nova iskustva s Bogom. Njihov upit spram tuđe i vlastite sudbine neće se riješiti apstraktnim pojmovima, nego ponudom živoga odnosa s Bogom. Isus je ponuda novoga smisla u Bogu. Isusova riječ ima informativnu, ali i performativnu snagu, ona je kadra promijeniti čovjekov svijet, otvara novi Božji svijet koji ovdje i sada Isus uprisutnjuje.

*

Svako je vrijeme za nas posljednje vrijeme, blizina suda i konačnoga polaganja računa. Osudi se može izbjeći samo obraćenjem i djelima ljubavi. Ona nas za posljednji sud kvalificiraju. Tko propusti darovano vrijeme, ide ususret isključenju iz vječnoga spasenja. Oslikat će to Isus u prispodobi o bogatašu i Lazaru, u odnosu prema siromasima, potrebitima, bijednicima.

Autor: fra Tomislav Pervan. Izvor: Medjugorje.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh