fra Petar Ljubičić

RAZMIŠLJANJE UZ NEDJELJU DOBROGA PASTIRA

fra Petar Ljubičić: Zašto je važno moliti za nova duhovna zvanja Danas je nedjelja Dobroga Pastira. Tim povodom donosimo vam promišljanje fra Petra Ljubičića o važnosti i potrebi molitve za nova duhovna zvanja

fra Petar Ljubičić: Ova svjedočanstva osoba koje su se odazvale Božjem pozivu, pokazuju koliko je važna molitva za duhovna zvanja

Foto: Shutterstock


 

Na jednom našem autobusnom kolodvoru doživio sam nešto nesvakidašnje. Dok sam čekao autobus, u popodnevnim satim, kada je gužva i sve vrije kao u košnici, nedaleko od mene stajale su tri djevojke, po svoj prilici srednjoškolke, i razgovarale. Najednom im pristupe dvije časne sestre i srdačno se pozdrave s dvjema djevojkama, koje su ih poznavale. Sestrama se žurilo, pa se brzo oprostiše. Čim su odmakle, treća ih je prijateljica upitala: „Tko su vam te? Odakle ih samo znate?“

„To su časne sestre koje su prije nekoliko godina bile kod nas u župi. Učile su nas pjevati i predavale nam vjeronauk. Kako su samo bile dobre i koliko su se žrtvovale…“

„Uh, ja bih se radije ubila nego nosila to crno na sebi i bila časna sestra!?“ – odgovori na to djevojka.

Čuvši te riječi, nisam mogao ostati ravnodušan.

„Zašto tako govoriš? Kad bi samo znala, kako su te sestre sretne, sigurno bi i sama izabrala to zvanje. U tom se zvanju lakše stiže u luku vječnoga spasenja!“ – rekao sam, a djevojka na to ništa nije odgovorila, samo me odmjerila oštrim pogledom.

Čudio sam se i snebivao kako jedno mlado biće može tako govoriti i misliti. Kasnije sam doznao da je ta djevojka odrasla u sredini u kojoj se o vjeri i Bogu nije nikad govorilo. Na žalost, nije rijetkost čuti takve ili slične izjave i od onih koji su poučeni u vjeri, koji kažu da su vjernici.  

Razumljivo je da se duhovni poziv i duhovno zvanje nekomu može činiti uzvišeno i veliko, te stoga i preteško, neshvatljivo. Ali, željeti smrt radije nego prihvatiti to zvanje, znak je male ili nikakve vjere, znak je da ta osoba ne razumje što govori. Razumljivo je ako netko kaže da ne bi mogao to zvanje izabrati jer za to nema sposobnosti, jer nije spreman na žrtvu. To je u redu. To je zapravo samo znak da je u duhovnom zvanju posrijedi jedan veliki Božji dar, milost.

Tko će nam dati odgovor na ona vječna i goruća životna pitanja?

Svećeničko i redovničko zvanje posebna je milost Božja. Božji dar kojim Bog nekoga poziva da čitav svoj život posveti Njemu i braći ljudima. Bog svoj poziv pojedinoj duši priopćuje na različite načine i daje za to potrebne darove. Lijepo je to, dobro, korisno i hvale vrijedno kad netko postane liječnikom i bori se čitava života protiv bolesti od kojih ljudi trpe i pate. Ali svi znamo za jednu bolest koju ne može ukloniti ni jedan kirurški nož. Ta je bolest stara koliko i samo čovječanstvo. Pogađate; to je grijeh, zloća, opačina. Potrebno je da se nađe netko tko će se odazvati Božjem pozivu i liječiti ljude od te strašne i zarazne bolesti.

Lijepo je to, dobro, korisno i hvale vrijedno biti odgajatelj, nastavnik, profesor te čitava života ljude odgajati i učiti. Ali tko će nam i reći ono bitno i glavno? Tko će nam dati odgovor na ona vječna i goruća životna pitanja: odakle smo mi, tko smo zapravo, kamo to idemo, zašto smo se uopće rodili, koji je smisao i cilj našega života i što nas čeka nakon smrti? I zato je potreban netko tko će se odazvati Božjem pozivu i uputiti nas onom cestom kojom ćemo sigurno stići u vječnost, za što smo i stvoreni.

Lijepo je to, dobro i korisno i hvale vrijedno posveti čitav život znanosti, tehnici, umjetnosti, napretku… Ali potrebni su i oni koji će nam pomoći da iz dana u dan rastemo u vjeri, nadi, ljubavi, istinoljubivosti, poštenju, ljudskosti. Sve u svemu, može se reći da je svako zvanje na svoj način lijepo, dobro i korisno, ali od svega najuzvišenije služiti je Kristu i braći ljudima. Stvarno ne može biti ništa uzvišenije i veće u ovoj suznoj dolini nego nastavljati djelo za koje je Krist umro na križu: krijepiti njegovim svetim sakramentima umorne i opterećene i voditi ih k luci vječnoga spasenja.

Zašto je došlo do pomanjkanja duhovnih zvanja?

Opravdano se pitamo zašto je došlo do pomanjkanja duhovnih zvanja? U ovih zadnjih nekoliko godina naša su sjemeništa sve praznija. Sve je manje onih koji se odazivaju Božjem pozivu. Bog i danas zove kao što je to činio u prošlosti. Zar se danas ne čuje njegov glas?  Teško je dati pravi odgovor.

Možda je jedan od razloga to što je duhovno zvanje najviše i najuzvišenije i najblaženije pa je stoga istovremeno i najteže i najugroženije. Zato se nekima, koji čuju Božji glas, teško odlučiti. Boje se. No, ne bi trebalo od toga strahovati. Kad Bog zove, ne treba se ničega bojati. Potrebno je samo prihvatiti poziv i sve prepustiti Njemu. Tada će sve biti u redu. Živimo u vremenu koje proživljava ozbiljnu krizu, krizu vjere, molitve, ljubavi… I tu možemo tražiti razlog krize duhovnih zvanja. Sve je manje danas spremnosti na žrtvu, odricanje, pokoru… Gubi se smisao za one prave i velike vrjednote. Zaboravili smo moliti za duhovna zvanja.

Sjetimo se riječi svoga Božanskog učitelja Isusa Krista:

„Žetva je velika, a radnika je malo. Zato molite gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu!” (Mt 9,38). Malo je toga za što nam je Isus izrijekom rekao da molimo. Evo, rekao je izričito da molimo za to da Gospodin pošalje svojoj Crkvi duhovih radnika.

Gospina ukazanja privukla su mnoštvo hodočasnika u međugorsku oazu mira i ljubavi. Na stotine mladih, koji su sreću tražili na krivim mjestima, čulo je baš u Međugorju poziv da sve ostave i da se posve posvete Bogu. Tako su mnogi ostavili svoj unosni posao, hobi, lagodni život, a počesto i grješni… Kad netko susretne uživo Krista i kad čuje njegov poziv, onda nije teško reći: „Evo me, Gospodine, zvao si me!“.

Bog računa s nama i očekuje od nas da učinimo sve kako bismo čuli Božji glas baš danas. Svi svećenici moraju se za to zauzeti i na tome raditi. Dobri katolički roditelji mogu uvelike pomoći Isusu, Dobrom Pastiru. Mlade majke, posvetite još pod svojim srcem neko dijete Bogu.

Istina je da Krist poziva i odabire sebi duhovne poslanike. On poziva sve ljude da budu dionici vječne sreće. Uvelike taj zov i odziv ovisi o nama, o našim molitvama, i žrtvama. To ovisi o našem kršćanskom životu i življenju. Ako budemo živjeli kršćanski, Krist će naći načina da i sutra odabere i pozove dovoljan broj mladića i djevojaka koji će staviti svoj život u službu Bogu za spas braće ljudi.

Molitva je moćna milosna snaga za duhovna zvanja

Koliko može molitva kad su posrijedi duhovna zvanja pokazuje nam primjer majke Elise Vaughan u Engleskoj. U 20 godina svoga bračnog života ta je plemenita i uzorna majka svaki dan provela jedan sat u adoraciji (klanjanju pred Presvetim Sakramentom) kako bi izmolila svojoj djeci milost svećeničkog ili redovničkog zvanja. Gospodin je uslišio njezine molitve.

Četiri od pet njezinih kćeri postale su redovnicama! Šestorica od osam njezinih sinova postali su svećenicima.

Jedna mlada Francuskinja molila je ovako: „Moj Bože, kad nisam dostojna biti Tvoja zaručnica kao moja sestra, prigrlit ću bračni stalež kako bi ispunila Tvoju svetu volju. A onda Te molim: daruj mi mnogo djece i neka sva budu Tebi posvećena!” Nije Bog ostao gluh na njezinu molitvu. Njemu se takve molitve sviđaju, drage su mu i mile. Ta sveta duša stupila je u uzoran katolički brak i postala majkom devetero djece. Petero ih se od najranije mladosti posvetilo Gospodinu. Najmlađa kćerka glasovita je mala svetica sv. Terezija od Djeteta Isusa.

Gospoda John di Sunner, obraćenica, majka 18-ero djece, žarko se molila da barem jedno od njezine djece prigrli redovnički stalež. I ovu majku je Bog uslišio, jer on se ne može oglušiti na ovakvu majčinsku molitvu. I prebogato ju je uslišio. Osmero njezine djece prigrlilo je željeni put: šest kćeri je stupilo u franjevke svete Obitelji, sin Robert postao je svećenikom, a Norbert je stupio u trapiste. (Primjeri su uzeti su iz knjige Josipa Antolovića: „Svećenik vjerniku u najsvetije dane”.)

Ne smijemo nikada zaboraviti koliko je naša molitva moćna pred Bogom. A osobito vaša molitva, naše neumorne i ispaćene majke! Molite samo, molite i nemojte se nikada umoriti! Bog će vam za to biti vječna plaća. Nemojte nikada pasti u napast, pa braniti svome sinu ili svojoj kćeri da izabere duhovno zvanje. Poznam dobro jednu majku koja je „stala na put“ svojoj kćeri.

Nakon osmogodišnje škole Kristina je htjela biti časna sestra. O tome je sanjala i maštala. Majka joj je rekla neka još pričeka i završi srednju školu. Mislila je da će se kćerka predomisliti. Kristina je svršila gimnaziju i već sve uredila da ide u samostan. Došao je i župnik razgovarati s majkom. Majka nije htjela za to ni čuti. Čak je i prijetila. A zašto? Tko bi to samo znao. Kćerka se udala. Ima dvoje djece. Jedno je dijete bilo dugo bolesno. Ozdravilo je po zavjetima i majčinim molitvama. Ali, Kristina je teško oboljela. Njezina majka tek sada shvaća što je učinila…

Zašto sam postao svećenikom?

Svećenik Feliks pripovijeda kako je zapao u veliku krizu u vrijeme studija teologije. Bio je na petoj godini. Nakon dugoga razmišljanja odlučio je napustiti teologiju i vratiti se u svijet. Mislio je da je bolje biti dobar i osvjedočeni vjernik, nego polovičan i slab svećenik. Spremio je sve svoje stvari i odlučio taj dan biti na svetoj Misi, kako bi Bogu zahvalio za sve dane koje je proveo u sjemeništu. Trudio se biti što pobožniji i ponizniji za vrijeme misnoga slavlja.

U vrijeme podizanja, kad je svećenik izgovarao Isusove riječi: „Uzmite i jedite od ovoga svi: Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje!“ – dogodilo se nešto čudesno… Feliks je vidio sebe kako govori te čudesne Isusove riječi. „Sav sam protrnuo, oblio me studen znoj i zastao mi je dah…Otkuda meni ta milost da mi Isus pokazuje svoju ljubav i žarko želi da postanem svećenik, da ga slijedim i naviještam kraljevstvo nebesko?“

Razgovarao sam sa svojim duhovnikom koji mi je potvrdio kako je to znak meni da ne odustanem od puta kojim sam pošao… Odlučio sam ostati i Bogu svakoga dana zahvaljujem na daru svećeništva i svim milostima koje sam primio i koje je Bog preko mene drugima udijelio.

Što je potrebno da bi netko izabrao duhovno zvanje?

Možda će netko od mladih pitati: što je potrebno da bi netko izabrao duhovno zvanje? Traži se sve ono što je potrebno za neko drugo zvanje: tjelesna i duhovna sposobnost, želja, i spremnost biti svećenikom, redovnikom, časnom sestrom. Tko posjeduje te Božje darove, pozvan je biti posrednikom između Boga i ljudi. On je pozvan služiti Bogu i braći ljudima.

Mladi prijateljí! Ako ste tjelesno, duševno, duhovno, ćudoredno i umno sposobni, te ako iskreno želite prihvatiti svećeničko ili redovničko zvanje, budite sigurni da vas Bog zove. Stoga se odvažite i odazovite Božjem pozivu. Nećete se pokajati. Jer, tko ostavi sve poradi Krista i poradi izravna svjedočenja njegove evanđeoske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, primit će stostruko već na ovom svijetu i baštiniti vječni život. Primit će to u radosti svjedočenja i baštiniti u sigurnosti spasenja.

Jer pozvan si na ono najveće što postoji, ako se tako može reći: pozvan si svjedočiti Božju ljubav i istinu u mraku i magli ovoga umornoga svijeta, naviještati radosnu vijest spasenja onima koji je još nisu čuli, krijepiti Kristovim sakramentima sve one umorne i opterećene na putu ove mučne suzne doline. Nemoj reći: „Nije to za mene!” Radije se pomoli Bogu da ti otkrije svoje planove s tobom!

Pozvanima u duhovna zvanja sveti papa Ivan Pavao II. upućuje ove zanosne riječi:: „Krist vas zove u divnu pustolovinu! Njemu ste potrebni vi, vaše osobe, vaša vjera, vaša ljubav i vaša svetost. On želi govoriti ljudima današnjice vašim glasom. Želi darivati svoje Tijelo za jelo vašim rukama, opraštati vašim posredništvom, ljubiti vašim srcem i spasavati vašim naporom. Naići ćete na poteškoće, ali ne zaboravite da ljubav pobjeđuje svaku poteškoću.“

Molitva pape Ivana Pavla II.

Zaključimo ovu pobudu molitvom istoga Pape: „Gospodine Isuse, Ti si pozvao one koje si htio pozvati. Pozovi mnoge od nas da radimo za Tebe i s Tobom. Ti koji si rasvijetlio riječju sve pozvane, rasvijetli i nas darom vjere u Sebe. Ti, koji si pozvane pomogao u poteškoćama, pomozi i nas da pobijedimo svoje poteškoće danas. I ako pozoveš kojega od nas da se potpuno posveti Tebi, neka Tvoja ljubav ogrije to zvanje od njegova nastanka. Neka mu dade rast i neka ga uzdrži do kraja. Amen.“

Autor: fra Petar Ljubičić

  • 144
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh