Razmišljamo o evanđelju

VJERA I POUZDANJE U PROVIDNOST – NEZNATNO POSTAJE VELIKO

fra Tomislav Pervan: Kako u nama raste Kraljevstvo Božje Promišljamo o evanđelju ove nedjelje: Treba samo vjerovati u mogućnost rasta malenoga u vlastitom biću. I biti nepovjerljiv prema svemu što se izdiže, strši, nadima. ... Prihvatiti riječ i kraljevstvo kao malo dijete: strpljivo, uporno, skromno, prijazno, prijateljski. I život će biti sreća i trajno sazrijevanje za konačni Dan!

fra Tomislav Pervan Kako u nama raste Kraljevstvo Božje

„Manje od svega sjemenja na zemlji postane veće od svega povrća”.

26I govoraše im: “Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. 27Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; 28zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. 29A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.” 30I govoraše: “Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? 31Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, 32jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.” 33Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. 34Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.


Kraljevstvo Božje dolazi

Isus nastavlja govoriti u slikama. Istinu koju ima reći ljudima izgovara slikovito kako bi je ljudi mogli zapamtiti, daleko lakše nego apstraktna umovanja. Govori načinom da ga svatko može shvatiti i razumjeti. Pa ipak je nailazio na nerazumijevanje. Ni današnji čovjek – pogotovo ne gradska djeca – nema pojma što to znači sijati, što znači čekati da plod uzraste, ne znaju što je to tijesto i kvasac u tijestu. Sve mu je to strano. I gorušično zrno. Današnji čovjek kupuje samo gotove proizvode, ili od pekara, ili zapakirano. Isus pak želi svoje slušatelje povesti onkraj slika, on u slikama izražava narav tajne kraljevstva Božjega. Sve što god govori, što izgovara, smjera prema kraljevstvu Božjem. Ono će doći kao što nakon sijanja i rasta dolazi do žetve. Kraljevstvo ima nutarnju snagu poput zrna gorušice ili pak jednoga hrasta. Naizgled malo, ali ima u sebi silnu energiju, ima snagu rasta. Bog dolazi na svoje, njegovo djelo se ostvaruje, svim protivnim silama unatoč.

Bog je na djelu, nepobitno. To proizlazi iz Isusovih riječi o sjemenu koje samo po sebi raste, automatski – veli se u originalu. Ne treba prevratnički mesijanizam o kome su sanjali Židovi u Isusovo vrijeme, ne treba im ratnički Mesija koji će povesti narod u boj protiv Rimljana. Ne treba pošto-poto prizivati kraj ili katastrofu. Treba strpljivosti, treba se učiti od ratara koji mirno iščekuje plod svojega rada. Isus ne propovijeda niti mu treba bilo kakva revolucija, prevratnički zelotski ustanak, ne trebaju mu revolucionarni pothvati koji bi htjeli naprečac izmijeniti tijek svijeta.

Bog je uvijek Bog iznenađenja

Bog je uvijek Bog iznenađenja. Ne silnih prevratničkih pothvata, nego tiha, uporna i svrhovita djelovanja. U svemu postoji Bogom dana svrhovitost i zakonitost. U svemirskim prostorima kao i u najsitnijem zrncu gorušice. Nemoguće je nasilu iznuditi rast, imati istodobno sjetvu, cvjetanje i žetvu. Potrebno je mnogo sunca i kiše, zraka i ostalih uvjeta nužnih za normalan rast. Lako se prepozna plod umjetno odgojen, u plasteniku, hranjen nenaravnim pripravcima i koncentratima od onog koji je rastao u normalnim uvjetima. Isusova pedagogija: osluškivanje, proćućivanje žica čovjekova srca i uporno praćenje rasta pojedinca. Nenasilno, bez prijetnji, bez moraliziranja ili „spasonosnih savjeta”. Koliko toga pokvarimo time što posvuda guramo svoje prste i želimo biti bolji od samoga Tvorca? Poglavito u odgoju onih najmanjih. U grčkom izvorniku ono sjeme posijano raste „automatski” (u grčkom izvorniku riječ glasi doslovno: „automate”), samo od sebe. Na nama je samo stvoriti uvjete. „Sijanje u suzama”, u neizvjesnosti glede ishoda.

Na nama je samo jedno, otvoriti oči i uši, slušati ono što Isus govori i prikloniti se …

Kad sijač preda žito, sjeme zemlji, ne brine se više oko njega, jer je zemlja kadra sama po sebi, snagom svoje naravi, probuditi klicu, hraniti je i tjerati do punoga uzrasta, bez čovjekove pomoći. Isus je time pokazao svojim učenicima zašto on svoje dane proživljava u miru i spokoju, makar ima pred sobom krajnje uzvišene ciljeve. Za njega je cijeli svijet radno polje koje treba pridobiti za Boga. Promatra grijeh kao svoga protivnika, gleda u vječni život koji želi ljudima donijeti, osvijetliti. Kraljevstvo Božje djeluje vlastitom snagom jer je u njemu sam Bog prisutan, Božji život, stvaranje, vodstvo, gospodstvo. Sve ima svoje vrijeme. Isus ne žuri, ne nagli se.

S kraljevstvom je Božjim kao sa sjemenom posijanim u zemlju. Okolnosti mogu biti protiv, sve se može urotiti protiv dolaska nečega što je Bog zacrtao, može se to činiti utopijom, pa i učenici mogu biti nesposobni, neprikladni i nedostojni, ali je jedno izvjesno: Bog je započeo svoje djelo, jednom i neopozivo u Isusu Kristu. Na nama je samo jedno, otvoriti oči i uši, slušati ono što Isus govori i prikloniti se njegovim riječima i osobi.

Zašto Isus govori u prispodobama

Isus govori u slikama, u usporedbama. Da im je govorio otvoreno, tko je sijač, tko je njiva, tko su protivnici, tko je tvrdo a tko mekano tlo za riječ, da im je spočitnuo njihovu bezbožnost, tvrdoću srca, ne bi ga zacijelo slušali. Jer oni su se smatrali dovoljno pobožnima i svetima. Vjerojatno bi izazvao protivljenje, prijepore, svađu, nevoljkost, vjerojatno bi ih od sebe rastjerao. A ovako, u slikovitu, zagonetnu govoru, prepustio ih je njihovim zaključcima i mislima. Time je spriječio provalu nevjere i otpada, izbijanje mržnje i prezira kod naroda spram sebe i svoga poslanja.

Ono što je izgledalo kao utopija, pokazalo se kao nezaobilazna zbilja

Ni Isus se nije puno brinuo glede uspjeha svog poslanja. Zapravo u Bibliji i ne postoji riječ uspjeh. Postoji riječ blagoslov. Sve zavisi od blagoslova Božjega, a ne ljudskoga nastojanja ili uspjeha. Ljudski govoreći Isus je išao iz poraza u poraz, bio je odbačen i neshvaćen, i od svojih najbližih i najmilijih. Križ je bio znak konačnoga fijaska i poraza njegove misije, da bi upravo u porazu na križu porazio sile prisile i gušenja. Njegov navještaj nije slutio nikakvu sretnu svršetku. Sve je govorilo protiv. I povijesne okolnosti, a i ljudsko gradivo s kojim je Isus započeo svoje djelo. Ali ono što je naizgled izgledalo poput neozbiljive utopije, nedohoda očitovalo se u povijesti kao nezaobilazna zbilja.

Budući da sa svoje strane možemo malo ili ništa učiniti, treba osluškivati rast klice. Najprije u svome srcu. Bog se sam brine za rast. Treba osloboditi vlastito srce da bude prijemljivo tlo za riječ o kraljevstvu. Treba samo vjerovati u mogućnost rasta malenoga u vlastitom biću. I biti nepovjerljiv prema svemu što se izdiže, strši, nadima. Tek tako čovjek na kraju spoznaje da je sve dar i milost. Da je po sebi egzistencijalno nemoćan. I da na kraju vrijedi ona slika koju Isus rabi kad želi uprizoriti narav svoje poruke: Biti kao dijete. Prihvatiti riječ i kraljevstvo kao malo dijete. I promatrati sve djetinjim očima: strpljivo, uporno, skromno, prijazno, prijateljski. I život će biti sreća i trajno sazrijevanje za konačni Dan. I jedno veliko čudo, u nastanku, rastu, opstanku i dovršenju.

Autor: fra Tomislav Pervan. Izvor: Medjugorje.hr

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh